Šutnja ohrabruje one koji čine nered

Kada je Bosna i Hercegovina početkom devedesetih napadnuta s istoka, očekivali smo da će demokratski i civilizirani svijet zaustaviti silnu i dobro naoružanu srbijansku armiju u njenom pohodu na tek priznatu državu i njen goloruki narod. Tada mnogi nisu razumjeli da velike sile, koje uspostavljaju sistem međunarodnih odnosa u čitavom svijetu, zapravo u određenim krizama vide političku, ekonomsku i svaku drugu korist i da stradanje čitavih naroda za njih ništa ne predstavlja

Tekst pod naslovom Vraćanje na Miloševićev koncept Velike Srbije, u kojem sam se osvrnuo na sramnu izjavu potpredsjednice Skupštine Republike Srbije povodom smrti majke i supruge ubijenih Srebreničana Hatidže Mehmedović, započet na sličan način kao i ovaj, kao da je najavio svoj nastavak.

Dobro bi bilo da oružanu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, gotovo dvije i po decenije od njenog završetka, pamtimo samo kao događaj iz prošlosti, potpuno uvjereni i sigurni da se ništa slično više nikada neće ponoviti. I da o kataklizmi koja se dogodila u vremenu fašizma i mržnje, u vremenu kada su neki sumanuti šovinistički lideri iz susjedstva kreirali, organizirali, a njihove vojske i paravojske u djelo provele sistemsko uništavanje međunarodno priznate zemlje i ubijanje njenih građana danas pišemo kao o mračnom historijskom projektu koji je završen jer je propao i više nema onih koji bi ga oživljavali i nastavljali. I takva bi sjećanja bila teška, ali bi sve bilo daleko podnošljivije jer bi to značilo da Srbija i Hrvatska čine sve kako bi tu nepravdu nad Bosnom ispravili, a značilo bi i da na tome uporno insistiraju evropske i svjetske sile koje su tada mogle kataklizmu spriječiti, a nisu. Nažalost, dešava se upravo suprotno – susjedi su agresiju nastavili drugim sredstvima, a međunarodni faktori opet djeluju po principu “neka se branitelj i napadač dogovore, a mi ćemo taj dogovor poštovati”.

ULAZAK U EU KAO NAGRADA ZA SRBIJU

Kada je Bosna i Hercegovina početkom devedesetih napadnuta s istoka, očekivali smo da će demokratski i civilizirani svijet zaustaviti silnu i dobro naoružanu srbijansku armiju u njenom pohodu na tek priznatu državu i njen goloruki narod. Možda smo bili naivni, ali je to bilo normalno, nekako ljudski. Nismo mogli ni sanjati da će svijet nijemo posmatrati masovne progone, ubijanja, etnička čišćenja, rušenje spomenika kulture, bogomolja. Teško je tada bilo običnom bosanskom čovjeku razumjeti da u međunarodnim odnosima prevladavaju politički interesi i da tu nema empatije, humanosti, pravednosti. Tada mnogi nisu razumjeli da velike sile, koje uspostavljaju sistem međunarodnih odnosa u čitavom svijetu, zapravo u određenim krizama vide političku, ekonomsku i svaku drugu korist i da stradanje čitavih naroda za njih ništa ne predstavlja.

A onda, nakon što smo se, poslije genocida i masovnih zločina širom zemlje, vlastitim snagama uspjeli odbraniti, potajno smo se nadali da ćemo kao žrtva imati pravo na neku vrstu satisfakcije. Očekivali smo, prije svega, da će administrativno-politički rezultati agresije i genocida makar djelimično biti poništeni, pa da će, recimo, barem neki dijelovi Bosne biti izuzeti iz RS-a. Čak i nakon potvrđenih međunarodnih presuda da je u Srebrenici počinjen genocid, i izričitog definiranja njegovih izvršilaca, ovaj bosanski gradić ostao je dio sistema čije su političke i vojne strukture proglašene krivim za najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Nažalost, rezultate i posljedice tog zločina niko ne dovodi u pitanje.

