Sve bi bilo “lakše” da Turska još ovisi o SAD-u

Bez obzira na to kako i kada će se ova kriza završiti (nadajmo se, bez prevelike štete), ona je simptom “strukturnih napetosti” čiji su povodi višestruki – od američkog štićenja Fethullaha Gülena pa do naoružavanja sirijskog PKK-a – a u suštini su američko sljepilo za turske nacionalne interese

Najnoviji (ne)diplomatski skandal između SAD-a i Turske, kada je riječ o štampanim medijima, uspio je zasjeniti posjetu predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana Srbiji. To, naravno, ne znači da posjeta nije bila medijski pokrivena, nego da se ozbiljnost ove posljednje u nizu krize između Washingtona i Ankare ogleda u činjenici da su se udarni naslovi novina (gornja polovina naslovnice) cijele nedjelje bavili njenom eskalacijom.

AMERIČKI PRITISAK NA TURSKO PRAVOSUĐE

Četvrtog oktobra uhapšen je turski državljanin Metin Topuz, službenik američkog konzulata u Istanbulu, čija su zaduženja, odnosno posao kojim se bavio, blago rečeno, nejasna. Topuz se nalazio u pritvoru od 25. septembra ove godine. Osumnjičen je za špijunažu, pokušaj obaranja ustavnog poretka Turske i pripadnost terorističkoj organizaciji fetulahdžija (FETÖ). Sumnje su izvedene iz dokaza o nebrojenim kontaktima s velikim brojem poznatih operativaca FETÖ-a (tajming tih kontakata posebna je priča). Metin Topuz nema i nikad nije imao nikakav diplomatski status i/ili imunitet. Zaposlen je u konzulatu od 1982. godine.

Dan nakon njegovog hapšenja, Američka ambasada u Ankari izašla je sa saopćenjem kako je “duboko uznemirena” zbog hapšenja dugogodišnjeg službenika, te da vjeruje da su optužbe bez osnova, najavljujući dalju saradnju s Vladom Republike Turske u cilju osiguravanja pravnog procesa za zaposlenike Vlade Amerike i američke građane u Turskoj. “Decenijama pregalački trud lokalno zaposlenih na promociji saradnje između Turske i Sjedinjenih Država unaprijedio je sigurnost, poslovne mogućnosti i približavanja naših građana. Neosnovane, anonimne optužbe protiv naših zaposlenih podrivaju i obezvređuju ovo dugotrajno partnerstvo”, navedeno je u saopćenju.

Drugim riječima, Ambasada SAD-a, odnosno (odlazeći) ambasador John Bass, optužila je Republiku Tursku za proizvoljno hapšenje, odnosno hapšenja. Naime, u februaru ove godine uhapšen je Hamza Uluçay, službenik američkog konzulata u Adani (navodno prevodilac), pod optužbom pripadništva terorističkoj organizaciji PKK. Diskretnu prijetnju o “obezvređivanju” odnosa, kao uostalom i cijelo to saopćenje, teško je posmatrati drugačije nego kao (blagi) pritisak na tursko pravosuđe.

Tri dana kasnije, u nedjelju 8. oktobra, kada je postalo jasno da tursko pravosuđe nema blage namjere da se savije pod blagim pritiskom, kao grom iz vedra neba došao je udarac ispod pojasa. “Skorašnji događaji primorali su Vladu SAD-a da preispita posvećenost Vlade Turske sigurnosti objekata i personala misije SAD-a. Da bismo smanjili broj posjetilaca u našu ambasadu i konzulate dok traje ovo preispitivanje, suspendiramo sve usluge glede neimigrantskih viza u svim diplomatskim objektima SAD u Turskoj, odluka stupa na snagu odmah”, glasilo je novo saopćenje objavljeno na Twitteru Američke ambasade.

Tajming ovog saopćenja jeste važan za priču, odnosno pitanje: “A čija je to uopće odluka?”. Naime, samo sat prije toga turski ministar vanjskih poslova Çavuşoğlu bio je u telefonskom kontaktu sa šefom State Departmenta Rexom Tillersonom, a da, potvrđeno je iz više izvora, tema Topuza i njegovog hapšenja nije ni dotaknuta. Ambasador Bass nestao je u vidu lastinog repa i bio je nedostupan za objašnjenje ovog poteza. Nekoliko sati kasnije, Ministarstvo vanjskih poslova Turske odaslalo je (s nemalo diplomatske ironije) apsolutno identično saopćenje, praktično reciprocirajući. Međutim, zbog prirode turskih viza, koje se praktično dobijaju na graničnim prelazima, a ne u diplomatskim predstavništvima, ova mjera reciprociteta malo je oštrija.

Tek kada je predsjednik Erdoğan 10. oktobra na pres-konferenciji u Beogradu apostrofirao ambasadora Johna Bassa kao donosioca odluke i uzročnika krize, oglasio se američki State Department i stao iza svog ambasadora. To je praktično bila dalja eskalacija ovog bespotrebnog skandala, kojim je ambasador Bass, prema svim raspoloživim informacijama, praktično doveo vlastitu Vladu pred svršen čin. Saopćenje State Departmenta imalo je zloslutnu opasku da je na Turcima da učine prvi korak, što je izgledalo kao nedvosmislen apel (ultimatum?) da se Topuz pusti.

