Svaki vakat svog Šćepu ima

Zamislite ljudsku gromadu i alima Kasima efendiju Dobraču, idejnog tvorca sarajevske rezolucije o osudi ustaških zločina, uhapšenog u ahmediji i džubetu i kao takvog poniženog na način da po cijeli dan nosi kante ljudskog izmeta po krugu zeničkog kazamata. U džubetu i ahmediji

Ima jedna zanimljiva anegdota s kraja 19. stoljeća. Naime, u mojim Musićima nisu se mirili dolaskom Austrije te se većina spakira i krene za Tursku. Promućurni Mehaga nije htio. Na negodovanje starine čija se riječ u Krajini poštovala, upozoren da će, k'o biva, ako ostane, nositi krst, Mehaga je samo odmahnuo rukom: “E pa vala, kad mogu bukvu, mogu i krst!” Sva sreća pa je ostao jer ih se pola prevareno i razočarano vratilo prošavši pravu golgotu. Drugu su polovinu, navodno, negdje u putu pobili Bugari.

Svaka od bošnjačkih trauma posljednjih stotinu pedeset godina ostavljala je za sobom ovakve krvave tragove, koje je pratio udar na identitet, imetak i dostojanstvo. Pa i u mojim Musićima. Poneki bi se u svakoj od epizoda dobro i snašli. Baš kao ovaj moj Mehaga. On će kasnije mnogima valjati glave. Ipak, najvećim dijelom ceh historijskih grešaka političke elite narod je skupo plaćao. Već odlaskom Osmanlija, u paralelnom svijetu u kojem su bili izolirani i u kojem se donekle i danas samoizoliraju, nastupit će anarhija, beznađe i rasulo, praćeni karavanima muhadžira, a ostati mjesta na koje će danas u velikom dijelu Bosne i Hercegovine podsjećati toponimi islamskog prizvuka, lokacije tipa “tursko groblje”, ili ono “pusto tursko”.

Pored krize identiteta, kulturoloških šokova koji su se redali jedan za drugim, Bošnjaci su politički uglavnom bivali dovođeni pred svršen čin. Djelovanje i reakcije pratio je ipak jedan zajednički sadržilac – borba za kakvu-takvu autonomiju svima jednako drage Bosne i Hercegovine. I svaki put našli su se pred jednom te istom dilemom. Pa i pred svjetskim ratovima, ali i nakon njih, ali i pred posljednjom agresijom s pitanjem koje će predstavnicima Bošnjaka Srebrenice po ulasku u “UN-ovu zaštićenu zonu” naglas ponoviti i zločinac Ratko Mladić: opstati ili nestati!?

ŽIVOT IFAKET-HANUME TUZLIĆ

Da je malo više pameti i sluha, sudbina Ifaket-hanume Tuzlić-Kulović davno bi bila prenesena na filmsko platno, u pozorišni komad ili neki televizijski serijal, prilagođen oku i uhu običnog građanina. O njenom prvom mužu, Sead-begu Kuloviću, u jednom od prošlih pisanja već smo nešto i rekli. Svirepo ubistvo Sead-bega Kulovića tek je djelić velike historijske slagalice koja će se kad-tad posložiti. Međutim, ponukan pisanjem akademika Muhameda Filipovića, koji nešto predramazanski retroaktivno “halaljiva” rahmetli Omeru Behmenu, pri tom naglašavajući da je “došao tobe”, teško se, iz moje perspektive, ne osvrnuti na taj detalj iz naše svakodnevice.

No, vratimo se Ifaket-hanumi. Rođena je 1908. godine. Jedna je od četiri kćerke Bakir‑bega Tuzlića, u čijoj je kući Husein-beg Gradaščević biran za lidera Bošnjaka u njihovom prvom pokušaju borbe za autonomiju Bosne i Hercegovine. Bečki i stambolski student i oberleutnant austrougarske vojske Bakir-beg je, pored Ifakete, sa svojom suprugom Šuhret‑hanumom Džinić imao još kćerke Rašida-hanumu, udatu za dr. Ahmed-bega Rizvanbegovića, Lebiba-hanumu, suprugu dr. Mahmuda Mehmedbašića, te Šemsa‑hanumu, udatu za dr. Aliju Mehmedbašića. Ifaket-hanuma se udala za Sead-bega Kulovića, čiji je opet otac veleposjednik Esad-beg politički otac Mehmeda Spahe.

