Sva bol Prijedora na jednoj fotografiji

Kada je u noći 30. aprila 1992. godine prijedorski SDS, uz pomoć ostataka JNA i policijskih struktura, bez ijednog ispaljenog metka nasilno preuzeo vlast u Prijedoru, niko od prijedorskih Bošnjaka i Hrvata nije ni slutio da je tim činom započet pakao koji će trajati narednih stotinjak dana, tokom kojih će na najsvirepiji način biti ubijane hiljade ljudi, žena i djece. Ono što se zbivalo u Prijedoru i njegovoj okolici odvijalo se daleko od kamera svjetskih medija. Sve do saznanja o postojanju prijedorskih logora smrti

Nakon što je objavljeno da u okolici Prijedora postoje koncentracijski logori u kojima se masakrira civilno stanovništvo, tadašnji lider bosanskih Srba Radovan Karadžić, na jednoj od mirovnih konferencija u Londonu, prvo će to negirati, a onda će lično obećati novinarima da će im dopustiti posjetu Prijedoru.

I zaista, 5. augusta 1992. godine prijedorske logore Omarsku i Trnopolje posjetit će predstavnici nekoliko medijskih kuća. Tada će nastati videozapis ekipa Guardiana i ITN-a, te brojne fotografije na kojima je zauvijek zabilježen samo detalj užasa prijedorske kataklizme, zbog koje će naknadno biti inicirano osnivanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Fotografija Fikreta Alića, mršavog čovjeka iza žice u logoru Trnopolje, osvanut će na naslovnicama najpoznatijih svjetskih časopisa, a Fikret će tako postati jednim od simbola najcrnjeg dijela historije Bosne i Bošnjaka. Na brojnim fotografijama iz logora nalaze se do neprepoznatljivosti iscrpljeni i izmučeni logoraši, kojima će ulazak novinarskih ekipa i predstavnika Međunarodnog crvenog krsta značiti spas od sigurne smrti. Za mnoge je bilo prekasno.

ELVIROV ZAVEŽLJAJ

Na jednoj od fotografija koju je slučajno pronašao Elvedin Pađan, glavni i odgovorni urednik portala mojprijedor, nastaloj početkom augusta 1992. godine na putu ka logoru Trnopolje, snimljeni su petnaestogodišnji dječak Elvir Kadirić, njegova tetka Mirsada Hopovac i njezina kćerka Azra.

Na Elvirovoj glavi nije samo zavežljaj nego i sav teret jednog dječaka koji je odjednom, preko noći, postao glava porodice, njen najstariji preživjeli muški član. Sličnost sa Srebrenicom i Potočarima uopće nije slučajna. Iza Elvira, Mirsade i Azre ostala su izmrcvarena mrtva tijela članova njihove porodice koja će godinama kasnije biti ekshumirana u brojnim grobnicama u Prijedoru i van njega. Prijedorčani i Kozarčani, naime, ubijani su i na teritorijama Bosanske Krupe, Sanskog Mosta, Skender-Vakufa, danas prekrštenog u Kneževo… Najveći je broj njih ekshumiran u Tomašici, Starim Kevljanima, Hrastovoj Glavici, jami Lisac, Korićanskim stijenama, Retku…

“Ubijeni su mi otac, sedamnaestogodišnji brat Suad, oba dida, dvojica amidža, dvojica amidžića, dajdža, dajdžići… Ma sve su mi pobili”, priča nam Elvir, danas porodični čovjek s adresom u Švedskoj. Elvir je do agresije na Bosnu i Hercegovinu živio u prijedorskoj prigradskoj mjesnoj zajednici Bišćani. Tetka Mirsada s porodicom u Zecovima. Bišćani i Zecovi nalaze se na dva kraja jednog od dijelova općine, većinski naseljenog Bošnjacima, na tzv. lijevoj obali Sane. Nakon nasilnog preuzimanja vlasti i prvih oružanih incidenata u gradu i okolini, nova srpska vlast, zauzimanjem mjesta Hambarine, ovo će područje podijeliti na dva dijela. Nakon toga će uslijediti uništavanje Kozarca i otvaranje zloglasnih koncentracijskih logora Keraterm, Omarska i Trnopolje.

Nakon uništenja Kozarca, desit će se oružani incident, ili kako već drugačije nazvati tu unaprijed na propast osuđenu akciju, herojski čin manje grupe pripadnika Patriotske lige BiH, koja je krajem maja pokušala vratiti slobodu ovom gradu. Akcija je srpskim vlastima poslužila kao izgovor za etničko čišćenje centra grada i prigradskih naselja u kojima su živjeli Bošnjaci.

LIJEVA OBALA

Mještani područja lijeve obale Sane ili Mataruškog Brda živjet će naredna dva mjeseca u neizvjesnosti i izolaciji, potpuno odsječeni od ostatka svijeta, podijeljeni u dvije enklave. Nisu mogli ni slutiti da su osuđeni na smrt i uništenje koje će započeti u ponedjeljak, 20. jula 1992. godine. Naime, tog će dana započeti masakr koji će trajati narednih nekoliko dana i završiti u Zecovima, te u Briševu, hrvatskom selu koje je dalo najviše žrtava ove nacionalnosti.

