Strašno je kako se ćutke podnosi presuda Šešelju

Meni nema teatra ako nije politički. Život i odluka da živite neka je politika. Ne mislim tu na dnevnopolitičko, a i to može biti deo teatra. Licemerje je naš najveći problem, pre svega licemerje ispravnih. Ti su najgori. Stalno krećem od sebe, gledam šta sam pogrešio, šta sam slagao, kako sam se namestio gde mi mesto nije bilo

Andrej Nosov mladi je srbijanski pozorišni režiser i trenutno jedan od najaktivnijih političkih aktivista koji se bavi temama društveno-političke odgovornosti te odbranom i promocijom ljudskih i manjinskih prava. Osnivač je Inicijative mladih za ljudska prava i Fonda Heartefact, a svojim političkim djelovanjem predstavlja drugu stranu Srbije, onu pozitivnu, pravičnu, koja pokušava ostati na strani istine, bilo da je riječ o genocidu u Srebrenici, ili o srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću i kritiziranju njegovog rada.

I dok se javnost u regiji divi nedavnim medijskim ispadima glumaca Sergeja Trifunovića i Enisa Bešlagića, koji ponavljaju općeprihvaćenu društveno-političku matricu “ko nas zavadi”, istinski politički aktivisti poput Nosova često ostanu neprimijećeni ili proglašeni izdajnicima u svojim sredinama. U ekskluzivnom intervjuu s Nosovim razgovarali smo o njegovoj novoj predstavi Crna kutija, o mladima u regiji, Heartefactu, Srebrenici, Aleksandru Vučiću, ali i nedavno izrečenoj pravomoćnoj, osuđujućoj presudi Vojislavu Šešelju.

STAV: U Vašoj biografiji piše da ste pozorišni režiser koji se bavi temama društveno‑političke odgovornosti. S jedne strane ste umjetnik, a s druge ste politički i društveni aktivist te novinar. Kako se ove dvije sjedinjuju u Vašoj ličnosti?

NOSOV: Drugi neka govore o meni, ja o sebi nemam mnogo toga da kažem. Radim jedno te isto, samo su mediji drugačiji. Pravim istu predstavu, isti članak, o istoj stvari govorim, pa ih tako razobličujem. Nema tog pokušaja od kojeg odustajem, možda je to najvažnija stvar. Za neke je to tvrdoglavost, a za mene upornost.

STAV: Kako je kroz teatar, odnosno umjetnost, moguće biti politički i društveno aktivan?

NOSOV: Nema teatra bez politike. Teatar je nešto najintimnije. A intima je politička, kazao je Krleža najjasnije u svojim zapisima iz Rusije, i ne samo tu. Meni nema teatra ako nije politički. Život i odluka da živite neka je politika. Ne mislim tu na dnevnopolitičko, a i to može biti deo teatra. Licemerje je naš najveći problem, pre svega licemerje ispravnih. Ti su najgori. Stalno krećem od sebe, gledam šta sam pogrešio, šta sam slagao, kako sam se namestio gde mi mesto nije bilo… Znate, danas je sramota biti apolitičan iako je to moda. Ovi što bi da se bave ljubavlju bez politike zapravo su najveće političko dno. I najgore je da toga nisu svesni. Ljubavi nema bez politike. Ekstremizam nije stav, već način kako se politički deluje. Kod nas su se pojmovi pomešali, a pozorište se bori za svoje mesto u dvadesetprvom veku.

STAV: Osnivač ste Inicijative mladih za ljudska prava. Kakav je trenutno položaj mladih u Srbiji i regiji i da li su zadovoljena njihova osnovna ljudska prava?

NOSOV: Mladi su u katastrofalnoj poziciji jer nemaju nikakve prilike, ali su i sami odgovorni za tu poziciju. Mi često zaboravljamo odgovornost društva za učinjeno. Nove generacije nemaju odgovornost za strašne zločine u prošlosti, ali imaju veliku odgovornost za sve ovo danas. Ne možeš se praviti nezainteresovan za sve što te okružuje. Okružuje nas strašno nasilje, sistemsko nasilje, i sami postajemo deo tog nasilnog poretka a da nismo ni svesni. Imamo velike lične ambicije, a prostor za eventualno njihovo ostvarenje ne postoji. On je toliko sužen da nemamo način da ne puknemo. Mislim da svi imaju ideju da ne moraju da se pokrenu, a da će neko to već rešiti. S druge strane, podaci su stravični, nezaposlenost, beda…

STAV: S kojim ste ciljem pokrenuli Fond Heartefact, koji je u međuvremenu postao najvažniji konkurs za savremeni dramski tekst u regiji?

