Sudar velikodržavlja na Balkanu opasnost je za sve

Priznavanjem prava na formiranje velike Hrvatske, Srbije i Albanije otvorila bi se Pandorina kutija ostalih balkanskih i susjednih velikodržavnih projekata koji bi se služili istim argumentima. I Mađari i Slovenci i Bugari i Grci i Makedonci i Rumuni imaju slične velikodržavne projekte koji čuče u prikrajku i čekaju svoju priliku. Međutim, treba upozoriti na veliku opasnost za sve (ne samo za neke, kako se nadaju velikodržavni nacionalisti svih boja) od strašnih ratova i njihovih posljedica u borbi za velikodržavne teritorije koje se apsurdno preklapaju

“Ali boste nas in tretjič prodali?”, vrištao je plakat Slovenske nacionalne stranke, izvjesnog Zmage Jelinčiča, nalijepljen na autobusnoj postaji u Ajdovščini, ljeta 1991. godine, na početku ratova naše generacije. Upita tako slovenačku političku elitu, mahom komunističkog naslijeđa, nacionalist Zmago hoće li se u borbi za nezavisnost odreći slovenskih etničkih i historijskih teritorija, odnosno Velike Slovenije. Naravno, karta te Velike Slovenije bila je jasno istaknuta na plakatu. Sadržavala je, osim teritorije današnje Republike Slovenije, cijelu Istru, Kvarner, otoke Cres i Lošinj, Rijeku, dijelove Koruške i Štajerske u Austriji, s Grazom i Klagenfurtom te Julijske Krajine u Italiji, naravno sa svetim “slovenačkim” gradom Trstom.

Stvarna opasnost

Treba biti realan i priznati nužnost postojanja “male Velike Srbije”, ispalio je Tuđmanov akviziter kod Miloševića, zadužen za podjelu BiH, neki Hrvoje Šarinić, još 1995. godine. Naravno, “mala Velika Srbija” isključivala je teritorije s većinskim Srbima, odnosno Republiku Srpsku Krajinu, vrstu Republike Srpske na teritoriji međunarodno priznate Hrvatske. Takva je “mala Velika” trebala biti ustanovljena samo otimačinom teritorije BiH. Time se, što je oprobao lider Hrvatske seljačke stranke, etnički Slovenac Maček, stvara sintagma “mala Velika Hrvatska”, naravno, bez prisezanja u teritorije naseljene malim brojem Hrvata u Srbiji i Crnoj Gori, već opet i samo i isključivo BiH.

Iako je srbijanski Telegraf još 2014. pisao o sudaru velikodržavlja na Balkanu i šire, i upozoravao, prije svih Srbe, da ne srljaju u novu velikodržavnu avanturu, nakon napisa Timothyja Lessa u Foreign Affairsu o “priznavanju realnosti” i razmatranju koncepta stvaranja Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije, potrebno je, nažalost, opet preklopiti političke karte zamišljenih velikih država, ali i onih koje bi se mogle zatražiti, prizna li se legitimnim koncept za koji se zalaže bivši šef britanskog konzulata u Banjoj Luci. Ne samo da se pokaže apsurd preklapanja velikih teritorija koje izgledaju poput presjeka matematičkih skupova već da se upozori na opasnost za sve (ne samo za neke, kako se nadaju velikodržavni nacionalisti svih boja) od strašnih ratova i njihovih posljedica u borbi za teritorije unutar tih presječnih krivulja. Osim ako Less i njegovi istomišljenici nemaju na umu “male Velike” države. U tom se slučaju zna koja je jedina država na gubitku.

U knjizi Izvori jedne katastrofe posljednji američki ambasador u bivšoj Jugoslaviji Warren Zimmerman svjedočio je o Tuđmanovoj opsesiji uništavanja BiH, na što se osvrnuo u jednom svome tekstu Dobroslav Paraga. Tuđman je priznao da se “svi slažu da je jedino rješenje podjela Bosne između Srbije i Hrvatske”. “Neka Milošević uzme veći dio, ionako ga kontrolira. Mi ćemo se zadovoljiti s manje od 50 posto. Spremni smo Muslimanima ostaviti mali dio oko Sarajeva”. Tuđman je govorio “da Bosna u stvari ne postoji. Ako se dvije veće grupe slože, Muslimani će se morati prikloniti”, naveo je Zimmerman.