U tih nekoliko dana u tim je selima ubijeno oko 1.800 muškaraca, žena i djece. Njihova će tijela danima biti sakupljana i odvezena prema Tomašici. Upravo je iz tog razloga u Prijedoru 20. juli ono što je za Srebrenicu 11. juli, dan sjećanja na žrtve genocida, datum kada se održava kolektivna dženaza. Oni koji su preživjeli tada su deportirani. I ta je deportacija trajala danima jer je za progon tolikog broja ljudi lokalnoj vlasti očito manjkalo logistike. Uvjeti u logorima bili su katastrofalni, a srpski vojni i politički vrh izložen pritiscima međunarodne zajednice. Brojne žene i djeca u nekim će gradu bližim dijelovima bošnjačkih sela danima čekati deportaciju. Bit će mučeni i silovani, živjet će u neizvjesnosti i strahu za djecu i muškarce koji su odvedeni u nepoznato. Među tim ženama, mještankama Zecova, bila je i Mirsada Hopovac, žena s fotografije. Dok nam pokazuje fotografiju s kojom smo je iznenadili, Mirsada suznim očima pojašnjava koga sve taj nekakav Robert nije fotografirao.

“Evo vidiš, ovo sam ja i vidi kakva sam. Ovo je Vice (Elvir), a ovo je Azra, ali fale Mevlida i njena djeca, moja sestra Rahime i još neke žene. Oni su ovamo desno i ne vide se na slici, ali Rahime se vidi na snimku kako plače i nosi dijete u naramku”, pojašnjava Mirsada. Kaže kako je danima nakon čišćenja, kako se tepalo tim izletima srpskih vojnika u prijedorska bošnjačka sela, ostala sa ženama i djecom u nekom podrumu. Mlađe su žene izvođene i silovane.

Mirsadina kćerka Azra, djevojčica s fotografije, danas je udata žena i ima svoju porodicu. Tada je imala svega dvanaest godina. Rastanak s bratom Mirzetom i ocem Huseinom, kojeg su rano ujutro tog četvrtka 23. jula u nepoznato poveli srpski vojnici, nikada neće zaboraviti. “Gledala sam i nisam znala da će taj moj pogled biti i posljednji pogled na oca. Stajali smo nijemo skamenjeni od straha. Tišinu je u jednom trenutku prekinuo lelek moje mame koja je lomila ruke i samo zapomagala: ‘Mirzeteee!’ Zaplakala je za bratom koji je imao 13 godina. Poslije nekoliko sati, u selu su ostale samo žene s malom djecom i grupe vojnika koji su pljačkali i palili. Nismo ništa znali šta se dešava u drugim mjestima. Danima smo bili zatočenici u svom selu.”

Mirsada nam priča kako su danima tražili način da prehrane djecu i da su samo plakale. “Stara hodžinica Ćemanovka samo je učila. Mushaf puštala iz ruku nije. A oni od nas, sine, radili šta su htjeli. Sve do jednog dana, kada je u Brakice odnekud bahnula komšinica Jovanka, žena s govornom manom, koja nam je uporno pokušavala pojasniti kako su na Gradini svi pobijeni. Kasnije su nam s Retka javili da je dvoje preživjele i ranjene djece Horozovića došlo kod njih i da se mora dalje. Uputili smo se u Čarakovo, pa šta bude!”

U Čarakovu su, kako kaže, ostali danima, u stalnom strahu od silovanja, pljačke i ubistava. Neki srpski vojnik joj je nakon nekoliko dana došao i rekao da se njega ne plaši i da, ako hoće, može otići do Trnopolja da vidi ima li iko živ jer su, naime, došli “stranci”. “Jedva sam ušla u logor. Nisam imala ništa i nikoga osim Azre. Samo sam preklinjala da me puste unutra ili ubiju, da vidim je l’ moje dijete živo.”

DŽENAZA NA STADIONU

Mirsadina djeca Mirzet, Hilmija i Azra danas žive u Francuskoj. Mirzeta je fotografija više nego iznenadila. Priča za Stav kako 15 dana od zatvaranja u Keratermu gotovo ništa nije jeo, a da je u noći s 24. na 25. juli mislio da je kraj. Te je noći u hali “trici” ubijeno više od 150 logoraša. “Otac nije bio sa mnom. Njega su odmah izveli na Poljskom putu i, eto, našli smo ga u Tomašici.” Mirzet je, priča nam, od 23. jula, kada je uhapšen, pa do 5. augusta bio u Keratermu, odakle je prebačen u Trnopolje. Gladan, žedan i izbezumljen.

