Superclásico: Najveća utakmica na svijetu

Finale ovogodišnjeg Copa Libertadoresa sudar je braće blizanaca rođenih u gradskoj luci koje je jedne od drugih odvojila historija. Buenos Aires bio je paraliziran. I opet će za nekoliko dana. Običan svijet bježi s bojnog polja, žaleći u sebi što se nije uspio dokopati karte čija je cijena rasla sedamdeset puta kod preprodavača. Ostatak zemlje pratit će bez daha utakmicu. Svaki policajac bit će raspoređen u nekoj od ulica. Boca – River, kažu Argentinci, možda nije najbolja, najljepša ili najuzbudljivija utakmica ikada. Nije u pitanju pobjeda, važno je poraziti suparnika, jer porazi u Argentini traju duže od pobjeda

Trebalo je početi u subotu, ali je odgođeno za dan kasnije. Buenos Aires bio je poplavljen nakon strašne oluje, no hiljade ljudi, mokri do kože, stajalo je u vodi do članaka čekajući vijest o tome hoće li se ipak igrati. Četvrt koja okružuje stadion bila je poplavljena, utakmica je odgođena, a mnogi su tvrdili kako je to znak s neba, znak koji kaže kako će njihov tim pobijediti sutra.

U prvom susretu finala Copa Libertadores, južnoafričke verzije Lige prvaka, argentinski Boca Juniors i River Plate, pred 50.000 gledalaca, na Bocinom stadionu La Bombonera u Buenos Airesu odigrali su 2:2. Boca je dva puta vodila, ali se River oba puta vratio. Za Bocu je ovo 11. finale, do sada je šest puta slavila, posljednji put 2007. godine. River je, pak, do sada pet puta igrao u finalu i tri puta pobijedio. Posljednji put je Copa Libertadores osvojio 2015. godine.

Kiša nije bila najgore što se desilo tog dana, četiri navijača poginula su u prometnoj nesreći na putu ka stadionu. U nedjelju, u 11 ujutro, konačno je odlučeno. Igra se. Kiša je stala, stadion je pripremljen i već popodne, pet sati prije utakmice, kvart oko stadiona bio je poput košnice. S tribina je izbijao gust plavi i žuti dim, navijači su se penjali na ogradu, buka je bila zaglušujuća. Ne postoji osoba na tribinama koja nije osjetila tremor u stomaku, osjećaj poput plovidbe uzburkanim morem. I valja to ponoviti 24. novembra. Ovog puta na Monumentalu, stadionu River Platea.

HISTORIJSKO FINALE

I opet, dakle, najveća nogometna utakmica na svijetu. Postoji mnogo derbija, utakmica dvaju gradskih klubova ili mečeva dvaju najvećih klubova u zemlji, ali niti jedna nije poput Superclásica. Ne tvrde to samo Argentinci, na desetine je novinara, književnika, medija pa čak i savremenih mislilaca koji tvrde da je to utakmica kojoj morate svjedočiti uživo makar jednom u životu. U Južnoj Americi nema ničeg većeg, vatrenijeg i uzbudljivijeg od Superclásica. Peñarol protiv Nacionala, Flamengo protiv Corinthiansa, Colo-Colo protiv Universidad de Chile, Olympia protiv Cerro Porteño, sve su to gradski derbiji, važni, uzbudljivi i neizvjesni mečevi na tom kontinentu, ali nijedan nije poput onog koji se igra u Buenos Airesu.

Ovaj put igraju u finalu Copa Libertadoresa, najvažnijeg klupskog takmičenja u Južnoj Americi. I ovo je prvi put da dva gradska rivala igraju finale tako važnog takmičenja. Dešavalo se do sada da u finalima evropske Lige prvaka igraju timovi iz iste zemlje. Igrali su Real Madrid protiv Valencije, Juventus protiv Milana, Manchester United protiv Chelseaja, Bayern protiv dortmundske Borussije, ali ovakvu utakmicu do sada svijet nije vidio. Njemački Der Klasiker velika je utakmica, španski Clásico također, ali ovako vatrena, napeta utakmica, često praćena krvlju i mrtvim glavama, ne postoji nigdje drugdje na svijetu.