Spomenuti je Šarinić poticao Tuđmana da preseljenje Bošnjaka ide i korak dalje od njihovog getoiziranja u sarajevsko-zeničkoj kotlini, odnosno zemljici Bosni, kako je to Tuđman zvao, na njihovo raseljavanje izvan Evrope kako ne bi ostali prijetnja Hrvatima i Srbima zbog više stope nataliteta i navodne prijetnje infiltracije islamskih fundamentalista. On to u Globusu od 13. oktobra 2000. godine i priznaje. New York Times objavio je mjesec dana nakon “Oluje” da je Šarinić bio u Srbiji i dogovarao se s Miloševićem, kratko prije pada RSK, pa je zaključio da je Milošević prodao Krajinu Hrvatskoj kao nužan preduvjet hrvatsko-srpskog sporazuma, odnosno stvaranja “male Velike Srbije”. Egzodus Srba iz Hrvatske bio je dogovoren pred početak “Oluje”. Ovoj se ocjeni pridružio vođa preostalih Srba u Hrvatskoj Milorad Pupovac kada je povodom 20. godišnjice Daytonskog sporazuma izjavio da su Srbi u Hrvatskoj kolateralna žrtva tog mirovnog aranžmana. Svakom iole razumnijem promatraču bilo je jasno da je, bez prethodnog dogovora, nemoguće da jaka srpska utvrđenja padnu u samo tri dana i da se preko 200.000 ljudi organizirano izmjesti, naravno na teritoriju buduće “male Velike Srbije” u susjednoj BiH, odnosno budući entitet RS.

Pregled velikodržavnih projekata

Priznavanjem prava na formiranje velike Hrvatske, Srbije i Albanije otvorila bi se Pandorina kutija ostalih balkanskih i susjednih velikodržavnih projekata koji bi se služili istim argumentima.

Velika Bugarska teži ujedinjenju svih “bugarskih zemalja” u jednu državu. Ovo podrazumijeva zemlje između Dunava i Stare planine, regije oko SofijeVranjaPirotaNiša u dolini rijeke Morave, sjevernu i dijelove istočne Trakije i skoro cijelu Makedoniju. Na Carigradskoj konferenciji pokušala je Rusija prisiliti Tursku da stvori istočni i zapadni bugarski vilajet, u čiji bi sastav ušle teritorije od Vidina i Niša do Ohrida, i od Tetova do Tulče u delti Dunava. Nakon rusko-turskog rata 1878. godine, Sanstefanskim mirom dogovorena je Velika Bugarska, bez ruskih pretenzija na srbijansku teritoriju i nije uključivala Sjevernu Dobrudžu. Ovo je izmijenjeno Berlinskim kongresom, a “mala Velika Bugarska” “ostvarila” se za kratko vrijeme dvaju svjetskih ratova.

Velika Srbija, prema ideologiji Vuka Karadžića i programu Ilije Garašanina, uključuje sve štokavce koje smatra Srbima, pa je prilično jasno, a Šešelj je to i nacrtao, koji su to krajevi i čitave države. Uključuje i “historijska” srpska područja Kosova, Sjeverne Albanije, Makedonije, dijela Grčke i Bugarske, kao i Južne Mađarske te zapadne Rumunije. Koncept je stariji od Vuka Karadžića, o njemu je još piskarao i Dositej Obradović, prosvjetitelj s prelaza 18. na 19. stoljeće. Nasiljem i genocidom nad Bošnjacima pokušalo ju se oživotvoriti pod četničkim pokretom i kartama koje je risao Stevan Moljević u Nikšiću.