NOSOV: Ovaj konkurs samo je deo napora da se ulaže i promoviše novi dramski tekst i sve njegove forme. Pored konkursa o kojem govorite, tu je i produkcija, kao i naša fondacija koja podržava različite aktere u njihovim naporima da urade svoje programe i projekte. Heartefact uskoro obeležava deset godina, kad ćemo pokrenuti još dosta toga, uključujući Centar za izvođačke umetnosti, neke nove festivalske prakse…

STAV: O čemu pišu mladi dramski pisci u regiji?

NOSOV: Zanimljivo je da je raspadnuta porodica nekako centralna stvar. Raspadnuto društvo najviše inspiriše i deluje na te mlade ljude. Tekstovi govore upravo o tom teroru mišljenja, koje je često u suprotnosti s činjenicama. To samozavaranje, čini mi se, najviše boli te ljude. Drame su raznolike, kao i poetike, i to je najveća vrednost tog dramskog napretka na jugoslavenskim jezicima. Mislim da mlade pisce interesuje rat, njegovi uzroci, ali i život i njegove posledice na nas danas. Ima zaista sjajnih tekstova. Ima mnogo prostora, ali najčešće malo scena gde to žele da prepoznaju. Oni koji su nekada bili deo avangarde danas su tvrdo krilo nacionalizma, zatvorenosti i opšteg blata koje su i sami stvorili.

STAV: U svom djelovanju uvijek ističete i navodite prihvatanje istine o Srebrenici kao prvi korak ka eventualnom pomirenju u postratnom regionalnom društvu. Ipak, vođen političarima, određeni dio srbijanskog dijela regije i dalje odbija prihvatiti činjenicu da je u Srebrenici počinjen  genocid. Šta mislite zašto?

NOSOV: Za mene je Srebrenica simbol. Svaki put kad bih odlazio u Potočare i tokom dženaze slušao sva ta imena i godine, shvatao sam da su ubijeni mogli da budu moji vršnjaci, kolege, prijatelji, pa i neprijatelji ako hoćete. Njihovi su životi simbol preživljavanja, a njihova smrt mora biti večna opomena svima nama da se takvo zlo ne sme nikada više ponoviti. Za mene je svaki susret s majkama Srebrenice bio opomena da moram do kraja života da se sećam i druge podsećam. I to je pitanje nečega što je moje odrastanje. I moja sramota. Sramota mog identiteta. Pored Srebrenice znam da postoje brojni drugi zločini i brojne druge sudbine koje su prekinute, ako hoćete, na svim stranama. Međutim, zaboravlja se da su govna na svim stranama govna. Meni moja najviše smrde. Prihvatanje odgovornosti za Srebrenicu, jasan i nedvosmislen stav prema genocidu u Bosni i Hercegovini pitanje je svih pitanja. Teško je biti političar u Srbiji a priznati to. Retki su takvi ljudi, ima ih, recimo Čedomir Jovanović, koji se nikada s tim stvarima nije igrao, ali Srbija nije spremna da to vidi. Srbi misle da novi identitet može biti izgrađen na ćutanju i poricanju. Plašim se da ćemo završiti kao ruska gubernija, samo što će višnjici biti prodati.

STAV: Drugi vid odbijanja suočavanja s prošlošću primjetan je u isticanju osuđenih ratnih zločinaca kao heroja. To je bio slučaj i nakon presude bivšem generalu VRS-a Ratku Mladiću, ali i nakon osuđivanja “hrvatske šestorke”. Tako je, npr., predsjednik RS-a Milorad Dodik direktno isticao kako je Mladić heroj srpskog naroda. Da li u ovome slučaju postoji politička svijest da se ovako skida odgovornost s pojedinca i prebacuje na cijeli narod?

