“Šuti, bolan, erotika”

Drugaricu Bakić to čak na neki perverzan, no progresivan način uzbuđuje, pa nam na kraju teksta opisuje svu tu erotiku kupanja u slanoj vodi antifašističkih jezera, maštajući da se ustvari kupa u slanim suzama “nacionalista”.

Zagrebačka “spisateljica, poetesa i feministkinja” rodom iz Tuzle Asja Bakić ovih je dana tekstom Pokradeni grad: Od raspada Juge dobili su samo plažu, objavljenim u Express.hr, demonstrirala koliko je za razum otrovan koktel implantirane jugonostalgije, neumjerenog lokal-patriotizma i nakaradne ideologije kakav je trećevalni postmoderni feminizam.

U pauzama borbe tastaturom protiv “patrijarhata” i “konzervativne ideje obitelji”, te nadahnutog pisanja o “drkanju i plakanju”, Bakićeva se odlučila oplemeniti javni prostor svojim bulažnjenjima o Tuzli i Jugoslaviji nekada i sad. Za Bakićevu je Tuzla svojevrsni “corpus separatum” unutar Bosne i Hercegovine jer je, navodno, riječ o gradu posebnom zbog svog “političkog identiteta”, koji je bio i ostao socijalistički. Također, Bakićevoj je nemoguće zamisliti Tuzlu bez Jugoslavije, pa je ona mišljenja da je upravo to, kao i specifični tuzlanski “socijaldemokratski afinitet”, ono zbog čega drugi navodno “preziru Tuzlu”.

Bakićeva promovira i stari mit o tome kako “Tuzla radi, a Sarajevo se gradi”, pa sve stavlja u kontekst eksploatacije nekakvih tuzlanskih marksizmom prosvijećenih proletera od sarajevskih kleronacionalista na vlasti. No, to nije sve, svojim ružičastim durbinom, pardon, pink dalekozorom, Bakić čak iz Zagreba vidi da “Tuzla zna da je borba za zaštitu nacionalnih interesa oprečna zaštiti javnog dobra”, pa za nju postoje samo dva izbora – ili “graditi javna gradska kupališta”, poput drugova koji već decenijama upravljaju Tuzlom, ili graditi “kult Alije Izetbegovića i privatno bogatstvo njegovih potomaka”, kao što to navodno rade mrski narodni neprijatelji (i mučke Sarajlijice).

Naravno, ova prenemaganja Asje Bakić gotovo su pa komična zbog sasvim uočljivih kontradiktornosti. Bakić ponosno veliča višedecensijki fenomen politički “crvene” vlasti u Tuzli, ali istovremeno lamentira zbog manjka bilo kakve nove infrastrukture, ili uopće privrednog razvoja tog grada. Upravo je ta nesposobnost da se vidi uzročno‑posljedična veza između ovih dviju činjenica, neokomunista na vlasti i izostanka progresa, tako tipična za sve one kojima je implantirana nostalgija za vremenom u kojem su bili tek djeca.

Bakićeva, koja danas iz feminističko-konzumerske perspektive piše o pornofilmovima i nabreknutim crnim spolovilima, za života bivše Jugoslavije još je mislila da djecu donose rode, pa nije jasno iz kakve pozicije, osim one nostalgičara iz druge ruke, i s kakvim autoritetom može praviti bilo kakve autentične komparacije o ondašnjem i današnjem životu. Komičan je i lokal-patriotizam koji Bakićeva prakticira iz Zagreba, pa sve probleme i ondašnje i današnje Tuzle pozicionira van samog grada – nekad je to Beograd, nekad Sarajevo, nekad “seljačine” iz kantona koje žele da preuzmu “državu Tuzlu”, no nikad to nisu crveni tuzlanski faraoni i FGR koja ih uporno bira.

Ipak, najzanimljivije od svega, ali i krajnje simptomatično, jeste to kako Bakić nakon što se isplakala nad zaustavljenim razvojem Tuzle ipak piše u slavu i čast onih koji su odgovorni za taj zastoj i koji su građanima Tuzle, tokom svoje duge vladavine, omogućili jedino to da se mogu okupati u vještačkim jezerima.

Drugaricu Bakić to čak na neki perverzan, no progresivan način uzbuđuje, pa nam na kraju teksta opisuje svu tu erotiku kupanja u slanoj vodi antifašističkih jezera, maštajući da se ustvari kupa u slanim suzama “nacionalista”.

Genijalno.

Ako bismo u takav prizor dodali i nekog crnog “mandinga”, recimo studenta na razmjeni iz socijalističke republike Gornje Volte, a radnju smjestili u sedamdesete godine prošlog stoljeća, imamo i početnu scenu za prvi antifašističko-feministički erotski retrotriler.

PROČITAJTE I...

Ovogodišnja tema za maturante bila je Bregava – rijeka života, a za ovu nagradu osiguran je i nagradni fond. Nakon okončanja javnog poziva, stručni žiri u sastavu Filip Mursel Begović (predsjednik), Kasim Korjenić i Mensud Medar (članovi) donio je odluku da je najbolji rad Rijada Gutošića. Drugo mjesto osvojio je Haris Selimić, a treće mjesto Hana Elezović. 18. maja 2019. godine u Šarića kući u Stocu održana je dodjela nagrada. Pored novčanih nagrada, dobitnicima su uručene plakete i knjiga Enesa Ratkušića Tajna bosanskog štapa

U nesretno vrijeme, u kojem su mnoge naučne i kulturne institucije u nadležnosti kantona a ne države, zadaća svih bosanskih i bošnjačkih politika, i onih koje su u poziciji i onih koje nisu, mora biti pozicioniranje kulture izvan politike, ako ne i iznad, kako bi bilo sačuvano i odnjegovano ono što vrijedi čuvati i njegovati

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!