Suad Mehulić iz Cazina svjedoči da je knjiga čovjeku najbolji prijatelj

“Školice” Hulija Kortasara pokupile su gelere koji su išli ravno u srce. Suad Mehulić danas preživljava s 50 KM invalidskog dodatka, samo zbog toga jer nakon rata nije imao 1.000 DM da potplati doktora

Nema tog namjernika kojem se neće oteti uzvik: “Kako je čist ovaj grad!”, obrene li se kojim slučajem u Cazinu. Ovakav je bio i prije nego će se vlast dosjetiti da na mjestu kržljave raskrsnice i neuglednog parka podigne moderan trg. Doduše, s malim prekidima, one godine kada je načelnik ukinuo korpe za smeće tjerajući tako sugrađane da, kako se pričalo, kupuju komunalne kese, i to samo određenu vrstu, onu koja je dolazila preko njegove braće po nečasnosti. Ali to nije moglo potrajati. Navike koje je nametnula Amela Badić, tehničar hortikulture, osoba koja je tako revnosno obavljala svoj posao da danas slobodno može ponijeti epitet najzaslužnije Cazinjanke poslije rata, bile su već tako duboko ukorijenjene da su se od njih lomili najtvrđi krampovi korupcije.

Trg uvezuje sve važnije dijelove grada u skladnu, cvijećem zašećerenu cjelinu sred koje ključa fontana. Kultni zidovi, gdje je nekada mladež dreždala i do zore, danas su spomenik palim borcima četiriju cazinskih brigada. Tri zgrade iz austrougarskog doba, poput kakve ostavljene kopiladi, cijeli su vijek čekale da budu utopljene u prostor, desetljećima ispljuvavajući iz svojih utroba činovnike, općinske vijećnike, poslužnike partija i gimnazijalce koji su cijelim svijetom raznosili njihov miris zauvijek im utisnut u kožu. Evo, i one su napokon došle na svoje. Iznad one u sredini vere se trg uz brdo razrijeđenim stepeništem od kamena umreženog u mozaik. Propinje se ka starom gradu, u kojem su oduvijek vladali drveće i šiblje, svojim tajanstvenim sjenama u ljetna predvečerja dozivajući zaljubljene parove. Jedino je Dom kulture zaobiđen. Neobnovljen, usred ove harmonije strši poput pokvarenog zuba. Cazin je nedavno u liku izuzetne djevojke Lejle Hairlahović dobio prvog doktora etnologije i kulturne antropologije, ali Lejla predaje u osnovnoj školi, a Kulturnim centrom, kako se zvanično zove, rukovodi ekonomist. Takve su računice onih čija imena zaokružujemo u osami glasačkih kabina. Možda je to i dobro. Da nije ovakvih paradoksa, sred ove idile zaboravio bi čovjek da je u Bosni.

Ipak, nadu da ne može dovijeka tako nudi jedna od triju austrougarskih zgrada, ona na kojoj i danas stoji natpis “Gimnazija”. Nakon silnih prenemaganja, konačno je u nju smještena Gradska biblioteka, mjesto zbog kojeg smo i počeli ovu priču. Ostala je, ipak, pred njom bista najzaslužnijeg Cazinjanina. Dok stoji pred Nurijom Pozdercem, čovjek jednostavno mora pogledati prema drugoj austrougarskoj zgradi u kojoj je smješten kabinet načelnika Općine. Ispred nje, licem okrenuta prema fontani, sija ploča koja spominje poznati Titov govor iz 1942. godine. Završivši ga, Tito se uputio obalom Čajinog potoka, sve do kuće Pozderaca, a za njim, kroz historiju, odjeknulo je pitanje: “Hoćeš li, Nurija, s nama?”

