Suze za ratnim zločincem, izostanak sućuti prema žrtvama

. Katarze neće niti može biti dok u hrvatskoj javnosti potpuno ne zamre ideja iz koje se izrodilo zlo kojem je presuđeno u Hagu, ta demonska ideja podjele Bosne i Hercegovine i ekskluzivnog hrvatskog nacionalnog prostora u kojem će Hrvati imati veća prava od drugih. Dok se ova ideja ne delegitimizira i potpuno ne kriminalizira u hrvatskoj političkoj kulturi, katarza će ostati samo lijep san

Skandalozne reakcije hrvatske javnosti na presudu Žalbenog vijeća Haškog tribunala hercegbosanskoj šestorki za udruženi zločinački poduhvat pokazale su da katarze na ovim prostorima neće biti još zadugo, pogotovo ako se za to budu pitale ličnosti, stranke i politike koje su taj zločinački poduhvat vodile ili u njemu učestvovale. Dok je, donekle, razumljiv šok hrvatskog društva zbog rušenja dosadašnjeg dominantnog službenog narativa o domovinskom ratu, u kojem je Hrvatska imala status žrtve i gdje se glorificirala odbrana Hrvatske, ali i sasvim negirala agresija Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, ipak su nevjerovatno skandalozne poruke odaslane iz gotovo čitavog hrvatskog društva, uz rijetke časne izuzetke. U tim reakcijama ne samo da nema izraženog kajanja zbog zločinačke politike ondašnjeg hrvatskog ratnog vodstva prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima nego se i sama presuda apriori odbacuje, a, što je najbolnije, potpuno je izostala i bilo kakva empatija za žrtve Tuđmanovih suludih pretenzija prema Bosni i Hercegovini.

Čitav narativ pokušava se sa same presude prebaciti na čin samoubistva Slobodana Praljka, koji se tumači kao čin nepravedno osuđenog mučenika, čime njegova “žrtva” postaje simbol kolektivne nevino potvorene hrvatske žrtve.

Nije ni potrebno spominjati da se time potpuno izbjegava bilo kakav katarzični proces samosagledavanja vlastitih postupaka, već ti isti postupci, ma kako zločinački odvratni bili, sada dobijaju još i oreolu pravedničke i mučeničke borbe. Da ovaj svojevrsni transfer savjesti i saosjećanja nije bez odjeka, pokazuju i neki od novinskih članaka i komentara hrvatskih medija koji su toliko s one strane normalnog i pristojnog da se uvrijeđeno, i to iz pozicije žrtve, bave bošnjačkom reakcijom na Praljkovo kukavičko samoubistvo, tj. navodnim bošnjačkim ismijavanjem “hrvatskog mučenika Praljka”. Pritom sasvim zaboravljaju da je taj “mučenik” osuđen upravo zato što je počinio gnusne ratne zločine nad Bošnjacima.

Budući da riba smrdi od glave, i s obzirom na to da se norme onoga što je prihvatljivo javno reći spuštaju od političke elite ka širim društvenim slojevima, pođimo najprije od reakcija najviših hrvatskih dužnosnika.

MINUTA ŠUTNJE ZA RATNOG ZLOČINCA

Nakon izricanja presude, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarević odlučila je prekinuti posjetu Islandu i vratiti se u Hrvatsku. Njeno obraćanje koje je uslijedilo nakon povratka u zemlju stavilo je na prvo mjesto egzibicionistički suicid pa se javnosti obratila izrazivši sućut Praljkovoj porodici. Odmah je zatim i otvoreno negirala donesenu presudu tvrdeći da Hrvatska nije bila agresor na Bosnu i Hercegovinu, a odgovornost za zločine izmjestila je na nespecificirane “sunarodnjake”. Zatim se požalila da navodno bošnjački i srpski zločini nad Hrvatima nisu sankcionirani. Ironično, nakon toga traži da se presuda, koju samo trenutak ranije odbacuje, ne zloupotrebljava, a zatim slijede uobičajene litanije iz osebujne mitologije o domovinskom ratu, tj. kako je Hrvatska dobrodušno i filantropski primila bošnjačke izbjeglice bez računa i posljednje namjere, kako je Hrvatska pokrenula “Oluju” da bi spriječila genocid u Bihaću, kako su trupe Hrvatske vojske, valjda i dok su rušile Mostar, Stolac i Gornji Vakuf, bile tu na poziv Alije Izetbegovića itd. Ipak, kao sukus cijelog obraćanja mogla bi se uzeti ultimativna izjava hrvatske predsjednice da niko drugi, pa ni Haški sud, neće pisati hrvatsku povijest, što podrazumijeva odbacivanje bilo kakvih dokaza i presuda koje nisu u skladu sa službenim hrvatskim narativom.