Sead-beg je prethodno bio oženjen nekakvom Čehinjom. Njegova majka Rašide-hanuma i njena tetka Tahire-hanuma, udovica Bećir-bega Gradaščevića i jedan od najvećih tuzlanskih vakifa, uputile su 28. jula 1918. godine prosvjed Zemaljskoj vladi zbog toga što je Šerijatski sud u Tuzli obavio to vjenčanje. Brak Sead-bega s Ifaket-hanumom bio je klasično i uobičajeno za aristokraciju, pa i bošnjačku tog vremena, očito aranžiran i unaprijed osuđen na propast, unatoč silnoj ljubavi Ifaket-hanume prema Sead-begu. Njegov otac Esad-beg spadao je u red prorežimski orijentiranih ljudi. U vrijeme proglašenja aneksije Bosne i Hercegovine, jedne u nizu trauma za bosansko muslimansko stanovništvo, u situaciji koja je proizvela stanje očaja i beznađa, shvativši na vrijeme novu društveno-političku realnost, na zamolbu svojih prijatelja Ćire Truhelke i Koste Hormana, poslat će poziv prijateljima iz cijele Bosne da odu na poklonstvo caru u Beč.

Pripadao je u političkom smislu onoj grupi bošnjačkih političara koji su se najčešće nazivali “naprednjaci”, u kojoj je, pored njega, ključnu ulogu igrao industrijalac i veleposjednik Adem-aga Mešić, budući doglavnik u NDH. Uvijek je postajala ta neka verzija novinarstva, pa će tadašnja sarajevska čaršija zbog teksta u listu Musavat ponižavati Esad-bega, jer je, naime, od ženine tetke, samo iz razloga što je u njegovoj sarajevskoj daščari prezimila jednu zimu, dobio u naslijeđe čitavu katastarsku općinu Dubravice kod Brčkog. Ifaket‑hanuma je u braku sa Sead-begom započela svoj mondenski život, po kojem je svojevremeno odudarala od većine tadašnjeg muslimanskog ženskog svijeta.

Okružena brojnom poslugom i bogatstvom u kući Sead-bega, nije joj bilo strano stati na skije, jahati konja ili sjesti za volan jednog od njegova tri skupocjena automobila. U moćnoj aristokratskoj porodici Kulovića, Ifaket-hanuma je živjela životom prosječne evropske aristokratkinje s kraja “ludih dvadesetih”. I sam Sead-beg je među bošnjačkom aristokracijom svojom pojavom, izgledom i luksuzom kojim je bio okružen izazivao prezir i zavist siromašnijeg begovata i raje.

Međutim, djecu nisu stekli. Krivicu je u tadašnjim prilikama uglavnom snosila žena, koja u patrijarhalnom okruženju tadašnje Bosne i nije imala puno izbora i uglavnom je prihvatala zdravo za gotovo. Prilikom jednog odmora u banji “Ilidža”, Ifaket-hanuma će, po ko zna koji put, skrhana i ponižena, svjedočiti sklonostima njezina supruga, pošasti koje se nikada nije mogao otarasiti. Sead-beg je volio žene. Navedeni odmor označit će kraj njihovog braka. Sead-beg će oženiti svoju najnoviju ljubavnicu Sesil Major na zaprepaštenje i majke, ali i tadašnje prilično konzervativne bošnjačke javnosti. Ifaket‑hanuma će “pokriti glavu” i preudati se za udovca Suljagu Salihagića, banjalučkog inžinjera, prethodno ženjenog s kćerkom Hamid-bega Džinića, koja mu je u brak donijela ogroman miraz. Kao Kulovići, i Suljaga Salihagić spada u red zanimljivih historijskih ličnosti prve polovine XX stoljeća. Jedan od onih koje će sud historije sigurno svrstati u red klasičnih ideoloških lutalica čiju će karijeru pratiti uglavnom zakašnjela pamet.

Suljaga, bečki student porijeklom iz Kotor-Varoši, postaje prepoznatljiva politička ličnost banjalučkog kraja prosrpske orijentacije, također odan sistemu, kralju i otadžbini. Nesvjestan vremena i političkih prilika, svoju ideološki nejasnu poziciju krunisat će knjižicom Mi bosanskohercegovački muslimani u krilu jugoslavenske zajednice: kratak politički pogled na našu prošlost od najstarijih vremena do danas.

Sreću u kući Salihagića Ifaket-hanuma upotpunit će rođenjem njena dva sina, Omera i Halila. Prema pričama Muhameda Filipovića, život u kući Suljage i Ifaket-hanume bio je kombinacija bečkog i bosanskog načina života. U periodu uoči Drugog svjetskog rata život se odvijao u zatvorenom prostoru i pod nadzorom odgojiteljice njihove djece s kojom je Filipović rastao. Svoj ekstravagantni život na koji je već navikla Ifaket-hanuma nastavit će i u Banjoj Luci. Ostat će upamćena i kao prva žena na Balkanu, a pri tom bosanskohercegovačka muslimanka, koja je u lovu ustrijelila medvjeda i vepra. Ipak, u nekim prilikama i prilikom posjeta zvaničnijih stranaca prebacivala bi preko lica valu.

