Sve separatističke oči uperene u sjeveroistok Španije

Nema sumnje da će katalonski presedan utjecati na separatističke politike širom Evrope, od Škotske na sjeveru do Bosne i Hercegovine na jugu. Sličnosti s katalonskim nacionalistima uglavnom se svode na animozitet ili čak potpuno odbacivanje centralnih državnih vlasti. Razlike su, međutim, brojne i variraju od slučaja do slučaja

PIŠE: Zlatan Burzić

Španija prolazi kroz ozbiljnu ustavnu krizu koja narušava jedinstvo ove zemlje. Tokom sprečavanja katalanskog referenduma španska policija povrijedila je nekoliko stotina glasača i demonstranata, uhapsila desetine katalonskih zvaničnika koji su učestvovali u organizaciji referenduma, zatvorila gotovo trećinu od 2.315 glasačkih mjesta na dan referenduma i zaplijenila računarsku opremu centara koji su trebali servisirati online glasanje. Katalonski predsjednik Carles Puigdemont iskoristio je incidente sa španskom policijom kako bi dao dodatni legitimitet zahtjevu za otcjepljenjem. Odgovarajući na optužbe o policijskoj brutalnosti i sprečavanju demokratskog prava na samoopredjeljenje, španski premijer Mariano Rajoy izjavio je da je stup demokratije vladavina prava, te da je Španija odbranila demokratiju štiteći Ustav.

DEMOKRATSKO PRAVO ILI POLITIČKI AVANTURIZAM

Vjerovatno će ova reakcija španskih vlasti uzrokovati još ekstremniju politiku katalonskih nacionalista, tako da će trenutna, ali i buduće španske vlade, imati težak zadatak da pokuša vratiti katalonsko pitanje u okvire političkog dijaloga, gdje mu je i mjesto. Za razliku od reakcija na referendum u Turskoj održan prije nekoliko mjeseci, evropski zvaničnici gotovo su jedinstveni u šutnji i uglavnom ne komentiraju dešavanja u Španiji, smatrajući to očigledno njenim unutrašnjim pitanjem.

Motivi koji mobiliziraju Katalonce u želji za nezavisnošću uglavnom su vezani za ekonomska i identitetska pitanja. Katalonci tvrde da vlast na državnom nivou uzima od Katalonije mnogo više novca nego što ga vraća. Prema nekim procjenama, riječ je o nekoliko milijardi eura na godišnjem nivou. Što se tiče identitetskih pitanja, Katalonci sebe vide kao samosvjesnu naciju s demokratskim pravom na samoopredjeljenje. Ova pitanja, međutim, izgledaju sasvim drugačije iz perspektive centralne Vlade Španije, ali i međunarodne zajednice.

Ako govorimo o ekonomskim aspektima, mora se naglasiti da je Katalonija jedna od najrazvijenijih i najbogatijih španskih regija. Mnogi svjetski privredni giganti imaju svoje podružnice u Barceloni, što generira veliki broj radnih mjesta i daje ogroman doprinos katalonskoj ekonomiji. Ipak, ne smije se ignorirati činjenica da su ove firme u Kataloniju došle upravo zbog kupovne moći španskog tržišta, koje broji 46 miliona kupaca, a ne samo zbog 6,3 miliona građana koji žive u Kataloniji. Ironično je da bi, u slučaju da Katalonija jednostrano proglasi nezavisnost, ogromna većina ovih firmi migrirala u druge dijelove Španije ostavljajući za sobom veliki broj Katalonaca bez posla i s veoma lošim rejtingom za nove strane investitore. U tom hipotetičkom scenariju, nezavisna Katalonija ne bi imala pristup EU tržištu niti bi ikada mogla postati članicom Unije zbog španskog veta. S obzirom na to da više ne bi mogla biti dio eurozone, Katalonija bi morala uvesti vlastitu valutu koja bi na samom startu bila suočena s ogromnom inflacijom, što bi znatno ugrozilo životni standard i finansijsku stabilnost nove države.

Upravo zbog ovih činjenica, mnogi su smatrali da se iza zahtjeva za nezavisnost krije zapravo želja za većom finansijskom autonomijom. To se, međutim, pokazalo netačnim nakon pokušaja referenduma koji je trebao dati legitimitet katalonskom parlamentu da proglasi nezavisnost. Današnja Katalonija ima znatno viši životni standard u odnosu na španski, ali i evropski prosjek. Eventualna neovisnost nesumnjivo bi ugrozila taj standard, u kratkoročnom i srednjoročnom periodu, a revitalizacija privrede i životnog standarda trajala bi vjerovatno dugo godina.

