Šušnjar i Bačanović dva oka u glavi

Ako nam je poznato, a jeste svakome ko je pročitao makar dvije stvari koje su ova dvojica napisali, da je riječ o osobama od kojih jedna u svojim člancima Bošnjake naziva poturicama, a Armiju RBiH pretečom ISIL-a, a drugi problematizira agresiju na Bosnu i Hercegovinu, bosanski jezik, bošnjački identitet i, sve u svemu, veliča manji bosanskohercegovački entitet kao svjetionik slobode, postaje nejasno kakve to tačno reakcije Šušnjar i Bačanović očekuju i priželjkuju od bošnjačke i probosanske javnosti.

Šta je krajnji stepen eskaliranja šovinizma, tj. njegove normalizacije u određenoj sredini, ponajbolje pokazuje gostovanje Ivana Šušnjara, vlasnika ekstremističkog portala Poskok, i Vuka Bačanovića, kontroverznog novinara s beogradsko-mostarskom adresom, u emisiji Zrcalo tjedna Naše TV.

Šušnjar i Bačanović, komentirajući skandal u vezi sa svojim istomišljenikom Tvrkom Milovićem, tom su prilikom ustvrdili kako je ugroženo njihovo (ali i Milovićevo) pravo na slobodu govora od “sarajevskog mainstreama”, tj. kako su oni ugroženi na ličnoj i profesionalnoj osnovi samo zbog slobodnog izražavanje vlastitih stavova.

Budući da je sasvim jasno i iz samog intervjua, ali i mnogih članaka ovog produktivnog dvojca, da oni u Bosni i Hercegovini na cijelom njenom prostoru imaju potpunu slobodu da misle i pišu kako žele, izgleda da se njihova zamjerka odnosi, prije svega, na kritike i reakcije koje među Bošnjacima njihovo pisanje i djelovanje izaziva.

Ako nam je poznato, a jeste svakome ko je pročitao makar dvije stvari koje su ova dvojica napisali, da je riječ o osobama od kojih jedna u svojim člancima Bošnjake naziva poturicama, a Armiju RBiH pretečom ISIL-a, a drugi problematizira agresiju na Bosnu i Hercegovinu, bosanski jezik, bošnjački identitet i, sve u svemu, veliča manji bosanskohercegovački entitet kao svjetionik slobode, postaje nejasno kakve to tačno reakcije Šušnjar i Bačanović očekuju i priželjkuju od bošnjačke i probosanske javnosti.

Izgleda da su, družeći se isključivo sa sebi sličnima, njih dvojica toliko izašla izvan tokova onog što je prihvatljivo i normalno da sasvim iskreno smatraju kako njihov javno manifestirani antibošnjački šovinizam, koji nije ništa drugo do odvratni govor mržnje, treba u većinski bošnjačkim sredinama biti prihvaćen i normaliziran kao legitiman dio javnog diskursa.

Kada Šušnjar naziva Bošnjake poturicama, bošnjačka javnost valjda bi to trebala prihvatiti ne samo kao njegovu slobodu govora, što ionako već čini, nego mu to čak ne bi trebali ni zamjeriti. Kada pokuša pred evropskom publikom etiketirati Armiju RBiH kao preteču ISIL-a, a Bošnjake kao potencijalne teroriste, ta bi ista bošnjačka javnost valjda trebala ili šutjeti, ili mu čak pomoći da što prije postane konzul pa da po bijelom svijetu takvim terminima i službeno predstavlja i našu zemlju i Bošnjake.

Kada Bačanović tvrdi da su Bošnjaci potekli od Srba, da je bosanski jezik ustvari srpski, da nije bilo agresije na Bosnu i Hercegovinu, već da je rat bio građanski, da je počeo zbog referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine koji je k tome i upitne legalnosti, kada javno promišlja kako što bezbolnije osamostaliti manji entitet i oprati ga od stigme zločina, bošnjačka javnost valjda bi trebala ne samo odšutjeti već mu i olakšati da takve stavove kao legitimno mišljenje širi kao profesor neke sarajevske gimnazije ili urednik nekih uglednih novina.

Teško je naći paralelu ovakvoj suludoj drskosti, ovakvom odsustvu zdravog razuma i osjećaja za mjeru. Recimo, u Sjedinjenim Američkim Državama i najotvoreniji poštovaoci robovlasništva i aparthejda, čak i kada zagovaraju taj aparthejd i nazivaju Afroamerikance crnčugama, ipak ne traže od tih istih Afroamerikanaca da im zbog toga aplaudiraju ili da ih prihvataju kao legitimne sagovornike.

Kod nas su, čini se, toliko poremećeni kriteriji da se od bošnjačke javnosti zahtijeva da šovinizam i govor mržnje prema sebi tretira ne samo kao slobodu govora nego i kao sasvim legitiman stav koji treba razmotriti i ne uzeti za zlo onima koji ga propagiraju.

Takva se sloboda, naravno, ne zagovara i za Bošnjake, štaviše, uporedo s traženjem apsolutne slobode za druge pokušava se ograničiti idejni i politički prostor u okviru kojeg Bošnjaci moraju, smiju i trebaju djelovati žele li da ih se tretira bilo kako drugačije osim kao “talibane”.

Prethodni članak

Škripari

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!