U gotovo istom tonu bilo je i obraćanje hrvatskog premijera Plenkovića, koji je također najviše potencirao Praljkov čin izražavajući sućut, nazvavši ga događajem bez presedana i stavljajući ga u kontekst čina visoko moralnog čovjeka koji je nepravedno osuđen samo zato što je radio ono što je mislio da je najbolje za njegov narod! I Plenković je presudu nazvao nemoralnom, i to ne samo prema osuđenim zločincima nego i prema kompletnom hrvatskom narodu, tako praktično izmiještajući odgovornost s tadašnjeg hrvatskog političkog vrha na kompletan hrvatski kolektiv. Agresorsku, zločinačku i hegemonističku politiku Franje Tuđmana u Bosni i Hercegovini, kojoj je ustvari i presuđeno u Hagu, sasvim ozbiljno nazvao je mirotvornom. Plenković je najavio pokretanja izvjesnih “pravnih mehanizama” radi osporavanja presude, mada je sasvim nepoznato o kakvim mehanizmima je govorio i mada je upitno da li takvi mehanizmi uopće postoje, a zatim je u vezu s presudom doveo i konstitutivnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i njegova prava.

Skandalozniji od nastupa hrvatske predsjednice i premijera bio je kolektivni čin Sabora Hrvatske, čije je zasjedanje, na prijedlog njegovog predsjednika Gorana Jandrokovića, počelo minutom šutnje za ratnog zločinca Praljka, kao i “druge žrtve ratova”. Tračak sunca u tom smislu predstavljalo je odbijanje zastupnika SDP-a da tome prisustvuju jer su, po riječima predsjednika kluba zastupnika ove stranke Arsena Bauka, odbili da “odaju počast osobi osuđenoj za ratne zločine” i jer nisu htjeli da “SDP daje alibi za promašene hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini”. Gotovo je nevjerovatno da parlament jedne članice Evropske unije počinje minutom šutnje za presuđenog ratnog zločinca kojeg se pritom još naziva i “žrtvom rata”, čime se, ustvari, ratni zločinac Praljak stavlja u istu ravan sa žrtvama njegovih zločina.

HISTERIJA MEDIJA U HRVATSKOJ

Reakcija medija u Hrvatskoj bila je gotovo potpuno sinhronizirana, skoro svi su se bavili temom iz istog ugla. Red žaljenja za Praljkom, red potenciranja presude kao nepravedne prema cijelom kolektivu i red nabrajanja dobrih djela koja je Hrvatska učinila prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima – kao da dobra nekako poništavaju ona loša. Jedino se izdvojio Index.hr, koji je poprilično objektivno ispratio izricanje presude, teatralni suicid ratnog zločinca i sve ono što je uslijedilo. Upravo je Index.hr primijetio ovo zaista nesvakidašnje ponašanje i nazvao ga udruženim medijskim poduhvatom, u kojem su svi vodeći mediji praktično slavili osuđenog ratnog zločinca i gurali narativ o bezgrešnoj Hrvatskoj. Zbog ovakvog stava i Index.hr, ali i rijetke javne ličnosti koje su se usprotivile ovakvoj zaglušujućoj nacionalističkoj eufoniji, poput Stipe Mesića, Ive Josipovića ili Vesne Pusić, bile su žrtve javnog linča i bezbrojnih prijetnji na društvenim mrežama.

Iz te histerične medijske mase izdvojio se žestinom medij direktno.hr, koji je najprije skandaloznim nazvao smirujuće izjave Ive Josipovića, poput njegovog poziva hrvatskoj predsjednici Grabar-Kitarović da ode u Ahmiće, a zatim se obrušio na Bošnjake tekstom Bošnjačko iživljavanje nad preminulim Praljkom, čiji dio vrijedi citirati: “U jednom trenutku p(r)okazala se sva mržnja koju oni gaje prema Hrvatima, a godinama su je uspješno skrivali iza fasade plitkog humora, viceva i simpatičnih svađa oko bureka s mesom. Nestale su sve iluzije kod Hrvata da s takvim ljudima ima ikakvog života, propale su u trenutku i sve kolone sjećanja i pobratimljenja na relaciji ‘Srebrenica – Vukovar’. Ako je i bilo ljudi u Hrvatskoj koji su vjerovali u Pavelićeve mitove o ‘cvijeću hrvatskog naroda’, ti mitovi su raspršeni.”

