Svaka će bistra voda potamnjeti jednog dana

Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo), učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima

Išao sam proteklog ramazana s nekim društvom na iftar u Knežinu i, pošto smo stigli sat ranije, otišli smo prošetati prema izvoru Bioštice. Sakupilo se omladine u organizaciji Sarajevskog muftijstva i nešto svijeta porijeklom iz ovog kraja. Nekad je to bila fina kasabica, a u njoj predivna i prastara Sultan Selimova džamija. Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo) učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima!?

Pod utiskom ove silne ljepote, došavši kući, ponovo sam prelistao bilješke iz Bachelardove studije Voda i snovi. Rodni je kraj manje teritorija, primjećuje Bachelard, a više materija. Rodni je kraj voda, vjetar, zvijezde, pijesak, trave, stijene, mirisi. A među materijama, prva je voda.  Voda je ono oko zemlje o kojem voda u našim očima sanjari. Šta je ilovača iz koje smo nastali do spoj zemlje i vode, blata i suza? “Ako patnji i suza nema dovoljno, čovjek je suh, siromašan, proklet. Ako je suza previše, ilovači će nedostajati hrabrosti i čvrstine…”, zapisuje Bachelard.

Voda je prije i iznad svega bistra voda. To je ona voda koja je obasjana proljetnim suncem i koja, kao takva, oživljava uglavnom lahke metafore vezane za sunčano nebo i izvjesnost svjetlosti. Ta proljetna voda puna je volje da se iznova krene, da se gradi i kopa. No, prvotna funkcija vode jeste da bude ogledalo, što je još jedan lahki i opetovani simbol. To ogledalo nudi otvoren put Narcisu vječito željnom sebe. (Gdje je stvarnost: na nebu ili na dnu vode?) Da nije vode, u čemu bi se ogledao predivni kosmos koji i nije ništa drugo do ogromni Narcis koji sam sebe misli? Jesenje vode, s druge strane, pokazuju jedan zamagljeni, uspavani narcizam. Svijet gubi volju da se ogleda. Dramu neba tako je teško prikazati i prizor se pomućuje.

Ali, svaka bistra voda potamnjet će jednog dana. Mračna patnja svijeta konačno će se sliti niz vododerine i napuniti svaki potok, svaku rijeku, svako jezero. U poetici A. E. Poa voda simbolizira najuzvišeniju materiju, ali ta će materija potamnjeti opterećena tugom. To je ona ženska crta voda, ona, poput majke, uspavljuje – a kod Poa, sve vode svijeta sustižu se ne jednoj neuništivoj uspomeni: smrti majke. Od supstance koja se pije voda tako postaje supstanca koja pije, koja guta sjenke kao crni sirup. Kada se naguta tame, ona postaje teška, tiha, zloslutna, usnula, nedokučiva voda. To jeste, postaje sama smrt, ona duboka, nepokretna, neprebolna smrt u koju ćemo, na koncu, svi potonuti.

Ali, za našu podsvijest od presudne je važnosti čistoća vode. Samo je čista voda ono čemu naša imaginacija teži, čemu se naše srce raduje. Za naše nesvjesno nečista je voda “stjecište zla”, “supstanca zla”. Kada sanjamo takvu vodu, ne treba nam nikakav tumač da nam pojasni kako nam predstoji nešto grdno, neka nesreća, neki kijamet. A čistoća obuhvata sve vrline, sve vrijednosti. Tu je riječ o moralu vode: “biti čist” ideal je koji natkriljuje sve kategoričke imperative. Čišćenje započinje tako što se u činu gasula ili krštenja zagnjurujemo u vodu i izranjamo novi i čisti. Ništa ne simbolizira novi početak kao voda kojom sapiremo tijelo prije nego krenemo u taj brdoviti uspon čišćenja duše.

Između prljave i čiste vode stoji morska voda koja nije ljudska, koja je čudovišna, smrtonosna. More je slano jer se izopačilo, kaže Bachelard. Voda je uvijek slatka, svježa, uvijek gasi žeđ ili, u protivnom, ona nije voda naših snova. Neljudsko more pripućuje svoja slana usta na riječna ušća da se napije vode, da umanji svoju iskonsku žeđ. Zapažamo i to – bez neke posebne namjere – kako je kur’anski Džennet lišen mora, jer u ljudskoj imaginaciji more i nije voda, nije odmor, nije užitak, nego su to samo rijeke i potoci.

I tako mi u ovim vrelim danima, u ovim danima redukcije, nadođe to ramazansko predvečerje u Knežini, kada sam zaista opijen prizorom vode skočio u potok i s merakom uzeo abdest.

Sljedeći članak

Ko to kaže

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!