REFERENDUM I USTAV

Identitetska pitanja Katalonaca također se mogu problematizirati. Čak ni najstrastveniji katalonski nacionalisti nisu u stanju nacrtati granice države na čije se postojanje u prošlosti pozivaju, s obzirom na to da se katalonski jezik koristio i u dijelu južne Francuske, a upravo je jezik bazična determinanta ove etničke grupe.

Sa stanovišta međunarodnog prava, zahtjevi za nezavisnošću mogu biti podržani u slučaju masovne opresije i diskriminacije, kršenja ljudskih prava, kolonijalizma ili strane invazije. Katalonija u tom smislu nije okupirana, kolonizirana, niti su njeni građani diskriminirani od španskih vlasti. Naprotiv, Katalonija ima vjerovatno veći stepen autonomije nego bilo koja druga regija u Evropi. Katalonski jezik zvanični je jezik koji se koristi u školskim ustanovama i administraciji. Katalonci imaju vlastitu vladu, parlament, kao i visoku finansijsku neovisnost.

S pravnog stanovišta, Španija ima odlučujuće snažan argument protiv odvajanja Katalonije, a to je referendum iz 1978. godine, kojeg je gotovo jednoglasno podržala i Katalonija, čime je ozvaničen koncept “nedjeljivog jedinstva” španske nacije kao suverene cjeline. Španske regije i pokrajine ne mogu unilateralno odlučivati o pitanju državnog suvereniteta, već samo španska nacija u cjelini. Ustavni sud, stoga, proglasio je referendum nelegalnim, a njegove rezultate pravno ništavnim.

Kad govorimo o legitimnosti, važno je naglasiti i činjenicu da brojna istraživanja javnog mijenja provedena u Kataloniji posljednjih desetak godina detektiraju veliko nezadovoljstvo odnosom Španije prema Kataloniji, ali samo 40% ispitanika podržava ideju o otcjepljenju. Zato izjave katalonskog predsjednika Carlesa Puigdemonta, da je 90% onih koji su se odazvali referendumu glasalo za odvajanje od Španije, na osnovu čega katalonski parlament treba jednostrano proglasiti nezavisnost, zaista ne zvuče uvjerljivo, posebno ako se uzme u obzir da je ukupni odziv građana bio približno 40%.

UTJECAJ KATALONSKOG SEPARATIZMA

Nema sumnje da će katalonski presedan utjecati na separatističke politike širom Evrope, od Škotske na sjeveru do Bosne i Hercegovine na jugu. Sličnosti s katalonskim nacionalistima uglavnom se svode na animozitet, ili čak potpuno odbacivanje centralnih državnih vlasti. Razlike su, međutim, brojne i variraju od slučaja do slučaja.

U slučaju Bosne i Hercegovine, njena administrativna regija Republika Srpska, kao i Katalonija, ima Vladu i Parlament, ali ona nikada nije bila država. Za razliku od Katalonije, koja ima zaokružene administrativne granice unutar Španije, Republika Srpska nema čak ni teritorijalni kontinuitet jer je Distrikt Brčko dijeli na dva dijela. S pravnog stanovišta, RS nema pravo jednostrano referendumski odlučivati o pitanjima državnog suvereniteta, tako da bi rezultati referenduma bili nelegalni i teško je zamisliti koja bi to država priznala njenu nezavisnost, jer to ne bi bila u stanju učiniti čak ni Srbija zbog svog političkog odnosa s Kosovom. Na kraju, za razliku od Katalonije, koja svoje administrativne granice nije uspostavila sistematskim protjerivanjem, etničkim čišćenjem i genocidom, Republika Srpska uvijek će imati taj deficit koji je nemoguće osporiti.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, koji je na vlasti od 2006. godine, eksploatirajući upravo pitanje referenduma o samostalnosti, više je puta naglasio da će slijediti primjer Katalonije. Za razliku od katalonskog predsjednika, Dodik je, po ko zna koji put, odustao od referenduma, ali će u nedostatku racionalnih argumenata za izbornu kampanju naredne godine vjerovatno biti prinuđen vratiti se svojoj omiljenoj, ali uveliko devalviranoj referendumskoj temi koja više nema mobilizirajući niti homogenizirajući kapacitet među srpskim biračkim tijelom.

 

PROČITAJTE I...

Jedan neodgovoran korak jeste dovoljan, odnosno previše za regiju, tako da, unatoč oštroj retorici, ne treba očekivati ishitrene ili nepromišljene poteze vlada Turske, Irana i Iraka prije nego što Barzani vidi šta će s rezultatima “neobavezujućeg” referenduma o nezavisnosti iračkog Kurdistana

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!