LAŽI AMBASADORA BASSA

S jedne strane, sasvim je logično i očekivano da država stane iza svog ambasadora. Za SAD je logično i očekivano da se to desi čak i kad ambasador uprska nešto, namjerno ili nenamjerno. No, u ovoj situaciji jednostavno nije jasno ko zaista rovari odnose između SAD-a i Turske imajući u vidu topli odnos Trumpa i Erdoğana, tako da analize po kojima su to ostaci Obamine administracije imaju kredibiliteta. U svakom slučaju, ambasador Bass, koji je nominiran za američkog ambasadora u Kabulu (Afganistan) u tom rovarenju ima bitnu ulogu.

Bassove izjave i odgovori na oproštajnoj konferenciji za štampu, kojima pokušava opravdati svoje ponašanje, krijući se sada, kada su State Department i Bijela kuća stali iza njegovog fait accompli, iza Vlade Amerike, ne mogu se staviti u “diplomatsku” kategoriju “ekonomičnosti s istinom”. To je bila serija bezočnog laganja namijenjenog američkoj štampi, koja je uhapšene već počela zvati “taocima”. Uzgred budi rečeno, prisustvo toj oproštajnoj konferenciji za štampu uskraćeno je poznatoj kolumnistkinji dnevnika Sabah Hilal Kaplan. Prvo je dobila poziv, pa je taj poziv opozvan. Sloboda štampe na Bassov način?

Naprimjer, tvrdnja ambasadora Bassa da je Topuzu uskraćen pristup advokatu jeste laž. Prvi ju je raskrinkao dr. Ahmet Zeki Üçok, bivši vojni tužilac i prominentna žrtva “kengurskih” suđenja koje je svojevremeno organiziralo policijsko-pravosudno krilo FETÖ-a (odležao je duže od četiri godine u istražnom po lažnoj optužnici). U programu Arka Plan A Haber TV-a 11. oktobra Üçok je pokazao dio bilješke s Topuzovog saslušanja, iz koje se vidi da je advokat (po službenoj dužnosti) bio prisutan, jer Topuz nije zahtijevao svog (dio igre?).

Dok ministarstva vanjskih poslova i zvaničnici obiju zemalja izražavaju nadu da će se kriza brzo riješiti (kao da to zavisi od nekog trećeg), kriza je problem za “obične ljude”. Moj poznanik, Amerikanac koji živi i radi u Istanbulu 18 godina, očekivao je posjetu roditelja, da vide njegovo novorođenče. Posjeta sada mora biti odložena do daljnjeg. Nema sumnje da su obrnuti slučajevi vjerovatno još brojniji.

Ono što je dogovoreno u momentu dok ovo pišem (petak, 13. oktobar) jeste da će Washington poslati delegaciju na razgovore o krizi. Bez obzira na to kako i kada će se ova kriza završiti (nadajmo se, bez prevelike štete), ona je simptom “strukturnih napetosti” čiji su povodi višestruki – od američkog štićenja Fetullaha Gülena pa do naoružavanja sirijskog PKK-a – a u suštini su američko sljepilo za turske nacionalne interese. Uzrok je američko neprihvatanje realnosti da je Turska prešla iz tabora klijenata u tabor od američke vanjske politike nezavisnih zemalja. Kako piše kolumnista Sabaha Fahrettin Altun, “to je bila transformacija koja se desila odozdo ka vrhu, a ne obrnuto. Turska sociopolitička realnost jeste takva da nikada više neće prihvatiti jednosmjernu zavisnost od SAD-a”. Što prije to prihvate svi koji potežu konce u Washingtonu i shvate da regime change neće izmijeniti novu jednačinu, to će biti bolje za sve.

PROČITAJTE I...

Procjene trenutnog broja Bošnjaka u Makedoniji kreću se od 30.000 do 50.000, zavisno od izvora. Stanje im najviše određuje (ne)jedinstvo njihovih političkih predstavnika, a od svih manjina u najslabijem su položaju kad je u pitanju zastupljenost u institucijama i javnosti. Pored direktne ili indirektne diskriminacije od strane Makedonaca, postoji isključiv odnos Albanaca kroz Islamsku zajednicu, što bi se moglo, za nadati se, popraviti uključenjem Rijaseta iz Sarajeva. Za Stav govore neki od najangažiranijih i najpoznatijih predstavnika Bošnjaka u Makedoniji

Ono što je prethodilo deklaraciji o nezavisnosti Izraela bilo je etničko čišćenje “nejevrejske zajednice”, prema kojoj Balfour nije osjećao ništa osim prezira pa je nije ni imenovao u svom papiru. Dvadeset godina kasnije, počela je najduža okupacija u modernoj historiji, koja još traje. Treba uložiti veliki napor da se ne vidi njena brutalnost

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!