Kad je sve to tako, ako ništa, kao država čiji su politički sistem i ekonomski prostor oružanom agresijom potpuno razoreni, trebali bismo u procesu evropskih integracija od Evropske unije imati povoljniji tretman u odnosu na one koji su nam takva razaranja prouzročili. Kako vidimo, ni od toga nema ništa. Sad barem znamo da samo to “ništa” i možemo očekivati. Kao društvo smo devedesetih zaustavljeni na svom prirodnom putu razvoja i modernizacije i vraćeni decenijama unazad, ali ni za to nećemo dobiti nikakvu kompenzaciju. Nije međunarodna zajednica, šta god ta sintagma podrazumijevala, ni pokušala zaustaviti i spriječiti zlo koje je Bosni učinjeno. Srbija nije sankcionirana za agresiju koju je izvršila na samostalnu državu, niti za sistematično organiziranje egzekucija Bošnjaka, prije svega Podrinja, i prikrivanje posljedica zločina. Znala je Evropa da se zločini takvih razmjera ne mogu činiti individualno nego sistemski, da kamioni i bageri dolaze preko Drine, da kopaju masovne grobnice, primarne, sekundarne, tercijarne, da prenose tijela ne bi li im kako izbrisali trag. Nije to radila samo vojna inžinjerija, nego su bila angažirana javna i privatna preduzeća, jedinice civilne zaštite itd. Sve je bilo očigledno i jasno za onoga ko je to želio vidjeti. I Evropa je vidjela, ali nije reagirala i nije sankcionirala. Danas je ista ta Srbija korak ispred Bosne i Hercegovine na putu ka Evropskoj uniji. Uhapšeni su i osuđeni pojedini lideri i izvršioci, a čitav je sistem nagrađen.

I sve bi nekako bilo prihvatljivije da se nepravda na tome završava. Međutim, danas se jasno potvrđuje teza da je nekažnjavanje zločina ravno saučesništvu jer podstiče da se zločin nastavi. A zločini se nastavljaju, iz dana u dan, mijenjajući samo svoj oblik i vanjski izgled. Beogradske vlasti, iste one koje otvoreno nastavljaju politiku Slobodana Miloševića, hapse bosanske branitelje na osnovu prijava koje su im uputile vlasti manjeg bosanskohercegovačkog entiteta. U Banjoj Luci formiran je nekakav Dokumentacioni centar za istraživanje ratnih zločina, koji je bez relevantnih dokaza tri i po hiljade bosanskih branitelja optužio za ratne zločine. Da bi bilo jasnije kakvim se izmišljotinama taj centar služi, dovoljno je navesti samo jedan primjer.

Nekoliko ljudi, koji se nalaze na spisku branitelja čije se hapšenje traži, terete se za zločine počinjene u “logoru za Srbe”, koji je, prema navodima Centra, bio smješten u Osnovnoj školi “Slobodan Vuković” u sarajevskom naselju Čengić‑Vila. Gruba i loše pripremljena laž po svojoj prirodi nelogična je i najbolje se razotkriva logičkim zaključkom. Naime, onima koji ne poznaju ovaj dio grada, a s logičkim zaključivanjem nemaju problema, samo treba navesti činjenicu da je Osnovna škola “Čengić vila” (koja je nosila ime “Slobodan Vuković”) sa sve tri strane okružena stambenim zgradama, udaljenim od školskog objekta po nekoliko metara. Ni teoretski nije moguće da stanovništvo iz komšiluka pune tri i po godine ne zna da se u školi nalazi “logor” i da se sve vrijeme opsade grada djeca igraju upravo na njenom školskom igralištu. E na osnovu takve i sličnih gluposti koje podsjećaju na one koje je tokom rata izgovarao Risto Đogo na paljanskoj televiziji, beogradske vlasti danas hapse bosanske branitelje.