Na desetine velikih igrača igralo je od 1913. godine, kada je odigran prvi zvaničan meč, za ova dva kluba, ali su ipak dvojica najvažnija. Prvi je Bocin Diego Armando Maradona, koji je 1981. odbio ponudu Rivera i iz Argentinos Juniorsa prešao u Bocu. U drugom mandatu igrao je za ovaj klub od 1995. do 1997. godine. Drugi je Enzo Francescoli, idol navijača Rivera koji je, baš kao i Maradona, u dva navrata nosio dres ovog kluba i postigao 79 golova. Isto tako, mnoštvo je velikih nogometaša igralo za oba kluba, što se u Buenos Airesu smatra životnom izdajom.

Vjerovatno je najpoznatiji Gabriel Batistuta, koji je samo jednu sezonu nosio dres Rivera Plate i onda, 1990. godine, zbog sukoba s trenerom Danielom Passarelom, prešao u River. U obratnom je smjeru otišao Claudio Caniggia. Tri godine igrao je za River, odatle je otišao u Evropu i, kada se nakon sedam godina vratio u Argentinu, potpisao je za Bocu i 1997. godine zabio tri gola u Superclásicu.

Priča o rivalstvu Boca Juniorsa i River Plate traje cijelo stoljeće, još od vremena kada su oba kluba osnovana u istoj gradskoj četvrti La Boca, blizu gradske luke koja je bila tačka na kojoj su brojni useljenici u zemlju prvi put dodirivali argentinsko tlo. Najveći broj njih dolazio je iz Italije. Prvi klub koji je osnovan tamo bio je River Plate, 25. maja 1901. River je nastao spajanjem dvaju amaterskih klubova, Santa Rosa i Las Rosales, a ostat će upamćeno kako je Leopoldo Bard bio njegov prvi predsjednik. Na adresi Almirante Brown 927, na kojoj su bile prostorije štamparije u vlasništvu Francisca Gentila, održavani su sastanci na kojima se dogovaralo osnivanje kluba, a na tom je mjestu određeno i kako će izgledati klupske boje i dres. Bijela majica s crvenom trakom koja ide ukoso, slijeva nadesno.

STOLJEĆE DUGO RIVALSTVO

Četiri godine kasnije osnovana je Boca Juniors, 3. aprila 1905. godine, u prostorijama banke u ulici Plaza Solis. Bocu je osnovalo nekoliko igrača amaterskog tima Independenza Sud. Prvi je predsjednik kluba bio Esteban Baglietto. Ne zna se tačno zašto, ali se vjeruje da su plave i žute boje dresa nadahnute bojama sa zastave švedskog broda “Drottning Sophia”, koji je tih dana bio usidren u luci blizu četvrti La Boca. Iako prvi službeni odigrani Superclásico nosi datum iz 1913. godine, to nije bila prva utakmica koju su odigrala ova dva kluba.

U historiji je ostao upisan 2. august 1908. godine i prijateljska utakmica odigrana na skromnom stadionu Boca na otoku Demarchi, koji je završio pobjedom domaćina rezultatom 2:1. Prva službena utakmica ova dva kluba odigrana je 24. oktobra 1913. godine na starom stadionu Racinga, u kvartu Avellaneda u Buenos Airesu. River Plate pobijedio je 2:1 golovima Cándida Garcíje i Antonija Ameala Pereyire. Za Bocu je pogodio Marcos Mayer.

Prvi stadion River Plate nalazio se na istočnoj strani južnog pristaništa luke Buenos Aires, a u kvart Sarandí 1914. godine dolazi Boca, koja gradi prvu tribinu svog stadiona u ulici Caboto.

Nakon što nisu mogli obnoviti ugovor o najmu terena, River 1923. godine napušta susjedstvo u kvartu La Boca i sele u kvart Palermo, u današnju Aveniju Alvear, gdje grade stadion kapaciteta 40.000 posjetilaca. Godine 1935. izgrađen je Monumental, Riverova kuća koja je otvorena 25. maja 1938. godine utakmicom protiv urugvajskog Peñarola. Boca je isprva svoj stadion imala od 1914. godine u poljima kvarta Wilde. Međutim, dvije godine kasnije počinju tražiti lokaciju na kojoj bi gradili svoj stadion. Deset godina kasnije sele se na Bomboneru, stadion koji je nakon nekoliko godina gradnje otvoren 25. maja 1940. godine pobjedom 2:0 nad San Lorenzom.

