Svako ima svoju nafaku

“Danas je dovedeš na gotovo i, ha mali problem iskrsne, veli ona: ‘Odoh ja babi!’ Eto, jesam li u pravu, vi recite, znate bolje od mene kako to danas hoda, ja samo pričam onako kako vidim”

Zavrnuh se nedavno u selu na prelu i, kao i obično, razvezala se priča o svemu i svačemu. Ipak, jedna tema, barem u tom selu – a duboko vjerujem i šire, bila je nezaobilazna. Selo vrvi od momaka, a niko se ne ženi. Štaviše, momci se pred mrak okupe pa eglenišu na ulazu u selo pa ih prozvaše “odborom za doček”. Tako taj “odbor” dočekuje i ispraća sve koji dolaze i prolaze kroz selo, a njihove “sjednice” privremeno se prekidaju jedino kada naiđe kakvo žensko spremno za udaju. “Odbor” tada uzima pauzu koja traje dok “opasnost” ne prođe.

U selu je više od trideset momaka od kojih bi se svaki namah mogao oženiti, ali neće. Gledam u postarijeg hadžiju i kontam da potegnem to pitanje, ali mi nešto neugodno. Znam da i hadžija vreba istu priliku, pa kontam – on će to prije, serbezniji je, a i stariji čovjek. I, stvarno, tako i bi. Hadžija se, malo-pomalo, dovuče do željenog cilja i mudro krenu od sebe.

“Ne ženi se danas ova omladina, moj brate dragi, a u moj je vakat sve to išlo drukčije”, otpoče on.

KAD SAM SE JA ŽENIO

Neko od prisutnih dobaci hadžiji da nam opriča kako se on oženio, a starac jedva dočeka, podiže obrve, krenu očima, potra se rukom po licu i otpoče:

“Pravo da vam reknem, mene su drugi oženili, a sam sam kriv. Zima bila, more bit’ januar, ja l’ decembar. Ja se neđe u šali prokaz’o kako ću se ženiti, a nisam, na moju dušu, ni mislio. Po selu to ozbiljno shvatili i začas se svatovi sakupiše. Babo, lijepi mu rahmet duši, pita šta je ovo, a ja, vidjevši da nejmam kud, velim da se ženim. Vani zakijametilo, snijeg do pasa navalj’o, i mi ti put pod noge pa po mladu. Mene zor ufatio, a niko ne zna zašto. Im’o ja dvije, u dva sela, pa sve kontam, man jarabi, kojoj da svatove povedem. Nije tad bilo telefona da javim, nego kreneš, pa šta Bog dadne.”

Neko priupita kako je znao da će mu djevojka poć’ za njega. Hadžija se brecnu i napravi grimasu – k’o biva, đe’š me to pitat’ – pa nastavi: “Tako je to tad hodalo. Nije k’o danas. Momak i cura vodaju se po deset godina, pa na kraju svako sebi. Ja razumijem i ovu omladinu; nejma se posla i sve to stoji, ali nisam ni ja tada radio, pa mi je dragi Bog opet dao, evo, da lijepo i skladno proživimo. Danas cure hoće sve na gotovo, hoće da ih sve spremno dočeka, a ja sam svoju hanumu doveo, a samo jednu sobu im’o. Ni patosa nije havetno bilo. I opet se, fala Bogu, skućili i okućili i djecu izrodili i poodgojili. Znate l’ u čemu momci danas griješe?”, upita hadžija.

Niko ne odgovori. Namjesto toga, svi mu se još malo prikučismo kao da će nam najveću svjetsku tajnu kazati, a on nastavi.