DRUGI SVJETSKI RAT

U odnosu na srpsko-hrvatsko okruženje, s daleko manjim brojem intelektualaca i s tanjim iskustvom, polarizaciju bošnjačke elite, razmimoilaženja nastala nakon formiranja nove južnoslavenske države nakon Prvog svjetskog rata, proizlazila su, prije svega, iz odnosa nove vlasti. S jedne strane aristokracija, veleposjednici i begovat osjetit će na goloj koži nove mjere i odnos nove vlasti prema najvećem broju uglednijih Bošnjaka tog vremena. Agrarna reforma uništit će i osiromašiti najveći broj aristokrata pa i intelektualne elite proizašle uglavnom iz bogatijih begovskih porodica. Tim prije i svaki pokušaj jačeg političkog angažmana unaprijed je bio doveden u pitanje. S druge strane, u novim okolnostima, kako to inače biva, brojni će iskoristiti prilike u vlastitu korist i pronaći svoje mjesto.

Sve do početka Drugog svjetskog rata. Svima njima zajedničko bila je želja za autonomijom Bosne i Hercegovine, po svaku cijenu. Nakon emigracije kraljevske porodice Karađorđević, Suljaga Salihagić okreće se Nijemcima. U tadašnjoj Banjoj Luci, u vrijeme kada Draža Mihailović traži partnere među muslimanskom populacijom, novi suprug Ifaket-hanume, a nekadašnji član srpske nacionalističke Narodne radikalne partije, predlagan je za ličnost koja će organizirati muslimansko-četničke formacije u Bosanskoj krajini. Izbor je ni manje ni više do Ismeta Popovca, Dražinog najbližeg saradnika među muslimanima.

Njegov izbor, prema mišljenju historičara Marka Atille Hoarea, činio se sasvim logičnim Popovcu. Upravo mogućnost saradnje pročetničkog Popovca i pronjemačkog Salihagića ukazuje koliko je solidarnost među muslimanskom elitom bila jača od međusobnih razlika u političkoj orijentaciji.

Suljaga će se u kraljevu gardu na vrijeme razočarati. Šokiran informacijama pristiglim iz istočne Bosne i ponovo dezorijentiran, 1. novembra 1942. godine skupa će, s Uzeir-agom Hadžihasanovićem i njegovim zetom Mustafom Softićem, tadašnjim gradonačelnikom Sarajeva, poslati jedno pismo adresirano lično na Adolfa Hitlera. Njegovi autori pismo su naslovili Memorandum Narodnog odbora.

Naravno da Memorandum nije predstavljao stav bosanskih muslimana niti je navedena trojka imala legitimitet. Cijenu ovakvih stavova neodgovornih pojedinaca iz vlastitih redova, uzurpatora pozicija moći, Bošnjaci će plaćati narednih decenija. I danas im se pod nos svako malo poturi ovo ili ono, manje ili više historijski bitno ime. Bilo je to pismo “trojke autonomaških entuzijasta”, kako svjedoči dokument izvjesnog njemačkog oficira Gordesa. U prilog opisu stanja i situacije u kojoj se našlo bosansko-muslimansko stanovništvo, a čega su trojica potpisnika postali svjesni, govori posljednji dio teksta:

“Mi Bosanci, umjesto da nam je data sloboda da nam bude bolje, trpimo naprotiv užase. Nas udaraju na muke, kolju ljude, starce i starice, siluju naše sestre i kćeri, pale naše kuće, pljačkaju našu pokretnu i nepokretnu imovinu, jednom riječju kazano, doživljavamo i preživljavali smo užasnu tragediju. Dovoljno je da kažemo da je u samo dva grada, Foči i Goraždu, na dva mosta na Drini, zaklano 6.000 muslimana i bačeno u hladnu i krvavu Drinu. Naše ukupne žrtve u Bosni i Hercegovini iznose da sada oko 150.000 duša.”