U potrazi za zagubljenom knjigom

Nismo imali sreće. Edina Mehagić, žena koja je za ovu biblioteku uradila isto ono što je Amela Badić učinila za lice ovog grada, danas nije među knjigama. Njeni ljubazni pomoćnici obavještavaju nas da je u Bihaću na nekakvom seminaru. Ništa, morat ćemo se snaći i bez nje. I dok tražimo roman Školice argentinskog pisca Hulija Kortasara, negdje iz prostora između knjiga odjekuje Dinin smijeh kojim je u ratu izražavala svoje čuđenje. Nikako joj nije bilo jasno da možemo tako teška štiva čitati na prvim linijama fronta. A čitali smo sve, ne dijeleći literaturu na lahku i tešku. Dostojevski, Joyce, Prust i Krleža išli su kao po loju. Noseći smrt za kragnom, hrvali smo se s najstrašnijim pitanjima čovjekove egzistencije i njegovog bitka. Tražili smo odgovore od Vergilija, Aurelija, Homera, Goethea ili Schillera, od Platona i Kanta, od Nietzschea i Kierkegaarda. A Dina se smijala, svaki put ozarena od sreće kada bi se pojavili na vratima kao da joj se braća vraćaju odande gdje je svaki mig mogao biti i posljednji pozdrav s ovim svijetom. Dok smo se gubili između polica i rastakali se u knjiškom mirisu, nesvjesno odugovlačeći kako bi dah knjige istjerao iz nas vonj kojeg smo donosili s fronta, Dina nas je puštala na miru. Na kraju, kada bi upisivala brojeve naših članskih karata u lični karton knjige, njen smijeh bio bi drukčiji, pun čuđenja: “Kako možete ovo čitati na liniji?” Nismo znali odgovor. Umjesto njega, sramežljivo smo se smiješili i poginjali ramenima. Odlazeći, ne bismo se okretali. Nismo željeli vidjeti Dinino lice sad uronjeno u tišinu u kojoj se mreškala strepnja poput riba odvojenih od vode.

Razrovani sjećanjima, beskorisno smo se vrtjeli između polica, težak miris papira gotovo osjećajući na koži. Stajala je, doduše, pred nama polica s južnoameričkom književnošću, ali Kortasarovih Školica ni za iladž. Već se počela uvlačiti u nas tiha magla očaja, praćena bojazni da se baš ta knjiga koja nam je nasušno trebala negdje zaturila i, evo, nema je. Očajanje se pretvaralo u paniku kada je službenica, koja se bespoštedno trudila da nam pomogne, izvadila mobitel i pozvala svoju šeficu. Iz Bihaća nas je Dina navodila poput iskusnog artiljerijskog izviđača. Tu je, lijevo, gore, u sljedećem redu, tamnocrvena, tvrdi uvez, malo gore i, hop, evo je. Napokon, u rukama smo držali jedinstven primjerak Školica. To je ono izdanje objavljeno 1984. godine u ediciji “Hispanoamerički roman” udruženih izdavača “Prosvete”, “Narodne knjige”, “Književnih novina”, “Rada”, “Partizanske knjige” i “Svjetlosti”. Kortasarove Školice, u odličnom prijevodu Silvije Monros‑Stojaković, izašle su u prvom kolu koje je nosilo omot krem boje, dok je drugo imalo plavi. Baš zbog tog omota, koji je davno skinut s ovog primjerka, toliko smo puta prošli kraj njega a da ga nismo uočili. Pogledom smo se lijepili za sve knjige krem boje, a ustvari smo tražili tamnocrvenu. Sve to postaje nevažno dok Dininim pomoćnicima pokazujemo rupe od gelera. Ova je knjiga, sa svojih 600 stranica i tvrdim uvezom, jednom borcu Petog korpusa doslovno spasila život.

Kud će geler, neg’ u srce

suad-mehulic-1Bilo je to ljeta 1995. na frontu prema Autonomiji. Tada nas je Abdićeva vojska, podržana Arkanovim plaćenicima i tenkovima iz Martićeve paradržave, potprašila žestoko, kao nikad dotad. Na tek uspostavljenim linijama 517. cazinske brigade Suad Mehulić, zalegnut u improvizirani rov, čitao je Školice. Posvud uokolo urlikale su granate poput raspamećenih lavova. Uronjen u lucide Kortasarovog junaka Oliveire, nije im pridavao posebnu pažnju sve dok svoje ubojite nosove nisu počele zabadati sve bliže rovovima. Tada je prekinuo s čitanjem i zatvorio knjigu. Ustajući, po navici ju je zatisnuo iza platnenih fišeklija u kojima smo na grudima nosili okvire za kalašnjikov. Drugom rukom potražio je pušku odloženu uz grudobran. Nije je uspio dohvatiti. U tom času obrušila se jedna od gvozdenih nemani, ona najstrašnija čiji zvižduk ne uspiješ čuti. Eksplodirala mu je gotovo pod nogama i valom presovanog zraka, poput kakvog gorostasnog diva, odbacila ga nekoliko metara. Osjetio je strahovit bol. Iz lijeve butine, u ritmu otkucaja srca, poput oštrih noževa zabadao se po cijelom tijelu.