MOMCI DANAS GRIJEŠE

“Momak koji vjeruje u Boga, a svi smo, fala Bogu, u dinu i imanu, mora znati da svako ima svoju nafaku, i, ha on nju dovede, to su odmah dvije nafake u kući. Povrh toga, život nije lahak. Sad si doli, sad si gori, vazda se to smjenjuje. Kad dovedeš mladu onda kad nejmaš ništa, k’o što je u mene bilo, i kad ona s tobom prođe svu tu tegobu i frtutmu, danas-sutra kad ti krene u životu, ona je vazda uz tebe. Danas je dovedeš na gotovo i, ha mali problem iskrsne, veli ona: ‘Odoh ja babi!’ Eto, jesam li u pravu, vi recite, znate bolje od mene kako to danas hoda, ja samo pričam onako kako vidim?”

Svi potvrdismo da pravo kazuje, pa ga zamolismo da dovrši priču o ženidbi.

“Eh, moj brate lijepi, odemo ti mi do ove jedne što mi je bila draža. Znao sam da i ona mene begeniše i, kad će ti nešto bit, ja joj prije nekoliko dao prsten – eto, k’o da sam znao. Bahnuli mi pod kuću, momci odmah zapjevali i svakom jasno koliko je sati. Vidim ja tu i neki stranjski momci već došli. Iziđe ti ona prid mene pa veli da joj je ovaj jedan uzeo onaj moj prsten pa neće da ga vrati. Pokaza mi na momka. Gledam ga, ma kabadahija pravi. Kontam u sebi, belaj će ispast, a svatovi došli. Priđem mu ljudski i fino velim da je djevojka moja, dao sam joj prsten i doš’o da je vodim pa, eto, red bi bio da vrati ono što nije njegovo i da se sve fino razmiti. Gleda me on i cereka se pa veli: ‘A đe piše da je djevojka tvoja?’ Mene huja spopala i sve se nekako uzdržavam da ga ne šinem čime. Opet, kontam, sramota je, a valja mi i babi u selo na oči pa se ustrpim. Opet ja fino s njim, a on svoje pa svoje. Na moju dušu, on je jedva ček’o da se nas dvojica polemamo, a grdosija čo’ek – ima metar preko leđa. Nije mene ni tog’ strah, nego neću sramote. Vide ljudi dokle je došlo pa skoči nekoliko njih i put njega, te vaki si, te naki si, te kako te nije sramota. Najpotlje momak ustuknu i vrati prsten, obori glavu i ode ispod kuća. Sret’o sam ga i kasnije, izvinjav’o mi se puno puta. Šta bi? Tako je to; bilo pa prošlo.

SVAŠTA SE U ŽIVOTU PROMETNE

Uglavnom, tu ti mi malo posjedimo, uzmemo mladu i kroz onaj snijeg pješke do sela. Kad ondje, imaš šta vidjeti: selo na nogama. To pjesma, kriska… Vjenčamo se mi, malo posjedimo s narodom i u svoju odaju. Velim vam, samo sobicu im’o, ma eto, k’o kakav špajz danas. I, Bogu fala, dan po dan, evo, skućili se, zaposlio se, djeca poodrasla, svako svojim putem otiš’o. Vjerujte mi, nikad se ja i moja žena nismo poprijeko pogledali, a kamoli sporječkali. Naleti ponekad problem i svašta nešta, ali se sve to ljudski i razgovorom riješi. Danas se roditelji svađaju pred djecom, a djeca, k’o kakve spužve, sve upiju. I onda se čudimo što nam je ’vako! Eeee…”

I ko zna koliko bi još i o čemu hadžija besjedio, ali i ovo bi dosta. Sjedili smo još, pa negdje pred mrak krenuli kući.

Na izlazu iz sela nema “odbora”. Vjerovatno redovna pauza u zasjedanju. Ili su sami načuli hadžijino pripovijedanje, ili je stigla anonimna dojava o prelu u selu, ili je nešto treće.

Sve su prilike da će “odbor” i dalje vijećati, a hoće li se broj odbornika povećavati ili smanjivati…

Prethodni članak

Okrenite se kibli

Sljedeći članak

LIJEPA LI SI

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!