“Svakog gosta trebamo držati kao malo vode na dlanu”

Ne cijenimo svoje. Sve se svodi na individualna nastojanja u porodičnim ili sličnim krugovima. Nemamo razvijenu strategiju marketinga nijedne značajnije turističke atrakcije. Da, potrebno je uložiti sredstva, ali, zar to nije investicija a ne trošak”

 

Ko je Afan Abazović? “Dijete i Hercegovine i Bosne. Mama Adisa mi je ponosna Prozorka, a babo Amir Gornjevakufljanin. Njihovi očevi i majke su, također, Bugojanka i Prozorak, odnosno Prozorka i Gornjevakufljanin. Najispravniji odgovor jeste da sam s Makljena. Iako rođen u Zenici, do 1994. godine živim s porodicom u Gornjem Vakufu, tada najrazorenijem gradu na svijetu (uz možda Bosansku Krupu i Bejrut). Velika roditeljska želja za sigurnošću i znanjem dovodi porodicu u Zenicu, gdje završavam osnovnu školu, Opću gimnaziju i Pravni fakultet. Danas, hvala dragom Bogu, suprug Velidi i babo četverogodišnjem ranoraniocu i radoznalom dječaku Bakiru i desetomjesečnoj umiljatoj Safiji. Zaljubljenik sam u našu geografiju, historiju, maminu hurmašicu i tirit, suprugin tiramisu, kolekcionar papirnog novca, poluamaterski fotograf i prekaljeni ‘smogovac’ s jugozapadne tribine stadiona ‘Bilino polje’.”

STAV: Turizam je privredna grana koja se konstantno razvija i budi optimizam. Otkud diplomirani pravnik u turističkim vodama?

ABAZOVIĆ: Za potpirivanje iskre strasti i ljubavi prema turizmu zaslužni su mi roditelji. Oni bi nas, još dok smo sestra Adla i ja bili u osnovnoj školi, za vikend odveli naobdan do Jajca, do Tešnja, Sarajeva, pa čak i do Tuzle. Babo je jedan od osnivača Planinarskog društva “Raduša” iz Gornjeg Vakufa, čiji sam aktivan član postao s nepunih šest mjeseci. Tu se potpalila još jedna ljubav, između mene i, kako je volim nazvati, kraljice Vranice. Uvidjevši prednosti prethodnog poznavanja historije, geografije, volje za samostalnim radom, ali i posebne vrste pedagoške želje da pokažem nekome nešto lijepo u domovini, 2009. godine upisujem i okončavam školovanje i certifikaciju za turističkog vodiča na teritoriji Zeničko-dobojskog kantona, pri Federalnom ministarstvu okoliša i turizma, a 2017. godine školovanje i certifikaciju za planinarskog vodiča A kategorije pri Planinarskom savezu Bosne i Hercegovine. Time stječem dvojnu licencu, po čemu sam jedan od rijetkih u Bosni i Hercegovini.

STAV: Gdje moramo napraviti dodatni iskorak, a gdje je naša šansa u turizmu?

ABAZOVIĆ: Naša je šansa, slikovito rečeno, u politici “celofana i mašnice”. Naime, imamo sve resurse da lijepo prodamo to što imamo, ali mi to, nažalost, još uvijek ne znamo upakirati i staviti na tržište. Naša zakonska regulativa turističke djelatnosti je, blago rečeno, očajna, posebno u oblasti turističkog vođenja. Zbog njenog nepostojanja, imamo katastrofalno stanje s vodičkim kadrom i probleme, naročito s ilegalnim, tzv. “išaret-vodičima”, koji ne znaju ni osnove barem jednog stranog jezika, nego se koriste i rukama i nogama da u nekoj skraćenoj verziji predstave određene lokalitete, bez ikakvog prethodnog znanja. Žalosno je da država ne čini ništa da unaprijedi položaj svojih ambasadora, što vodiči zaista jesu, ali i što se ne štiti od ilegalaca koji štete ugledu države.

STAV: Česta su putovanja, ekskurzije Bosanaca, pa i maturanata u Španiju, Italiju i druge etablirane turističke zemlje. Koliko je naš čovjek upoznao svoju zemlju prije nego se otisnuo u svijet?