Velika Hrvatska, oslanjajući se na stavove Nijemca Pavla Rittera Vitezovića i kasnije ideologije “hrvatskog državnog prava” Ante Starčevića, osim postojeće Hrvatske, obuhvata i susjedna područja na kojima u većini žive Hrvati i oni koji se takvima imaju smatrati (Bošnjaci) te koja su u prošlosti navodno bila dio hrvatske države, od Tomislava do Petra Krešimira IV. U doba revolucija 1848/49. godine ona uključuje ostale južnoslavenske oblasti Habsburške monarhije – područja koja odgovaraju današnjoj Sloveniji i Vojvodini. Od polovice 19. vijeka sve se više počinju javljati ideje da bi hrvatska država trebala, osim habsburških, uključivati i područja na kojima žive Hrvati i oni koji se takvima imaju smatrati u tadašnjem Osmanskom carstvu, prije svega Bosna, u kojoj se tada nalazi i Novopazarski sandžak. Neka vrsta “male Velike Hrvatske” nasiljem i genocidom pokušala se ostvariti pod fašističkim pokroviteljstvom, ograničenim suverenitetom između 1941. i 1945. godine.

Velika Albanija ili Etnička Albanija ujedinila bi sve etničke Albance i teritorije u kojima su, navodno, živjeli u jednu državu. To, osim današnje Albanije i Kosova, uključuje južni Epir u Grčkoj, zapadnu Makedoniju, općine PreševoBujanovac i dio Medveđe (dolina Preševa u južnoj Srbiji) i južne i istočne dijelove Crne Gore s gradovima UlcinjemPodgoricom, kao i dijelove općina Plav i Rožaje u Sandžaku. Prizrenska liga tražila je 1878. godine od Istanbula i Berlinskog kongresa ujedinjenje svih krajeva u kojima su Albanci većina u jedan albanski vilajet. Velike sile i Osmanlije odbacile su zahtjev. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Velika Albanija donekle je ostvarena pod fašističkim italijanskim pokroviteljstvom. Doista je, priznavanjem Albanije 1912. godine, velik dio tog naroda ostao izvan njezinih granica, no, osnivanjem Kosova kao druge albanske države, to se u dobroj mjeri promijenilo.

Velika Slovenija ili Ujedinjena Slovenija  navlas je ista u onoj karti u Ajdovščini. Inače je bio jedan od glavnih političkih zahtjeva Slovenaca 1848. godine za udruženjem Štajerske, Koruške, Primorske u jednu zajedničku i veću regiju, Kraljevinu Sloveniju, u okviru Austrijskog carstva. Centralizam i Bachov apsolutizam dokinuli su sanjarenja ove vrste za dulji period, pa Velika Slovenija nikada nije ostvarena.

Velika Grčka obuhvata sve prostore naseljene Grcima ili one koje su historijska drevna grčka područja, a glavnim gradom Konstantinopolisom. Uključuje današnju Grčku, južne dijelove Makedonije, Bugarske i Albanije, Kipar, teritorije Turske uz Mramorno, Sredozemno i Crno more i debelo zaleđe Izmira. Nastala je već sredinom 19. vijeka nakon priznanja nezavisne Grčke. Velika Grčka nalazila bi se na dva kontinenta, Evropi i Aziji, i izlazila na pet mora: Jonsko, Egejsko, Mramorno, Crno i Sredozemno. Nakon katastrofalnog poraza Grka u ratu s Turskom (1919–1922) i “humanitarnog preseljenja” Grka i Turaka s obje strane novouspostavljene granice, Grka je u istočnoj Trakiji i Anadoliji ostalo malo, pa ovaj koncept zastupa samo Zlatna zora.

Velika Rumunija naziv je koji se koristio za Kraljevinu Rumuniju između dvaju svjetskih ratova, kada su se u jednu državu ujedinili svi krajevi koje je ovaj narod većinski nastanjivao. Oko 80 posto Velike Rumunije trenutno je u sastavu međunarodno priznate Republike Rumunije. Nedostaju istočna Moldavija i Besarabija, danas posebna država iz bivšeg SSSR-a, i Južna Dobrudža, koja je pripala Bugarskoj.