KOME SLUŽI VISOKI PREDSTAVNIK

Nakon svih razočarenja koje smo doživjeli, imamo li barem sada pravo ponovo biti naivni pa očekivati da će ovako grubo kršenje ljudskih prava neko iz međunarodne zajednice pokušati zaustaviti, ili da će Evropska unija tražiti od Srbije da prestane onemogućavati slobodno kretanje građanima Bosne i Hercegovine? Iskustva nam govore da očekivati ne možemo, ali zahtijevati moramo. Možda se ništa neće desiti, ali naša javnost dužna je snažno se usprotiviti ovakvim postupcima. I ne možemo reagiranja prepustiti samo patriotski opredijeljenim bosanskohercegovačkim zvaničnicima. Intelektualci, umjetnici, sportisti, nevladine organizacije, novinari, dužni su dići svoj glas i odlučno zahtijevati da se više nijedno hapšenje od strane Beograda ne smije desiti. Postoje pravosudni organi u Bosni i Hercegovini koji imaju kapacitet da procesuiraju sve slučajeve i u skladu sa zakonima ove zemlje, na osnovu stvarnih dokaza i činjenica, presuđuju da li je neko odgovoran za zločine. Nakon slučaja Ilije Jurišića, više se nikada ne smije dopustiti da pristrani srbijanski sudovi odlučuju o građanima Bosne i Hercegovine, i to o onima koji su svoje porodice branili od srbijanskih vojski i paravojski.

Iako smo od Evrope do sada uglavnom doživljavali razočarenja jer nije u pravoj mjeri bila na strani onih koji su na Balkanu branili vrijednosti na kojima ona počiva, opet, po ko zna koji put, očekujemo da zauzme odlučniji stav i iskoristi svoju političku snagu. Ako smo se sami morali braniti od četvrte vojne sile, ako bez velike pomoći moramo graditi zemlju dok je drugi razgrađuju, ako nismo dobili nikakve olakšavajuće okolnosti u procesu evropskih integracija, ako Visoki predstavnik ničim ne sankcionira protuustavno djelovanje lidera HDZ‑a i SNSD-a, Čovića i Dodika, ako do sada nigdje nismo osjetili želju da se kosmička nepravda koja nam je učinjena ispravi ili barem ublaži, onda barem neka se prestane s teroriziranjem građana Bosne i Hercegovine! Ako se ovako nastavi, i ako tome niko ne stane ukraj, bit će jasno da je riječ o pokušaju palestinizacije Bosne i Hercegovine i uvođenja naše zemlje u trajnu nestabilnost.

Ohrabreni šutnjom Evrope, oni koji Bosnu i Hercegovinu ne vole vidjeti ni na karti, već prijete krizama i blokadama nakon oktobarskih izbora, unaprijed najavljujući da imaju planove A, B i C. A nijedan plan ne podrazumijeva stabilnu i prosperitetnu državu, zemlju jednakih prava za sve njene narode i građane. Planovi se razlikuju samo u metodama kojim će se nastaviti s urušavanjem ustavnog poretka međunarodno priznate Bosne i Hercegovine, za koju upravo Evropska unija mora garantirati. A vrlo svježe iskustvo nas je naučilo da se garancije ne mogu provoditi šutnjom i nereagiranjem. Naprotiv, šutnja ohrabruje one koji čine nered. Bilo je tako devedesetih, a tako je i danas.

 

PROČITAJTE I...

Kamo sreće da postoje politički projekti koji će zaista uspjeti na priči o toleranciji i zajedništvu osvojiti poneki mandat u RS-u ili u Zapadnoj Hercegovini. Bila bi to pobjeda Bosne. Ovako, “zajedno i tačka” ostaju samo demagogija i mamac za bošnjačko biračko tijelo, odnosno onaj njegov dio koji se od Naše stranke da prevariti praznim pričama. Nije pošteno da se javno ne kaže kako nikada nijedan mandat nisu osvojili u Banjoj Luci, Bijeljini, Foči, Grudama, Posušju, Čitluku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!