Sve će biti dobro

Pitam se, dok sjedim u polumraku, tješi li me to otac tek tako, očinski, brižno, onako kao što se tješe djeca uplašena od mraka i nevidljivih utvara u njemu? Ili zna ono što ja ne znam, niti mogu znati, a što će tek uslijediti? Možda. Njemu su obznanjene tajne obaju svjetova

Nedavno, uslijed bolova u leđima koji me s vremena na vrijeme podmuklo spopadnu, prevrtao sam se u krevetu, ustajao, izlazio na balkon i slušao horski cvrkut ptica, palio i gasio televizor, pio kahvu u pola tri ujutro, pokušavao čitati nešto…

Tek sam pred zoru nakratko zaspao. I usnio oca. Sanjam i u snu se čudom čudim, jer isti, ali baš isti san usnio sam nekoliko godina ranije.

Gledam oca. Visok, vitak, mladolik, u tamnoplavom odijelu, širokog osmijeha i blistavih zuba, baš onakav kakvog ga se iz djetinjstva sjećam.

Stoji na suprotnoj strani ulice, vedar, lijep i govori mi: “Ne brini, sve će biti dobro. I hvala ti što me nisi zaboravio.”

Prelazim ulicu, širim ruke, želim ga zagrliti, i on širi ruke, korača prema meni, smije se…

Na samo korak od zagrljaja s ocem, poput praska granate, prenu me ušeparajuća škripa automobilskih guma.

Ustajem, sasvim razbuđen, od spavanja nema ništa, pristavljam vodu za novu kahvu, odlazim u kupatilo i dugo se pljuskam hladnom vodom.

Bolje mi je, osvježen sam, bolova u leđima više nema, otvaram prozor i duboko udišem hladnjikav, svjež zrak.

Pod snažnim dojmom do u detalj opetovanog sna, sjedim u polumraku, palim prvu jutarnju cigaretu i razmišljam o očevim riječima: “Ne brini, sve će biti dobro. I hvala ti što me nisi zaboravio.”

Znaju li to mrtvi šta će biti sa živima, prolazi mi glavom konfuzna zapitanost dok gledam kako se nad Ilinčicom pomalja plavičasta pruga i, malo-pomalo, rastače mrklu stumračinu i, dok brišem ostatke teške, krupne suze koja skliznu niz lice, provuče se kroz boru smijalicu i bešumno kanu negdje na pod.

Pitam se, dok sjedim u polumraku, tješi li me to otac tek tako, očinski, brižno, onako kao što se tješe djeca uplašena od mraka i nevidljivih utvara u njemu?

Ili zna ono što ja ne znam, niti mogu znati, a što će tek uslijediti? Možda. Njemu su obznanjene tajne obaju svjetova.

Moje neizvjesno sutra za njega je kristalno jasno danas.

Uzdrhtah. Preplaši me vrludava, iracionalna misao.

Ali samo na tren.

Odmah potom pomislih kako živima ne mogu vjerovati, a mrtvi nemaju razlog da me lažu, naročito ne moj otac.

Tako je. Otac sigurno zna zbog čega mi to govori.

I vjerujem mu.

Nisu to i ne mogu biti prazne, utješne riječi.

Nema razloga da brinem.

Baš nikakvog.

Sve će biti dobro.

Šta god to bilo i značilo.

 

 

PROČITAJTE I...

Gdje god pogled seže i noga kroči, nešto se gradi, doduše, isključivo stambena naselja, zgusnuta, stiješnjena, bez ikakve, pa makar i minijaturne zelene površine, a nerijetko i bez parkirališta za vozila budućih stanara. Naizgled i za neupućene, u svemu tome logike nema, jer ljudi iz ovog grada odlaze li – odlaze, a Tuzla, opet, gradi li se – gradi. Ipak, ima. Promućurni “neimari” promišljaju ovako: što više ljudi odlazi, jača je i dijaspora, a samim tim je i mnogo više potencijalnih kupaca stanova koji, penzionirani i pritiješnjeni nostalgijom za rodnom grudom, silno žele ovozemaljsko bitisanje okončati u voljenoj zemljici Bosni

I svete priče obiluju ljudskim neznanjem. Naprimjer, poznata o anđelu koji pomaže zlotvoru, oholom i osionom, unesrećuje one koji to nisu zaslužili, čak i djecu, sve čini naopako i okrutno, dok se ne rasvijetli vidovitost njegovih postupaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!