Velika Mađarska  koncept je  države na granicama prije Trijanonskog sporazuma iz 1920. godine. Tim je sporazumom razbijena Kraljevina Ugarska, koja se sastojala od 64 županije u kojoj su Mađari činili samo 48 posto stanovništva. Sporazum je Mađare sveo na njihove etničke granice, bez većih enklava s nemađarskim stanovništvom. Velika Mađarska zauzima skoro cijelu današnju Hrvatsku (bez austrijske Dalmacije), Vojvodinu, Transilvaniju u Rumuniji, dijelove Austrije, čitavu Slovačku, ukrajinsko Zakarpatje i manje dijelove Poljske i Češke. Tokom Drugog svjetskog rata, kao i ostale Velike države, djelomično je ostvarena i Velika Mađarska.

Velika ili Ujedinjena Makedonija ujedinjuje geografska područja Makedonije, bazirana na uvjerenju da je historijsko područje Makedonije nepravedno podijeljeno sporazumom balkanskih saveznika u Bukureštu 1913. godine. Koncept je nastao krajem 19. stoljeća kao platforma autonomne Makedonije, za koju se borila Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija. Pod ujedinjenom Makedonijom podrazumijeva se Vardarska Makedonija, odnosno Republika Makedonija, Egejska Makedonija u Grčkoj i Pirinska Makedonija u Bugarskoj te Mala Prespa u jugoistočnoj Albaniji, Manastir “Prohor Pčinjski” na jugu Srbije i Gora na jugu Kosova. Koncept Ujedinjene Makedonije dostupan je u zvaničnim izvorima Republike Makedonije, školskim udžbenicima i vladinim publikacijama.

Opasne žvrljotine diplomatskog marginalca

Multietničke države na Balkanu su propale tekst je u Foreign Affairsu koji je objavio rečeni Timothy Less. On tvrdi da je politička realnost na Balkanu daleko od blistavog i organskog multikulturalizma i da je to jedna od najnestabilnijih regija u Evropi, gdje podijeljene multietničke države postoje u stanju stalnog sukoba i gdje su potrebne hiljade pripadnika mirovnih snaga kako bi spriječile povratak nasilja. No, gdje su te hiljade? Zanimljiva je analiza uzroka koju nudi ovaj “ekspert”. Prvi je da manjinsko stanovništvo ne želi živjeti u tuđoj državi ako to znači da će biti građani drugog reda. Drugi je da većinske populacije ne žele da manjine dobiju zemlju na kojoj žive, jer pripada njima, tvrdi Less. No, znači li ovo da on smatra kako su Srbi i Hrvati manjina u BiH i da je to je njima tuđa država? Čija, ako su po Ustavu “konstitutivni”? I ovaj i ovakav bio je konzul u Banjoj Luci. Na kojim to stimulansima?

Kako Amerikanci imaju prečih briga od Balkana, a EU je dezorijentirana, Less straši da Turska i Rusija nastoje nametnuti svoje planove, dok su nezadovoljne manjine (valjda Srbi i Hrvati u BiH) počele iskorištavati geopolitičke promjene da afirmiraju separatizam koji su oduvijek smatrali jamstvima svoje sigurnosti i prava. Da, samo na kojim to teritorijama, ne pita se ovaj stručnjak. Šta znači za međunarodno pravo i politički poredak, posebno u Evropi, asignacija neke teritorije bez ikakve političke, povijesne i pravne osnove jednom narodu (manjini, po Lessu), i to s koje su protjerani drugi koji su na dijelovima te zamišljene teritorije bili većina nedavno? Ili je to, po njegovom mišljenju, legitimno i legalno, baš u duhu slavne evropske povijesti do 19. stoljeća. No, ide on i dalje pa kaže kako su u septembru bosanski Srbi referendumom izazvali Daytonski sporazum, a njihov vođa Milorad Dodik prijeti novim ove godine, što bi značilo da bi sljedeće desetljeće Republika Srpska mogla prekinuti veze s ostatkom Bosne. Ostale manjine, tvrdi Less, sad vuku slične poteze kako bi se odvojile od političkih središta.