ABAZOVIĆ: Veoma malo, što je porazna i razočaravajuća činjenica. Radije će potrošiti novac za petodnevni aranžman u Istanbulu nego za desetodnevni u Bosni i Hercegovini, jer vrijedi uvriježeno mišljenje o nipodaštavanju svega onoga što imamo za ponuditi. Naravno, ovdje ne želim kazati da ne treba ići u Istanbul ili bilo koju drugu destinaciju, slobodno smo društvo, ali bismo trebali imati svijest da vidimo prvo svoje, pa onda tuđe. U mojoj Zenici veliki broj mojih poznanika nikada nije ušao u zgradu Muzeja grada Zenice, za šta treba izdvojiti 2 KM, a ono što se tom prilikom može doživjeti mnogo je vrijednije od tog iznosa. No, preče je popiti kahvu u Staroj čaršiji nego provesti sat vremena okružen fantastičnim eksponatima historije svog grada. Općenito, ne cijenimo svoje. Sve se svodi na individualna nastojanja u porodičnim ili sličnim krugovima. Nemamo razvijenu strategiju marketinga nijedne značajnije turističke atrakcije. Da, potrebno je uložiti sredstva, ali, zar to nije investicija a ne trošak?

Ekskurzije više nemaju apsolutno nikakvu edukativnu ulogu. Taj je element u potpunosti stavljen van sklapanja aranžmana. Sve je fokusirano na zabavu. Stručne škole, poput medicinske, ekonomske i tehničke, morale bi imati posjete lokalitetima bitnim za njihovu struku. Ako već idu van Bosne i Hercegovine, zašto budući medicinski radnici ne bi posjetili neku od bolnica Barcelone, ekonomski tehničari da uđu u upravnu zgradu neke velike kompanije u Istanbulu, a tehnička struka u fabriku automobila u Italiji. Planiranje ekskurzije zahtjevan je posao i trebao bi donijeti benefite putnicima. Danas se, nažalost, sve gleda kroz novac, tendere, ko će uzeti koju školu, koji će direktor uzeti veći šićar i procent i nema nikakve strategije.

Pozdravljam i podržavam odluku Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo o zabrani realizacije osnovnoškolskih ekskurzija van Bosne i Hercegovine. To je jedna od najproduktivnijih odluka od rata naovamo u pogledu svjesnosti o postojanju naših turističkih atrakcija. Najsretniji ću biti kada se počnu realizirati višednevne ekskurzije po državi, od grada do grada, od atrakcije do atrakcije.

STAV: Može li se za jedan život upoznati Bosna?

ABAZOVIĆ: Veoma teško. Svaka regija, svaki grad ima neku svoju posebnost, svoju kulturu, Hercegovina, Semberija, Krajina, Posavina, Istočna Bosna…

STAV: Imali ste priliku družiti se s turistima sa svih meridijana. Kojim očima oni vide Bosnu, šta je za njih posebna vrijednost?

ABAZOVIĆ: Imao sam tu sreću da nekoliko stotina njih provedem kroz dijelove Bosne i Hercegovine, i to baš kada prvi put dolaze u našu zemlju. To je velika čast, odgovornost i obaveza. Nijedan turista iz brojnih grupa koje sam vodio nije krio ushićenost i oduševljenje onim što ga je dočekalo. Razlog tome su i njihova niska, skoro nikakva očekivanja, ravna nuli. No, kada ih dočekaju prelijepa priroda, većinom sačuvana, odlična hrana i niske cijene, ono što dobiju je daleko iznad očekivanja. U tome je naša prednost i to bismo morali maksimalno iskoristiti. Ove tri stvari glavni su faktori oduševljenja turista. Još kad se u to sve uklopi i udoban prijevoz, što u posljednje vrijeme imamo, te kvalitetan, obučen, uljudan i stručan vodič, utisak je tim veći. Naravno, imamo mi i nekih drugih strana. Turist je turist, odakle god dolazio, s kojeg god meridijana, i trebali bismo ih isto tretirati. S druge strane, i oni bi trebali poštovati domaće običaje, tradiciju i zakone. Zenica, konkretno, nema problem s turistima iz arapskih zemalja, niti oni imaju problem sa Zenicom. Moj opći zaključak jeste da trebamo držati svakog gosta kao malo vode na dlanu, jer je usmena reklama, u vidu preporuke, najbolja.

STAV: Šta to posjedujemo od turističkih atrakcija i prirodnih ljepota a što ovdašnji čovjek još nije prepoznao, što bi svaki stanovnik Bosne i Hercegovine trebao posjetiti?