“Dok su me saborci nosili prema zaprežnim kolima, uprkos gotovo neizdrživom bolu, osjetio sam takvu prozračnost i jasnoću misli da mi se činilo da dolaze s onog svijeta”, pričao je kasnije. “U trenu sam pomislio da nam smrt baš na takav način otvara vrata vječnosti. Sve je poprimilo neku novu dimenziju: i brižni glasovi saboraca, i cvrkut ptica, i hroktanje granata, i nebo, i krošnje, i leptiri, i hrzanje konja, sve. Ako je ovo umiranje, onda u njemu ima nečeg blaženog”, pričao je.

U bihaćkoj bolnici, dok su ga vozili na operaciju, u hodniku je sreo prijatelja. Bio je to jedan od onih s kojim je volio rovariti po biblioteci. Zamolio ga je da knjigu vrati Dini i pozdravio se gotovo nehajnim micanjem šake, uvjeren da je pozdrav konačan. Gledajući za njim, prijatelj je nesvjesno otvorio knjigu i hodnikom je, kao odgovor na Suadov pozdrav, odjeknuo reski zveket metala. Dva gelera, zaustavljena snagom 600 združenih stranica, nemoćno su mu cičala oko nogu. Jedan je bio veličine lješnjaka, a drugi je podsjećao na zrno graha. U njihovom jecaju odzvanjao je ironični smijeh sudbine. Još su bili topli.

Sa Suadom na kahvi

Raskrojeni ovom pričom, vozimo se kroz Mutnik, selo nadomak Cazina. Cijelom dužinom zgrljepilo se oko rijeke Mutnice, kojoj je isisalo i ime. Na njegovom kraju, usječena u Branjevinu, brdo s kojeg se pruža fatalan pogled preko ravnica prostrtih prema Bihaću, prislonjena uz šumu, šuti jednosobna kućica pod dvovodim krovom. Uređena bašča i potkresan voćnjak ničim ne odaju da ovdje živi samac, ratni vojni invalid, sa svega 50 KM invalidskog dodatka. Za veći, nije imao 1.000 njemačkih maraka, kao ni većina boraca koje je oseka rata ostavila iza sebe poput zbunjenih rakova. Po toj cijeni prodavali su se hirurzi u bihaćkoj bolnici. Bila je općepoznata, kao ovješena u izlogu. Pritisnut uza zid, kako je kasnije pričao, dogovorio je s komšijom da mu posudi novac. Otišli su skupa na procjenu. Komšija, koji je tako davno lakše ranjen da se i sam jedva sjećao, ušao je prvi kod doktora. Izašao je kao ratni vojni invalid s 300 maraka dodatka. Na Suadovo već peto upozorenje da je konačno vrijeme da mu da obećani novac samo je slegnuo ramenima i ispratio ga sažaljivim pogledom kakvim se ispraćaju budale: samo su one tih godina kod hirurga ulazile praznih džepova.

Uzalud smo kucali. Komšija preko puta reče nam da je kod Ale, s druge strane brda, i da kosi. Tako preživljava svih ovih godina. Komšije ga zovnu da bere maline, jagode, krastavce ili da pokosi travu. Poslije toga, danima urla od bolova. Lijeva noga mu je ostala kraća, uslijed čega je stradala i kičma, a i ono što zovemo postratnim sindromom i od čega stidljivo okrećemo glavu kao od sifilisa sve snažnije ostavlja trag. Zatičemo ga s kosom u ruci baš u trenutku kada je komšinica Ajša iznijela kahvu u voćnjak. Još uvijek je intelektualno vitalan i knjige nisu sasvim ishlapile iz njega. O sebi najmanje govori. Oni što halapljivo zgrću sve pred sobom i bez imalo srama svojom drskošću pokrivaju svaki mogući metar pod suncem kazali bi da je samozatajan. A ustvari je skroman, nenametljiv, duboko moralan, kao i tri žene spočetka priče.

Nakon razgovora s ovim izuzetno načitanim čovjekom koji razbacuje oko sebe citate kao iz rukava, gorak ukus ostaje u ustima. Kad bi se kod nas priznavalo neformalno obrazovanje i kad očevi koji su sve pred sobom bestidno razgrnuli ne bi sa svojih pozicija na sva mjesta rasađivali svoje nesposobne sinove, Suad Mehulić radio bi danas u cazinskoj biblioteci. Ondje nema knjige a da nije prošla kroz njega.

PROČITAJTE I...

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!