Sujeta skoči s klupe za rezervne igrače i odmah zabije gol

Posmatram te nesretne kataloge (koje sam nekada oduševljeno prelistavao) i razmišljam o uzrocima i logičnom kraju svoje umjetničke karijere. S njim je došlo i veliko olakšanje, ne moram nastaviti raditi stvari u čiju vrijednost i integritet više nisam siguran

Zatekoh se tamo neke godine u Ljubljani. Bilo je oblačno i hladno. Odvukao sam se do pivnice “Kratochwill”, gdje sam naručio neku klopu i pivo. Izvukao sam iz torbe svoj novi laptop “Compaq” s tada golemih 1,4 gigabajta hard driveom i procesorom od 233 MGHz, stavio ga na sto i počeo slagati pasijans. Tada nije postojao Wi-Fi. Samo dial-up. O bilo kakvoj konekciji na javnom mjestu nije bilo govora. Tih se dana strahovalo od “millenium buga”, da će svi kompjuteri prestati funkcionirati u ponoć. Ljudi su kupovali razne softvere, koji su to kao trebali spriječiti, da bi se na kraju ispostavilo kako je strah bio bezrazložan. Mašine su nastavile raditi kao i prije.

Diskusije o umjetnosti na internetu bile su svakodnevne. Nikome još nije bilo jasno šta se dešava, svi su nešto eksperimentirali. Znao sam zakunjati na beskrajnim seansama po alternativnim prostorima po kojim su se okupljale internacionalne ekipe. Uglavnom čudni likovi iz Istočne Evrope. Zatekao bi se i poneki Amerikanac ili Englez koji bi bio u centru pažnje bez obzira na to šta je radio ili govorio. A onda bi Rus uzeo mikrofon i pričao sve dok nikome više ništa nije bilo jasno. Internet je bio veliki prazan prostor koji je trebalo popuniti, a oko njegove budućnosti i mogućnosti lomila su se koplja.

Slušao sam uvijek priče o tome kako je u Ljubljani dosadno i klaustrofobično, a moj utisak bio je potpuno suprotan. Stalno sam bio na mjestima na kojima se nešto dešavalo, ljudi su bili itekako predusretljivi i srdačni, noćni život bio je interesantniji nego u Sarajevu. Svaki sam dan upoznavao nove likove, nove umjetnike, muzičare, išao na ručkove po njihovim kućama. Rasprave su trajale do dugo u noć.

Jednom prilikom zaglavih u kući nekog pisca čijeg se imena ne mogu sjetiti. Večera je bila odlična, a onda je krenuo razgovor o svemu i svačemu. U neka doba poče on pričati o svojim knjigama i temi na kojoj je cijeli život gradio karijeru. U jednom trenutku ustao je i skoknuo do police i nešto počeo čeprkati. Izvadio je jednu knjigu, pa onda drugu, treću. Sve knjige na tom dijelu police bile su njegova literarna djela. Sve što je u životu uradio stajalo je u tom nekom kvadratu, na koji je bio ponosan. Nisam u prvi mah znao zašto mi je to zasmetalo, učinilo mi se da su mu bitniji izgled i količina svih tih korica nego njihov sadržaj. Ubrzo je došlo vrijeme za rastanak. Otišao sam nazad u svoju sobu u hotelu “Park”. Perući zube, kontao sam o toj polici u kojoj sam vidio kraj nečije karijere.

Mnogo godina poslije, došlo je vrijeme da se sa suprugom Leslie preselim iz jednog stana u drugi. Punili smo kartonske kutije, lijepili ih trakama i stavljali na gomilu. Svaka je selidba patnja, priča za sebe, čovjek ostavlja prostor koji mu je toliko mnogo značio, s kojim se saživio bez obzira na njegov izgled. Došli su “muveri”, grabili kutije i vukli ih prema liftu. Ubrzo je kamion bio napunjen, a nas dvoje ostadosmo u praznom stanu da još jednom pogledamo klaustrofobični stančić u kojem smo proveli neke od najljepših, ali i najtežih momenata u našim životima.

Na drugoj je strani grada sve trebalo ispočetka preslagati, raspakirati, osmisliti prostor, zabijati eksere, vješati slike i fotografije. Knjige, koje su uvijek najteži dio selidbe, ostavili smo za kraj.

Nisam bio kući, otišao sam poslom, a kada sam se vratio, moja je supruga već bila postavila skoro sve knjige na nove bijele police “Ikea”. Pokaza rukom na jednu od njih i reče: “Evo, svi tvoji katalozi sada su na jednom mjestu!” Očekivala je da će me to obradovati, da ću pohvaliti njen rad. A ja sam tog trena potonuo. Prisjetih se scene iz Ljubljane i police s knjigama u kući pisca čijeg se imena ne mogu sjetiti. Cijela moja umjetnička karijera u obliku kataloga s izložbi na kojim sam učestvovao bila je hronološki složena i postavljena pred mojim očima. Stajao sam i zurio u nevjerici. Tog momenta shvatih da se nešto prelomilo, da je pala “retrospektiva”, nešto što označava kraj nečije (u ovom slučaju moje) karijere. Leslie me pokušavala dozvati, ali ja sam bio daleko. Sjeo sam na kauč i propao.

Od tog momenta više nisam bio isti. Prvom prilikom kad je Leslie izašla iz kuće ispreslagao sam kataloge što dalje jedan od drugog. Ali s vremenom bi se oni nekako opet našli na istoj polici, a ja bih onda ponovo krenuo da ih razdvajam. Potpuno opsjednut situacijom, od gomile knjiga složenih po svim policama, primjećivao sam samo svoje kataloge. Razmišljao sam da ih sve fino skrkam u kutije i odnesem u šupu da ih više ne gledam. Ali sujeta je opasan igrač kojeg nikad ne treba potcijeniti. Iskoči s klupe za rezervne igrače i odmah zabije gol.

I tako, posmatram te nesretne kataloge (koje sam nekada oduševljeno prelistavao) i razmišljam o uzrocima i logičnom kraju svoje umjetničke karijere. S njim je došlo i veliko olakšanje, ne moram nastaviti raditi stvari u čiju vrijednost i integritet više nisam siguran. Možda se tu i tamo odlučim za izlaganje zbog izlaganja, za neku opuštenu zezanciju čiji proizvod neće biti novi katalog kojeg ću gurnuti na policu pokraj ostalih.

PROČITAJTE I...

A studenti k’o studenti: uvijek će se naći i crnih i bijelih, i egzaltiranih i namćora, i bistrih i mutnih. Neki će za omraženog profesora napisati: “Puno se pravi pametan.” Drugi: “Umislio da je neko važan.” Treći: “Zbunjen, neorganiziran.” Četvrti: “Mnogo raspravlja sa studentima.” Peti: “Neozbiljan.” Šesti: “Ne koristi vannastavna pomagala.” Nije da će profesori vječito ostajati ravnodušni na ove neoliberalne mjerače funkcionalnosti. Počet će se dodvoravati studentima

Držim se svoje slike iz djetinjstva i pokušavam je nekako uklopiti u veliku sliku koju živimo, a nikako je ne možemo ni vidjeti. Oni koji je vide, vide samo bilješke svojih obavljenih i predviđenih poslova, a mi smo u toj slici samo kolateralna šteta. Šta bismo drugo i bili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!