Kosovski Srbi prijete osnivanjem Saveza srpskih općina, bosanski Hrvati pooštravaju zahtjeve za trećim entitetom. Albanci u Makedoniji odbijaju sudjelovanje u Vladi ako im se ne popusti. Postoji rizik od sloma političkih dogovora koji su te zemlje držali na okupu, poentira i konstatira kako ovdje nije riječ samo o radikalnoj politici već o retorici većine političara čije izborno tijelo želi živjeti u dostojanstvu i sigurnosti. Dakle, što? Bosanski Srbi ne žive u dostojanstvu i sigurnosti. Ovo s dostojanstvom u ekonomskoj bijedi malog entiteta ima smisla, no od koga su to nesigurni?! Tipičnom zapadnjačkom arogancijom tvrdi da Balkanu nedostaju najosnovniji elementi funkcioniranja multietničnosti jer slaba tradicija ustavnog liberalizma znači da manjine nemaju povjerenja u institucije. Povijest nasilja i zvjerstava među nacionalnim skupinama uništilo je povjerenje među njima. Endemska korupcija (sic!) i rašireno siromaštvo ljude drže na rubu, nastavlja Less. No, kao da povijest nasilja i zvjerstava u Evropi ne postoji, a ustavni je liberalizam, baš kao u Francuskoj, stvorio niz različitih i priznatih naroda u multietničkom raju Pete Republike. Zaključuje da bi optimalno rješenje bio prelazak na nacionalne države temeljene na principu da političke granice što više odgovaraju demografskoj stvarnosti. I to onoj etnički očišćenoj. Većina stanovnika u nacionalnoj državi pripada jedinstvenoj političkoj zajednici, a ranjive skupine žive u relativnoj sigurnosti unutar međunarodno priznatih granica. Nije li baš to malo educiranije formuliran Šarinićev koncept “malih Velikih država”?

Osvrćući se na prisutnost predsjednika Srbije Tomislava Nikolića na obilježavanju 9. januara u Banjoj Luci, SPD-ov zastupnik u Bundestagu Josip Juratović izjavio je da se očekuje jasno distanciranje od svake vrste nacionalizma u BiH, prije svega od Hrvatske, ali i od Srbije. Međutim, posjet predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Denisa Zvizdića Srbiji, državnička razina prijema i poruka srbijanskog premijera Vučića da se njegova zemlja neće miješati u unutarnje odnose u Bosni daju nadu da se velikodržavlje, posebno ono u Šarinićevom obliku “male Velike Srbije”, pa tako i ostalih “malih velikih država”, smatra konceptom stoljeća iz kojeg i potječe, pretprošlog. Ovime je i Dodik dodatno marginaliziran, a tek će se vidjeti kako će se i ko sve priključiti američkim sankcijama koje je zasad samo on zaradio. Američkoj administraciji, čak i pod Trumpom, stalo je do kontinuiteta svoje politike i vjerodostojnosti. Zato je Maureen McCormack jedan od rijetkih ambasadora svoje zemlje koja nije smijenjena dolaskom nove administracije.

PROČITAJTE I...

Aktivni član SDP-a Zoran Mijić poručuje Dautoviću da se “moli kome hoće i kako hoće da ga ne sretne u gradu a kamoli u vijeću SG”, ostali bi ga “preimenovali u KUM” i “morat će na plastičnu operaciju da ga prepoznaju”, a “faca mu se ubila za gaženje martinkom”, jer sve te “jebene balijske isprdke treba flammenwerferom”. Smatraju da je vrijeme da se “Antifa i raznorodni anarhisti slobodarci dignu u BiH ko oni u Murici i jebu mater ovim kozojebima ovdje”, na šta se odgovora: “čekaj malo, kuha se čorba”. Dautoviću, sinu od “oca supčića hodžice”, “treba jebat mater i ćao”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!