U vrijeme dok se u Argentini nogomet igrao amaterski, dva su se kluba sretala 10 puta, Boca je pobijedila tri puta, River četiri, a tri meča okončana su neriješenim rezultatom. Između 1919. i 1927. godine ova su dva kluba igrala u različitim ligama, a iz tih vremena amaterizma pamti se najteži poraz u međusobnim mečevima, kada je Boca pobijedila River sa 6:0 23. decembra 1928. godine. Ta je utakmica završena sedam minuta ranije, na zahtjev River Plate, koja je zbog ozljeda na terenu ostala bez tri igrača.

PRVI DERBI

Prvi Superclásico u eri profesionalizma odigran je 20. septembra 1931. godine. Igrao se prvi krug argentinskog nogometnog prvenstva, a sudija Enrique Escola, zbog primjedbi igrača Rivera na njegove odluke, zaključao se u svlačionicu nakon što je u 25. minuti utakmice odsvirao kraj. Tih su godina nastajali i nadimci igrača i navijača ova dva tima. Zvanično, nadimci su Xeneizes i Millonarios, ali postoje i oni nezvanični: Bosteros i Gallinas. Ovi su potonji najzanimljiviji nadimci Boce i Rivera, nastali kako bi se o njima pričalo pogrdno i kao aluzija na njihovo porijeklo. Boca Juniore zvali su Bosteros (izmet krave ili konja), a taj se nadimak godinama pojavljuje u pjesmama rugalicama navijača Rivera.

S druge strane, navijači Boce prihvatili su nadimak Xeneize i koriste ga s ponosom. Postoje kontradikcije o tome kako je nastao, neki kažu da je to mjesto na kojem se sada nalazi Bombonera i na kojem se prije gradnje stadiona nalazila ciglana čiji su radnici kao sirovinu koristili konjsku balegu. Postoji i druga priča. Boca je osnovana 3. aprila 1905. godine. U argentinskoj historiji ostala su upisana imena Estebana Baglietta, Alfreda Scarpattija, Santiaga Sana i braće Teodora i Juana Antonija Farenge, djece italijanskih doseljenika. Kada je osnovana početkom 20. stoljeća, većina stanovnika četvrti La Boca bili su Italijani. Mnogi od njih došli su iz Genove i sa sobom donijeli dijalekt genovce, koji je s godinama u Buenos Airesu u njihovom izgovoru postao xeneize, a iz toga je nastao i zvaničan nadimak kluba.

River Plate također ima nadimak koji je nastao kao uvreda, ali to danas nije. Godine 1966. vodili su u finalu Copa Libertadoresa s 2:0 i već su slavili naslov prvaka protiv urugvajskog Peñarola. Međutim, Urugvajci su preokrenuli rezultat i pobijedili sa 4:2. Njihova naredna utakmica bila je ona argentinskog prvenstva protiv Banfielda, a suparnički navijači dočekali su igrače Rivera tako što su bacali piletinu na teren, smatrajući ih zbog poraza kukavicama.

Unatoč tome što je nastalo kao uvreda, danas navijači River Plate kažu kako nadimak Gallinas (kokoši) ne vide kao nešto negativno. Igrači River Plate nazvani su Milioneri jer je 1931. godine, na početku profesionalizma u Argentini, klub kupio napadača Carlosa Peucellea iz Sportivo Buenos Airesa za 10.000 pesosa i nakon toga platio 35.000 pesosa za napadača Bernabéa Ferreyru. Toliki novac u Argentini tih su godina mogle imati samo osobe s milionskim računom u banci pa je Riveru od tada ostao takav nadimak.