Ipak, nagrada za prvo mjesto u konkurenciji za suludi histerični nastup morala se podijeliti između Hrvatskog svjetskog kongresa i Večernjeg lista. Odbacujući presudu, Kongres je ustvrdio da je “Bosna i Hercegovina kalifat iz kojeg ISIL-ovi ratnici operiraju po cijelom svijetu, a Hrvati su obespravljeni te ih se progoni i osuđuje”. Večernji list, pak, objavio je na svom portalu naslov kojim je Hrvate pozvao na kolektivno samoubijanje: “U preziru prema haškoj presudi Praljka trebaju slijediti svi Hrvati.”

MOLITVA ZA ZLOČINCE ŠIROM “HERCEG-BOSNE”

No, daleko ostrašćenije, bučnije i učestalije bile su reakcije hrvatske javnosti u Bosni i Hercegovini, naročito hrvatskih političara. Tako je Dragan Čović presudu Tribunala nazvao zločinačkom, dok je prilikom molitvenog skupa organiziranog Praljku i ostalim presuđenim ratnim zločincima u čast, izjavio da će takva presuda zbiti redove Hrvata u Bosni i Hercegovini. I Čović je, poput Plenkovića, stavio presudu u kontekst ugroženih hrvatskih prava te je priprijetio da će, ako Hrvati ne budu konstitutivni, na način kako to zamišlja Čović, i budućnost Bosne i Hercegovine biti neizvjesna. U sličnom tonu, manje ili više ostrašćeno, oglasili su se i ostali hrvatski političari u Bosni i Hercegovini, od Vjekoslava Bevande, zamjenika premijera BiH, koji smatra ovu presudu pravno neutemeljenom i politički obojenom, preko Marine Pendeš, ministrice odbrane BiH, koja je izrazila neslaganje s presudom i negirala postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, pa do Bože Ljubića, predsjednika Glavnog odbora HNS-a, koji je presudu nazvao neutemeljenom i šamarom Hrvatskoj.

Ljubić se, zajedno sa Željkom Ragužem, u svojstvu zastupnika HDZ-a BiH obratio i Hrvatskom saboru ocijenivši Praljkovo samoubistvo “sokratovskim činom” i poručio da će Praljak ostati legenda i uzor Hrvatima kako se treba boriti za slobodu. Da li to ugledanje na Praljkov lik i djelo podrazumijeva i oponašanje zločinačkih metoda zbog kojih je Praljak i osuđen, Ljubić nije pojasnio. Raguž je, pak, poput Plenkovića i Čovića, stavio presudu u kontekst navodne borbe za hrvatska prava za koja Raguž misli da se najbolje mogu ostvariti putem oživljavanja Herceg-Bosne. Da li Raguž govori ono što Plenković i Čović misle, mogli bismo uskoro saznati.

Ništa bolje nije bilo ni na nižim nivoima hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, pa su se u mnogim većinski hrvatskim ili čak i mješovitim općinama, pored organiziranih molitvi za Praljka, spuštale i zastave na pola koplja, i to čak i zastave Bosne i Hercegovine, države protiv koje je Praljak ratovao. Moglo se pročitati i da će Čapljina, pored već postojećeg Mosta Franje Tuđmana, dobiti i trg Slobodana Praljka, čime bi se ironično i topografski obilježio zapovjedni lanac UZP-a.