ABAZOVIĆ: Imamo dvije velike grupe turističkih atrakcija: kulturno-historijske i prirodno-geografske. Iz prve grupe, iznad svih, čak i iznad Sarajeva i Mostara, postavio bih rejon Bobovca i Kraljeve Sutjeske, s prijestolnicom srednjovjekovne bosanske države, mauzolejom bosanskih kraljeva, Franjevačkim samostanom, džamijom Mehmeda II Osvajača, Dusper kućom i dvorom Grgurevo. Taj je mikrolokalitet Bosna u malom. Nažalost, makadamski put između Kraljeve Sutjeske i Bobovca, tj. između sela Ratanj i Dragovići, u dužini od samo 5 km, velika je prepreka svim potencijalnim posjetiocima ovog za historiju države najznačajnijeg lokaliteta. Ko hoće prošetati, staza uz kanjon rijeke Bukovice u dužini od 7 km prelijepa je i svima lahko dostupna.

Kao zaljubljenik u srednjovjekovnu Bosnu, uvijek bih preporučio posjetu našim kraljevskim gradovima i tvrđavama, koje su u velikom broju revitalizirane i uređene za posjetu, poput Vranduka, Srebrenika, Ključa i Jajca.

Prirode atrakcije Bosne i Hercegovine nešto su što se stalno otkriva. Za ovu bih priliku istakao planinu Vranicu i njen masiv južno od Prokoškog jezera, koji je najposjećenija tačka na planini. Kroz taj rejon, znan kao Zec-planina, prolazi, subjektivno, najljepša planinarska staza u državi, od Sportsko-rekreativnog centra “Brusnica” do Prokoškog jezera, u dužini od 20 km, grebenskog karaktera, s pogledima na sve četiri strane svijeta, s prostranim pašnjacima i proplancima. Vranicu, koliko-toliko, šira javnost poznaje iz dokumentarnih filmova ili fotografija. No, za rijeku Krušnicu i njen izvor malo ko zna. To je rijeka duga 7 km, izvire u blizini Bosanske Krupe, iz vrela koje je nalik vrelu Bune, pitka je cijelim svojim tokom do ušća u Unu i najviše privlači ribolovce tehnike mušičarenja.

STAV: Radili ste na projektu muzeja Allahovog Poslanika, a. s. Kakva su iskustva, šta smatrate najvažnijim doprinosom tog projekta?

ABAZOVIĆ: Doc. dr. Esmir Halilović učinio mi je veliku čast da budem dijelom jednog od najvećih edukativnih projekata na ovim prostorima. Kao jedini mobilni muzej ove tematike u svijetu, do sada ga je vidjelo skoro 55.000 osoba u 23 grada i 6 država. U dosadašnjem radu, kao vodič u muzeju, doživio sam posebna iskustva u prezentaciji biografije i života poslanika Muhammeda, mir i spas Božiji neka je na njega. Djeca iz obdaništa, osnovnoškolci, studenti, profesori, radnici, penzioneri, direktori kompanija, siromasi, nemuslimani, efendije, svećenici, svako ko je željan upoznati Poslanika, a. s., ima bujruma da prođe kroz muzej. Projekt se razvija iz izložbe u izložbu. Naprimjer, tek je urađena replika novca iz doba Poslanika, a. s., i bit će prezentirana na narednoj izložbi.

STAV: Za ramazan organizirate turističke ture, između ostalog, i na okolna izletišta iznad Zenice pod motom “Šetnja do iftara”, što polahko prerasta u tradiciju. Kakve su reakcije i iskustva?

