Sve će biti dobro

Pitam se, dok sjedim u polumraku, tješi li me to otac tek tako, očinski, brižno, onako kao što se tješe djeca uplašena od mraka i nevidljivih utvara u njemu? Ili zna ono što ja ne znam, niti mogu znati, a što će tek uslijediti? Možda. Njemu su obznanjene tajne obaju svjetova

Nedavno, uslijed bolova u leđima koji me s vremena na vrijeme podmuklo spopadnu, prevrtao sam se u krevetu, ustajao, izlazio na balkon i slušao horski cvrkut ptica, palio i gasio televizor, pio kahvu u pola tri ujutro, pokušavao čitati nešto…

Tek sam pred zoru nakratko zaspao. I usnio oca. Sanjam i u snu se čudom čudim, jer isti, ali baš isti san usnio sam nekoliko godina ranije.

Gledam oca. Visok, vitak, mladolik, u tamnoplavom odijelu, širokog osmijeha i blistavih zuba, baš onakav kakvog ga se iz djetinjstva sjećam.

Stoji na suprotnoj strani ulice, vedar, lijep i govori mi: “Ne brini, sve će biti dobro. I hvala ti što me nisi zaboravio.”

Prelazim ulicu, širim ruke, želim ga zagrliti, i on širi ruke, korača prema meni, smije se…

Na samo korak od zagrljaja s ocem, poput praska granate, prenu me ušeparajuća škripa automobilskih guma.

Ustajem, sasvim razbuđen, od spavanja nema ništa, pristavljam vodu za novu kahvu, odlazim u kupatilo i dugo se pljuskam hladnom vodom.

Bolje mi je, osvježen sam, bolova u leđima više nema, otvaram prozor i duboko udišem hladnjikav, svjež zrak.

Pod snažnim dojmom do u detalj opetovanog sna, sjedim u polumraku, palim prvu jutarnju cigaretu i razmišljam o očevim riječima: “Ne brini, sve će biti dobro. I hvala ti što me nisi zaboravio.”

Znaju li to mrtvi šta će biti sa živima, prolazi mi glavom konfuzna zapitanost dok gledam kako se nad Ilinčicom pomalja plavičasta pruga i, malo-pomalo, rastače mrklu stumračinu i, dok brišem ostatke teške, krupne suze koja skliznu niz lice, provuče se kroz boru smijalicu i bešumno kanu negdje na pod.

Pitam se, dok sjedim u polumraku, tješi li me to otac tek tako, očinski, brižno, onako kao što se tješe djeca uplašena od mraka i nevidljivih utvara u njemu?

Ili zna ono što ja ne znam, niti mogu znati, a što će tek uslijediti? Možda. Njemu su obznanjene tajne obaju svjetova.

Moje neizvjesno sutra za njega je kristalno jasno danas.

Uzdrhtah. Preplaši me vrludava, iracionalna misao.

Ali samo na tren.

Odmah potom pomislih kako živima ne mogu vjerovati, a mrtvi nemaju razlog da me lažu, naročito ne moj otac.

Tako je. Otac sigurno zna zbog čega mi to govori.

I vjerujem mu.

Nisu to i ne mogu biti prazne, utješne riječi.

Nema razloga da brinem.

Baš nikakvog.

Sve će biti dobro.

Šta god to bilo i značilo.

 

 

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!