“POSKOK” SAM SEBE UJEO

Gotovo podjednako ostrašćeno nastupili su i prohrvatski mediji u Bosni i Hercegovini. Po neumjerenosti, mogli bi se izdvojiti oni ekstremniji poput Dnevnik.ba ili Poskoka. Dnevnik.ba obilovao je hagiografskim naslovima poput Praljak se tri puta žrtvovao za hrvatski narod, ne smijemo pristati na predaju, Praljak će biti legenda i uzor Hrvatima kako se bori za slobodu, Heroju i generale, zbogom i hvala!, dok se Poskok najprije zavio u crninu pa smo u monohromatsku ugođaju mogli čitati naslove poput Kafkin proces je završio: Preminuo je, Mučenik i Hrvatska i tome slično. Vrhunac je uslijedio u nedjelju, 3. decembra, kada se portal Poskok odlučio samougasiti do daljnjeg, objasnivši to, između ostalog, ugroženošću slobode riječi, jer se “na hrvatske portale vrše pritisci i prijetnje privođenjem”, a cijelu žalopojku objavljenu na crvenoj podlozi završavaju karikaturalnim i patetičnim: “Dobro došli u Sjevernu Koreju. Ili Balkansku AraBiju. Svejedno.”

Sasvim očekivano, ovi su portali, na kojima je govor mržnje svakodnevni oblik djelovanja, najviše vremena povodom izricanja presude posvetili napadima na Bošnjake. Sasvim pomirljive poruke bošnjačkih političara, poput one Bakira Izetbegovića, dočekane su naslovima kakav je Poskovov: Nikad optuženi sin zapovjednika El-Mudžahida provocira i danas, a Dnevnik.ba se, poput hrvatskog medija direktno.hr, najviše bavio nemogućnošću suživota s Bošnjacima, pa je u tekstu Evo s kim trebamo živjeti: Gnjusne reakcije bošnjačke javnosti na smrt generala Praljka lamentirao nad “gnjusnim” reakcijama “gnjusnih” Praljkovih žrtava zbog izrečene presude i samoubistva.

Reakcije širih masa na društvenim mrežama gotovo da nije potrebno ni spominjati, ali je dovoljno napomenuti da su se one, pored naricanja o nepravdi i veličanja Praljka, uglavnom svodile na govor mržnje prema Bošnjacima. Mogao se pročitati već uobičajeni repertoar o Turcima, balijama, prijetnji nestankom, ponovnim padanjem guste magle, nezahvalnim muslićima, bijesnim balijskim džukcima koji grizu ruku koja ih je branila i hranila i ostale šovinističke gluposti.

Nimalo bolji nije bio postupak raznih estradnih i javnih ličnosti od kojih bismo izdvojili Mirjanu Hrgu, koja se svojevremeno najela jako skupog hljeba u sarajevskoj redakciji Al Jazzere, i boksera Damira Belje, do tada omiljenog sportiste svih naroda u Bosni i Hercegovini. Hrga je ponavljala uobičajene floskule i predstavljala Hrvate kao najveće žrtve, dok je Beljo više puta postavljao statuse podrške Praljku, prozivao Bošnjake za nezahvalnost i pritom ostrašćeno branio svoje stavove u komentarima.

Ipak, najveće neprijatno iznenađenje priredili su članovi biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koji su presudu protumačili na način da se Hrvatima šalje poruka da Bosna i Hercegovina nije njihova domovina. Najprije izjavivši da ne žele komentirati presudu, ali da se zbog nje oglašavaju, stavili su je u kontekst dugačke liste navodnih nepravdi prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, čime su se sasvim jasno i nimalo indirektno izjasnili da ona po njima nije pravedna. Pozvali su se i na izmišljotinu da niko nije odgovarao za zločine nad Hrvatima. Ovakvi istupi najviših velikodostojnika Katoličke crkve u Bosni i Hercegovinu neugodno su iznenađenje jer je Crkva do sada manje-više uspješno bila umjerena u svojim istupima izbjegavajući političku instrumentalizaciju i nastupanje s nacionalnih, umjesto univerzalnih pozicija.

KATARZA “MALO MORGEN”