ABAZOVIĆ: Sve je počelo od statusa na Facebooku prije četiri godine kojim sam pozvao zainteresirane da prije iftara prošetamo jednom lijepom stazom na periferiji Zenice, od prijevoja Vjetrenice do rejona Gornje Zenice, tj. livade Kljun, koji je najljepši vidikovac na grad. Na poziv se odazvalo 50 osoba, koji su spakirali iftare u ruksake, ponijeli deke i javnim gradskim prijevozom dovezli se do početne tačke hodanja. Nakon ture, iftara i širenja vijesti, povratna informacija me zaintrigirala, pa sam 15 dana poslije organizirao sličnu turu, na uzvišenje Zmajevac, s ništa manje lijepom panoramom grada. Na taj poziv odazvalo se 180 osoba, što mi je dalo znak da bi “Šetnja do iftara” mogla postati nešto zanimljivo. I evo, četiri godine poslije, projekt se i dalje razvija, uvode se novine, iskorištavaju se lijepe ture i periferija zeničke okoline. Ture su svake nedjelje u toku ramazana, s polaskom u popodnevnim satima. Prosjek učesnika po turi je 80, a ove godine ulogu suorganizatora uzela je Mreža mladih Medžlisa Islamske zajednice u Zenici, koja je za sve učesnike osigurala prijevoz do početnih lokacija svih tura. Svaki učesnik obavezan je uplatiti humanitarni doprinos koji se prosljeđuje osobama u potrebi, tako da smo ovog ramazana to proslijedili prema dvjema siromašnim porodicama, projektu kupovine školskih sendviča za socijalno ugrožene školarce i jednom djetetu za zdravstveni tretman. Na ture se odazivaju svi zainteresirani, po svim grupama, od 3,5 (koliko ima moj sin Bakir, koji je prošao drugu etapu bez ikakvih problema) do 83 godine, muškarci i žene, Zeničani, Sarajlije, Kakanjci, Visočaci, Goraždani, Vitežani, Žepčaci, Travničani, pa čak i stanovnici Istanbula, Aaraua i Medine. Projekt se realizira u sklopu aktivnosti Udruženja “Azimuth 135” iz Zenice.

STAV: Šta za Vas predstavlja grad koji je u ovdašnjem pamćenju najprije oslikavaju željezara, zatvor, dimnjaci, rudnici, ali i FK Čelik Zenica, a kojeg Vi prezentirate kao turističku zanimljivost?

ABAZOVIĆ: Vraćam se na politiku “celofana i mašnice”. Svaki grad ima nešto svoje, što treba i mora “upakirati” kao turističku ponudu. Zenica ima imidž koji ste spomenuli, dva glavna gradska simbola jesu Željezara i kazniona. Grad treba iskoristiti ta dva simbola i oblikovati ih u turističku ponudu. Željezara (odnosno “ArcelorMittal”) je napravila muzej u sklopu upravne zgrade, koji pokazuje razvoj metalurgije u Zenici, što je veoma pohvalno. Kazniona još uvijek nema takav objekt. Zenica je bila sjedište dida Crkve bosanske. U Vranduku, 12 km od Zenice, stolovao je bosanski kralj. U Zenicu je islam došao prije Osmanlija. Zenica je bila prepoznata i od vlasti Austro-Ugarske, koji su donijeli industrijalizaciju, otvorili rudnik, pružili prugu, otvorili kaznionu i Željezaru, dali konture današnjeg oblika grada. U Zenici se nalaze bogomolje sve četiri velike svjetske religije – i džamije i pravoslavna crkva i katoličke crkve i sinagoga. Zenica ima jaku tradiciju antifašizma, s veoma jakim zeničkim partizanskim odredom, ali i manje poznatom, ali itekako značajnom Rezolucijom zeničkih Bošnjaka, kojom je dignut glas protiv odvođena Srba, Roma i Jevreja u ustaške koncentracione logore. Zenica je u prethodnoj agresiji imala ulogu rezervnog glavnog grada države, u kojem se održao veliki broj zvaničnih sjednica državnih organa skupštine, vlade i predsjedništva, međudržavni sastanci. Zenica je grad sporta, posebno na dan odigravanja neke od utakmica fudbalske reprezentacije, što je praznik za ovaj grad. Zenička okolina idealna je za porodične šetačke ture, koje je pokazuju u najljepšem svjetlu, a lahko je dostupna iz samog grada. Zenica je Bosne zjenica.

 

 

PROČITAJTE I...

Kao da se zaboravilo da je navijanje za fudbalsku reprezentaciju ujedno i čin kolektivne nacionalne identifikacije. U Hercegovini se takva vrsta identifikacije tih dana provodila psovanjem države, pozivanjem na ustaštvo i klanje Bošnjaka. S time se ne može identificirati niko na svijetu, niko imalo pristojan i čovjekoljubiv. No, neko se dosjetio da ovi bosanski Hrvati nisu isto što i Hrvati u Hrvatskoj jer su oni hercegovački kao divljaci, a ovi u Hrvatskoj su kao gospoda.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!