Sve će biti dobro

Pitam se, dok sjedim u polumraku, tješi li me to otac tek tako, očinski, brižno, onako kao što se tješe djeca uplašena od mraka i nevidljivih utvara u njemu? Ili zna ono što ja ne znam, niti mogu znati, a što će tek uslijediti? Možda. Njemu su obznanjene tajne obaju svjetova

Nedavno, uslijed bolova u leđima koji me s vremena na vrijeme podmuklo spopadnu, prevrtao sam se u krevetu, ustajao, izlazio na balkon i slušao horski cvrkut ptica, palio i gasio televizor, pio kahvu u pola tri ujutro, pokušavao čitati nešto…

Tek sam pred zoru nakratko zaspao. I usnio oca. Sanjam i u snu se čudom čudim, jer isti, ali baš isti san usnio sam nekoliko godina ranije.

Gledam oca. Visok, vitak, mladolik, u tamnoplavom odijelu, širokog osmijeha i blistavih zuba, baš onakav kakvog ga se iz djetinjstva sjećam.

Stoji na suprotnoj strani ulice, vedar, lijep i govori mi: “Ne brini, sve će biti dobro. I hvala ti što me nisi zaboravio.”

Prelazim ulicu, širim ruke, želim ga zagrliti, i on širi ruke, korača prema meni, smije se…

Na samo korak od zagrljaja s ocem, poput praska granate, prenu me ušeparajuća škripa automobilskih guma.

Ustajem, sasvim razbuđen, od spavanja nema ništa, pristavljam vodu za novu kahvu, odlazim u kupatilo i dugo se pljuskam hladnom vodom.

Bolje mi je, osvježen sam, bolova u leđima više nema, otvaram prozor i duboko udišem hladnjikav, svjež zrak.

Pod snažnim dojmom do u detalj opetovanog sna, sjedim u polumraku, palim prvu jutarnju cigaretu i razmišljam o očevim riječima: “Ne brini, sve će biti dobro. I hvala ti što me nisi zaboravio.”

Znaju li to mrtvi šta će biti sa živima, prolazi mi glavom konfuzna zapitanost dok gledam kako se nad Ilinčicom pomalja plavičasta pruga i, malo-pomalo, rastače mrklu stumračinu i, dok brišem ostatke teške, krupne suze koja skliznu niz lice, provuče se kroz boru smijalicu i bešumno kanu negdje na pod.

Pitam se, dok sjedim u polumraku, tješi li me to otac tek tako, očinski, brižno, onako kao što se tješe djeca uplašena od mraka i nevidljivih utvara u njemu?

Ili zna ono što ja ne znam, niti mogu znati, a što će tek uslijediti? Možda. Njemu su obznanjene tajne obaju svjetova.

Moje neizvjesno sutra za njega je kristalno jasno danas.

Uzdrhtah. Preplaši me vrludava, iracionalna misao.

Ali samo na tren.

Odmah potom pomislih kako živima ne mogu vjerovati, a mrtvi nemaju razlog da me lažu, naročito ne moj otac.

Tako je. Otac sigurno zna zbog čega mi to govori.

I vjerujem mu.

Nisu to i ne mogu biti prazne, utješne riječi.

Nema razloga da brinem.

Baš nikakvog.

Sve će biti dobro.

Šta god to bilo i značilo.

 

 

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!