“Nakon toliko dana gladovanja, nisam više mogao stajati u redu za nekakvu hranu koju smo dobivali svako 24 sata, a imali samo dvije minute da jedemo. Neko ni minute jer je dobio palicom ili puškom po glavi. Ja sam od gladi dobio neku hrabrost da pitam stražara mogu li dobiti još jednu porciju, a on se nasmija i izvadi nož i mene stavi uza zid. Nož mi stavi pod vrat i hoće da me kolje. Počeo sam plakati i moliti ga da me pusti. Psovao mi je sve što imam. Ne znam ni koliko je to trajalo, samo znam da sam ušao u halu i nisam ni s kim razgovarao. Molio sam Allaha da me spasi. Šta zna dijete od 13 godina”, priča Mirzet.

Dječak s fotografije, Elvir Kadirić Vico, nakon pokolja u Bišćanima, Rizvanovićima i Rakovčanima, danima je bio sakriven u šumi, a onda ponovo uhapšen. Ponovo je preživio masakr, a onda s grupom dječaka prebačen u Trnopolje, gdje je našao Mirzeta. Nakon što je puštena u logor, Mirsada ih je uspjela pronaći.

“Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Tumarala sam k'o luda, a za mnom ide moja Azra i odjednom vidim u jednom ćošku čuči neko dijete. Pitam se u sebi: Je l’ ono moj Mirzet? Sjećam se da je digao glavu i samo povikao: ‘Mama!’ Mislila sam da ću se srušiti. A onda sam ugledala i Elvira, mog Vicu, kako mu tepamo, ali i Amira Fikrinog, drago dijete.”

Plačući, priča da se uputila direktno ka komandantu logora i Mirzetovom nastavniku Slobodanu Kuruzoviću, koji joj je pustio da ih izvede i lično potpisao propusnicu. Jer, logori su konačno bili otkriveni, pretrpani, uvjeti u njima katastrofalni. Dio logoraša Trnopolja iz gradske zone Prijedora tih je dana pušten svojim kućama, a stariji i maloljetnici koji su imali nekoga u gradu mogli su također otići. Ostali su popisivani, deportirani prema Travniku ili početkom oktobra prema Karlovcu i Hrvatskoj.

“Pješice smo se uputili na Žeger i usput maltretirani, ali smo prošli. Svratili se kod rodbine u Tukovima, gdje su djeca prvi put nakon dvadesetak dana jela. Onda smo otišli u Žeger, a djeci od hrane pozlilo. Kad mi nisu pomrli tu noć od povraćanja i proljeva. A onda nam je naređeno da idemo nazad u Trnopolje.” Na putu natrag za Trnopolje, priča Mirsada, zaustavio ih je bijeli terenac Međunarodnog crvenog krsta. “Premrli smo od straha jer nismo znali ko je. Pa vidi nas kako smo samo isprepadani, grdna rano!”, priča Mirsada ponovo pokazujući na sliku.

“Iz auta je izišao čovjek koji nas je upitao kuda ćemo, a ja sam samo rekla da više nemamo kud i da moramo u Trnopolje. Zapamtila sam da je rekao ‘Robert’ i da nas je nekoliko puta fotografirao. Eto kako je nastala ova fotografija.” I zaista, fotografiju je potpisao Patrick Robert.

Posljednje ovozemaljske trenutke Ibrahima Bačića u logoru Trnopolje zabilježio je francuski fotograf Pascal Le Segretain. Fotografiju je pronašao mještanin Zecova, bloger Ćejko Kahteran, Ibrahimov saputnik u logoru. Ibrahim je u Keratermu preživio i masakr u hali “trici”, a onda iscrpljen i izmučen, prebačen u logor Trnopolje, gdje je saznao da mu je pobijena gotovo kompletna porodica.

Ubijena mu je supruga Šaha s njihove dvije kćeri, unučad, komšiluk, rodbina. Kuća spaljena do temelja, a on do kraja uništen. Nekoliko dana nakon što je saznao za sudbinu svoje porodice, od tuge za djecom i unučićima, ispustio je dušu. Ibrahim Bačić konačno će naći svoj smiraj na šehidskom mezarju u džematu Zecovi, na kojem će 23. jula biti otvoreno šehidsko turbe i spomen‑obilježje na kojem je uklesano i njegovo ime. S Ibrahimom će dženaza biti obavljena za još 22 identificirane žrtve genocida. Nakon zajedničke dženaze, koja će se obaviti na stadionu Berek, njihovi tabuti bit će prebačeni na osam prijedorskih i kozaračkih šehidskih mezarja.

PROČITAJTE I...

Pogledajte slobodno pa se još slobodnije zapitajte gdje se sakrila ona fildžan islamistička država o kojoj svaki dan čitate po nekim medijima, uhvatite se za glavu i pitajte se gdje je šerijatizacija, klerofašizam, gdje se to okupljaju etnonacionalni torovi koji zazivaju bosansku apokalipsu, gdje je tvornica za stvaranje pokrivenih srednjoškolki i ispiranje mozgova, pa gdje su razuraleni erdoğanisti da vas desekulariziraju, krvožedni mudžahedini i horde bošnjačkih nacionalista da pokvare ovo razuzdano ljetno veselje i uvedu kalifat, i gdje je, zaboga, ISIL da to sve digne u zrak

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!