MUČENIČKA SMRT IFAKET-HANUME

Kao jedna od prvih dama Banje Luke, Ifaket-hanuma, potresena prizorom patnje muslimanskih muhadžira razmještenih po Banjoj Luci, njihovim pričama o preživjeloj golgoti i četničkoj kami, kompletnu sebe angažira da im pomogne. Osnovni zadatak koji je sebi zadala bila je briga za prehranu muhadžirske djece. U to ime, halalila je i sebe i veliki dio svog imetka. Zalud su bila upozorenja na opasnosti u koje može zapasti unatoč poziciji u društvu, mužu i porijeklu. Ifaket-hanuma obilazi gradove i sela, kupuje hranu i dijeli ih muhadžirima preko banjalučkog “Merhameta”.

Tadašnji gradonačelnik Bosanske Gradiške i prijatelj porodice Haki-beg Kapetanović dobronamjerno je upozorava da prestane s tim radnjama jer bi mogla biti kažnjena. Uzalud! Preokupirana brigom o istočnobosanskim muhadžirima, jedne prilike uputila se u Dubnicu po žito. Naišla je na ustaše koji su joj pokušali oduzeti robu. Nesvjesna opasnosti, Ifaket‑hanuma se odlučno suprotstavlja. Jedna od prvih dama u Bošnjaka svog vremena, aristokratkinja begovskog tersa iz kuće Tuzlića, muslimanka čvrste vjere u Boga, dž. š., hrabro je stala pred ustaše, što će je koštati glave. Uhapšena je i odvedena u koncentracioni logor Jasenovac. U logoru su je mučili i ubili na najstrašniji mogući način. Polivena je vrelim uljem i spržena. Umirala je u najgorim mukama. Kada je likvidiran logor, u njenoj su ćeliji pronađeni stihovi koje je krišom pisala.

Njen suprug Suljaga Salihagić je pod nerazjašnjenim okolnostima na nekakvom putu u Austriju naprasno nestao. Kasnije će se doznati da ga je, unatoč promjeni političke orijentacije uvjetovane vremenom kojem se cijelog života pokušavao prilagođavati, u Beču ubio Gestapo.

Ne znam koliko je akademik Filipović danas u poznim godinama svjestan tragedije ljudi čiji je dobrim dijelom suvremenik, ali i tragedije svojih vršnjaka daleko svjesnijih identiteta i realnosti, pa i Omera Behmena. Kao dječak se igrao s djecom Ifaket-hanume u Suljaginoj velikoj avliji, jednoj od vila nekada najbogatije banjalučke porodice Džinića. Život i smrt Ifaket-hanume, koja svojim imenom, porijeklom, nesrećom koja ju je, unatoč bogatstvu, stalno pratila, kao da je pečat na slagalici historije jednog naroda koji će u jednom trenutku, kada mu komšiluk više nije znao šta bi, jednostavno biti kolektivno osuđen na smrt. Međutim, komadića te slagalice ima još. Na njoj svoje mjesto svakako imaju i Omer Behmen, ali i Muhamed Filipović.

Ostavit ćemo po strani poratni period, Muhamedove rođake i njihovu bliskost s najvišim funkcionerima svog doba koje će za njega naići tek nakon famozne 1945. godine, pa i funkcionerima OZNA-e. Omer Behmen ostat će upamćen kao tersli i kapricli insan, poštenjačina čvrsta imana i mučenik koji se nije mirio s činjenicom da mu je narod koji je beskrajno volio na kraju toliko ponižen. Prvi put, kao devetnaestogodišnjak, osuđen je na dvadeset, a odrobijao jedanaest i po godina najstrožijih jugoslavenskih komunističkih kazamata i tako izgubio najljepše godine svoje mladosti.

U autobiografskom djelu Na dnu dna više se osvrće na muke ljudi iz njegovog okruženja nego na vlastite koje je ljudskom umu teško zamisliti, van svake sumnje usporedive s mukama logoraša zloglasnog logora Omarska. Zamislite ljudsku gromadu i alima Kasima efendiju Dobraču, idejnog tvorca sarajevske rezolucije o osudi ustaških zločina, uhapšenog u ahmediji i džubetu i kao takvog poniženog na način da po cijeli dan nosi kante ljudskog izmeta po krugu zeničkog kazamata. U džubetu i ahmediji! Ili istog tog istog Omera svezanog jednim lisicama za biskupa kojem prilazi katolički svijet tražeći blagoslov.

Omer posebno ističe solidarnost i bliskost običnih ljudi iz svoje mostarske mahale, jasno se ograđujući od svakog oblika fašizma, ističući posebne simpatije prema mostarskom pravoslavnom svijetu. Ali, duboko svjestan da mu je narod osuđen na utapanje i nestanak, a s njim i Bosna, Muhamed Filipović će s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća osjetiti što znači kada ti sistem okrene leđa, započinjanjem one famozne priče o bosanskohercegovačkoj književnosti kao osobenoj i sebi svojstvenoj. Na njegovu sreću, ta epizoda njegovog djelovanja proći će bezbolno i bez posljedica po njega i njegovu obitelj. Za razliku od, recimo, Maka Dizdara, kojeg će sistem doslovce otjerati u smrt. Ili pak majke, a kasnije i supruge i djece Omera Behmena i njegovog brata Saliha.