Kada sagledamo ovakve reakcije kroz prijesjek cijelog hrvatskog društva, u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini, nameće se izuzetno neprijatan zaključak o odsustvu katarze, da je nema i da je još dugo vremena neće biti. Štaviše, situacija je postala gora nego u vremenu prije izricanja drugostepene presude. Pogotovo se radikalizirala nakon Praljkovog suicida, koji je on izveo možda i u pokušaju da odgodi katarzu i tako dekriminalizira i beatificira svoje zločinačko naslijeđe. Naravno, stvar je daleko ozbiljnija od pukog slavljenja Praljkovog lika i djela. Suština problema ogleda se u tome da hrvatsko društvo ne želi prihvatiti da je pokušaj podjele susjedne države kriminalno i zločinačko djelo. To odbijanje govori nam da Hrvatska ne želi da Bosnu i Hercegovinu istinski prihvati kao suverenu, nezavisnu i nedjeljivu državu u kojoj nema ekskluzivnih hrvatskih teritorija na koje Hrvati kao narod imaju veće pravo od Bošnjaka ili Srba. Odbijanje da se tuđmanovska agresija na Bosnu i Hercegovinu i zločini koji su pritom izvršeni prihvate kao ono što jesu, kao udruženi zločinački poduhvat, izuzetno se problematičan fenomen jer se time ideja podjele Bosne i Hercegovine održava živom i sasvim legitimnom u hrvatskoj političkoj kulturi, pa i u samoj hrvatskoj javnosti.

Druga problematična stvar u vezi s ovakvim reakcijama jeste ta da su se one u dobroj mjeri, zajedno s presudom, uplele u pitanje političkog statusa Hrvata u Bosni i Hercegovini, i to od same hrvatske politike. Reakcije Plenkovića, Čovića, Ljubića, Raguža, pa i samih bosanskohercegovačkih biskupa, a koji su sve redom presudu direktno povezali s pitanjem ravnopravnosti naroda, pokazuju da bi se ona, da je kojim slučajem bila oslobađajuća, pokušala iskoristiti upravo u cilju legitimizacije Herceg-Bosne, tj. trećeg entiteta. To nam govori da hrvatska elita još drži živom i ideju etničke i teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine, tačnije isključivo Federacije BiH, te da presudu vide kao smetnju u ostvarenju tog cilja.

I reakcije medija i širih masa izuzetno su problematične i znakovite jer pokazuju isti izostanak makar naznake katarze ili prihvaćanja odgovornosti.

Združeni medijski nastup hrvatske politike i medija bio je toliko abnormalan i neuobičajen da su ga primijetili mnogi svjetski mediji, poput njemačkog Der Spiegela, koji se zgražavao nad činjenicom da Hrvatska tuguje nad osuđenim ratnim zločincem, ili austrijskog Der Standarda, koji se čudio što hrvatska politika najavljuje potpuno nepostojeće pravne opcije u cilju poništavanja presude, dok je britanski Guardian primijetio da je Plenković prvi premijer jedne članice EU koji je otvoreno podržao osuđenog ratnog zločinca.

Ipak, najizraženije od svega u vezi s hrvatskim medijima i komentarima hrvatske javnosti u njima jeste potpuni izostanak empatije prema žrtvama UZP-a prema Bošnjacima. Pored standardnog nabrajanja navodnih dobričinstava, na nož su dočekane nevjerovatno umjerene i blage izjave bošnjačkih političara, a oštrica šovinističkog bijesa usmjerila se na Bošnjake kao narod. Nećemo ponavljati uobičajeni govor mržnje, nego samo, kao primjer gotovo potpunog gubitka zdravog razuma i sposobnosti za prosuđivanje, navesti da se kao veliko zlo i ogromna uvreda hrvatske časti doživio način na koji su Praljkove žrtve komentirale njegovo samoubistvo.

Već smo naveli primjere medija poput Poskoka ili direktno.hr, ali gotovo je isti bio nastup širih masa na društvenim mrežama, ili čak političkih dužnosnika, poput načelnika Viteza Tomislava Bošnjaka Matića, koji je problematizirao privatni status na Facebooku jedne bošnjačke volonterke koja radi u Općini Vitez, pozivajući je da se suzdrži od takvog pisanja. Ovakav nevjerovatan stav, ovakav masovni nedostatak empatije, ovakva, slobodno recimo, drskost koja graniči s masovnim ludilom, gdje se žrtvama zamjera “nekorektan” odnos prema njihovom dželatu, najbolje govori kako katarze jednostavno NEMA. Nje neće niti može biti dok u hrvatskoj javnosti potpuno ne zamre ideja iz koje se izrodilo zlo kojem je presuđeno u Hagu, ta demonska ideja podjele Bosne i Hercegovine i ekskluzivnog hrvatskog nacionalnog prostora u kojem će Hrvati imati veća prava od drugih. Dok se ova ideja ne delegitimizira i potpuno ne kriminalizira u hrvatskoj političkoj kulturi, katarza će ostati samo lijep san.

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!