VAŽAN JE PORAZ

Nakon stoljeća dugog rivalstva, finale Copa Libertadores, najvažnijeg južnoameričkog klupskog takmičenja, kruna je najvećeg nogometnog rivalstva na svijetu. Ovo je treći put da se River i Boca sastaju u finalu nekog natjecanja. Prvi je to put bilo 22. decembra 1976. godine u finalu argentinske lige i Boca je pobijedila 1:0 golom Rubéna Suñéa. Naredni put sreli su se u finalu argentinskog Superkupa 14. marta ove godine. River, osvajač argentinskog kupa, pobijedio je prvaka Bocu golovima Gonzala Martíneza i Ignacija Scocca. Kada je Copa Libertadores u pitanju, igrali su polufinale 2004. godine, a obje su utakmice zbog sigurnosti odigrane bez gostujućih navijača kako bi se spriječili sukobi na stadionu i okolnim ulicama. Tako je bilo i ove nedjelje. Tako će biti i 24. novembra.

Superclásico je utakmica tako daleko od onoga što gledamo (uglavnom) vikendom u HD prijenosima s evropskih stadiona. U Engleskoj ili Njemačkoj danas cijela porodica, s pivom i sokovima u rukama, ide na stadion gledati utakmicu. U Buenos Airesu to je nemoguće, njima je danas ogromno postignuće to što se oko stadiona, prije i nakon utakmice, više ne vode mali gerilski ratovi s desetinama razbijenih glava, izbijenih zuba ili pomjerenih bubrega. Superclásico je daleko od blještavih evropskih stadiona, jer mali, stari stadion kakav je Bombonera daleko je od njemačke komocije, ali na njoj se bilježe seizmički pokreti kada se navija. Na njoj su nekoliko sati prije utakmice tribine ispunjene navijačima koji urlaju punih pluća, veru se na ogradu u ekstazi. I isto je na Monumentalu, stadionu njihovih rivala.

U Argentini se igra sjajan nogomet, ali u toj zemlji nema toliko zvučnih imena kao što su ona koja igraju u Evropi, oni su otišli u engleske, španske ili čak kineske klubove privučeni ogromnom zaradom. Ali, Argentinci ponosno tvrde. Ono što se danas igra kod njih izvorni je nogomet, grub, znojan, grozničav, fanatičan… Nogomet kakav ne postoji u igricama. Nogomet kakav više ne postoji u Evropi, kažu argentinski novinari. Pa nabrajaju: kiseli miris znoja, pivo engleskog huligana, slatki trag parfema ostao iz italijanskih tifoza nakon što su razbili željezničku stanicu, suzavac u očima s kraja sedamdesetih godina, miris delirija, rizika, adrenalina.

Finale ovogodišnjeg Copa Libertadores sudar je braće blizanaca rođenih u gradskoj luci koje je jedne od drugih odvojila historija. Buenos Aires bio je paraliziran. I opet će biti u petak.  Običan svijet bježi s bojnog polja, žaleći u sebi što se nije uspio dokopati karte čija je cijena rasla sedamdeset puta kod preprodavača. Ostatak zemlje pratit će bez daha utakmicu. Svaki policajac bit će raspoređen u nekoj od ulica. Boca – River, kažu Argentinci, možda nije najbolja, najljepša ili najuzbudljivija utakmica ikada. Nije u pitanju pobjeda, važno je poraziti suparnika, jer porazi u Argentini traju duže od pobjeda.

 

PROČITAJTE I...

“ U selu se uveliko priča o tome. Tu je prije bio rudnik. Moja je mati rodom iz Borovice i njena je baba tu radila u rudniku, to je sve što znam. Ali ni nama niko ništa ne govori. Muž i ja smo se vratili iz Njemačke, mislili smo da će ovaj kraj možda malo i oživjeti, ali, bogami, ništa. Bavimo se uglavnom stočarstvom, pomalo poljoprivredom, ali sve je to slabo. A ovdje je priroda, čist zrak, divan ambijent. Kad bi otvorili ovdje rudnik i kad bi bilo posla, ja šta bi se ljudi vratilo”

Jedan džematlija mi je početkom ovog ramazana javio da se u našoj blizini pojavila zgrada na prodaju, ali da je riječ o crkvi. Otišao sam i moram priznati da sam, u momentu kad sam vidio objekt, zadrhtao od uzbuđenja. Sedam članova džematskog odbora otišlo je pogledati zgradu. Zaključili su da je to ono što traže i da je treba kupiti. Nas sedam složilo se da ćemo je kupiti makar došlo do toga da samo nas sedmero to mora otplatiti”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!