Ali, ima nešto simptomatično u toj naprasnoj potrebi za pisanjem memoarskih zapisa kod većine tada aktuelnih političkih i kulturnih ličnosti, punih pikanterija i pljuvanja po nekada bliskom okruženju. A Filipović, naime, u ovom svom, između ostalog, zamjera neko pljuvanje jednog od najvećih intelektualaca svog vremena Fuada Muhića na nekoj od sesija SDA stranke, kojoj se Muhić pokušao približiti nakon što je osamdesetih godina bio faktički ideolog hajke i projekta suđenja bošnjačkim intelektualcima na čelu s Alijom Izetbegovićem, karakterizirajući njihovo djelovanje “neprijateljskim”, pa do želje uhićenih za “etnički čistom Bosnom”. Ili, pak, do “recidiva Trećeg rajha”, u čemu mu je pomogao Bahrudin Bijedić. I on ga je nakon svih 16 i po godina robije tek samo pljunuo!? Pored ostalih manje bitnih ličnih nesuglasica i animoziteta, u akademikovim očima Omer postaje personifikacija zla i krivnje za stradanje bošnjačkog naroda. Jer, kako to veli njegov poznanik, izvjesni Maho, a u šta se, helem, i akademik samouvjerio: “Ako se Omer Behmen pusti iz zatvora, adžes će biti cijela Bosna, a za nas muslimane bi bilo najbolje da Omer ostane u zatvoru što duže.”

Ali nejse! Prije nego insan halali, treba da se zamisli i nad samim sobom i svojim aferimima za koje od ljudi treba zatražiti halal. A nismo zaboravili Tunjinu epizodu s Radovanom Karadžićem u kojoj je u svom politički izletničkom, a nadasve nametljivačkom pohodu, sasvim dezorijentirano poput Suljage Salihagića, odjurio Karadžiću na noge, da sklepaju neko pomirenje pa utru trasu nekoj novoj bošnjačkoj politici, zasnovanoj na povijanju glave, predvođenoj ličnostima bez legitimiteta i upitnog autoriteta. Da nam Bosna ne bude adžes. Filipoviću je, unatoč tome, sve oprošteno pa je još i nagrađen pozicijom ambasadora ni manje ni više do u Švicarskoj, pa u Londonu. Kasnije je radio što je radio. Priznat ćemo, jako težak život.

Sead-bega Kulovića je bez suđenja ubila OZNA. Gestapo je ubio Suljagu Salihagića na identičan način. A Ifaket-hanumu, na bigajri-hak, ustaše polile vrelim uljem jer je htjela pomoći muslimansku nejač pobjeglu ispred četničkog noža. Po Ifaket-hanumi nijedna institucija, ulica ili organizacija ne nosi ime. Bošnjačkih žrtava u Jasenovcu i Staroj Gradiškoj u ideološkom uzusu, posebno fine gradske raje, kao da nema. Ni njoj kao ni njenim muževima ne zna se ni za mezarove. Zar životne priče njih troje nesretnika ne govore ništa?

Omeru Behmenu i njemu bliskim ljudima godinama je skraćivan život. Na kraju je i sam Fuad Muhić skončao život pod veoma čudnim okolnostima. Svoje ideološko lutanje, lahkomislenost i puko vjerovanje u sistem građen gaženjem po vlastitim svetinjama, da bi u njemu uživala komunistička elita, kojoj je nadasve pripadao i Muhamed Filipović, platit će tokom agresije i genocida svojim životima na desetine hiljada Bošnjaka. Svaki dalji društveno-politički rad i djelovanje iziskuju jasan ideološki pravac. Tunjo se u tome sve slabije snalazi, baš kao i novina u kojoj se oglašava. Znam, reći ćete, ko sam ja da im pridikujem. Ono što znam jeste da nemam pravo na šutnju. Mojih 44 Musića u Čarakovu 1992. godine nije pobio Omer Behmen. No, ništa me ne čudi. Jer, kao što vidite i sami, svaki vakat svog Šćepu ima.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Sudbne ….govedo 30.05.2018.

    Razmutio si pricu ko’ himber.
    I izgubio smisao…ako si ga ikad i imao.
    Eto ti Behmena primitivnog pa ga vodi kuci…

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!