NOSOV: Nije Dodik u krivu. Mladić jeste heroj srpskog naroda. Ali to je i najveći problem tog naroda. Dodik bi trebalo sve da radi da to ne bude tako. Ali je lakše ići niz vodu nego uz nju. Mislim da političare, ili najveći broj njih, baš briga za kontinuitet i za nastavak života posle nas. To su trbušni političari, koriste se jednokratno, i onda ih zameni neko drugi. Nema svesti, nema pameti koja nam treba da se ovom vrtlogu zla stane na put. To je generacijska obaveza.

STAV: Često kritizirate trenutnu vlast. Šta je to što zamjerate predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću?

NOSOV: Zameram mu što često zaboravlja da će i posle njega biti predsednika i premijera i da se život nastavlja i posle toga. Neki sukobi, neke tenzije koje kontinuirano podiže u ovom društvu, i koje neki njegovi ljudi sprovode, nisu dobre. I to mora jasno da se kaže. Vučić koristi sve te nacionalističke narative u dnevnopolitičke svrhe, i to nije dobro. Napadi na neke medije, novinare i umetnike nisu dobri. Naš se javni svet nije navikao na to da građanin može sve, a da političar ne sme sve. I da je to mera. Na tu meru ne pristaje. Inače, zameram mu isto što sam i Borisu Tadiću, mada moram da priznam da me je Tadić više nervirao jer je dolazio iz korpusa mog političkog sveta. Taj uglačani beogradski nacionalizam nešto je najgore što postoji. Vučić ima prošlost koja je sigurno njemu danas najstrašnija, i ta prošlost ima posledice. On mora biti svestan svoje odgovornosti. I najvažnije, institucije moraju da rade. Gaženjem istih se ne postiže ništa dobro. Valja reći da su ti mračni neprijatelji svega za šta se zalažem, a to je puna istina, to su činjenice, to je drugačiji pristup vladanju, i dalje tu. Vučić je viđen kao njihov, a sad ga za delimičan broj odluka tretiraju kao izdajnika, i to je činjenica. Nije problem Vučić, problem je društvo.

STAV: Kako komentirate drugostepenu presudu Vojislavu Šešelju, kojeg je Žalbeno vijeće Mehanizma za međunarodne kaznene sudove u Hagu osudilo na 10 godina zatvora za ratne zločine?

NOSOV: Sa svim manjkavostima, to je jedna od važnijih presuda Tribunala. Konačno postajemo svesni, ili bar imamo prilike da vidimo da su zločini činjeni u Srbiji. I isto tako da ne možete baš o svemu da govorite nekažnjeno i da je i pozivanje i govorenje delo za koje se mora odgovarati. Strašno je kako se ćutke podnosi ta presuda i kako osuđeni ratni zločinac sada može da govori o tome u javnosti, kao da, eto, ništa nije bilo. Zločini koje je taj pokrenuo i u čijoj odbrani je učestvovao baš su strašni.

STAV: Nedavno je glumac Sergej Trifunović izjavio kako je za njega podjela na dvije strane Srbije počela s tenkovima JNA na ulicama Beograda početkom 90-tih. Kada je za Vas ta podjela nastupila?

NOSOV: Podela Srbije mnogo je davnija. Nisam siguran da su ti tenkovi simbol bilo čega sem umiranja ideje o Jugoslaviji. Podele idu, ako hoćete, od našeg odnosa prema Albancima, još jugoslavenskog itd. Ali to je kompleksno pitanje.

STAV: Zašto se, prema Vašem mišljenju, raspala Jugoslavija  i zašto je moralo doći do krvoprolića tako velikih razmjera? Je li ogromna podrška koju je Slobodan Milošević svojevremeno dobio bila prvi pogrešan korak?

NOSOV: Od njenog nastanka, Jugoslavija je imala taj veliki mrak na suprotnoj strani od sebe, i to je najstrašnija mračna strana naše prošlosti, to je ista ta klika koja je danas protiv normalizacije odnosa u regiji. To su naslednici Apisa i sličnih. Mislim da je antijugoslavenstvo kod nekog broja ljudi deo identiteta tako duboko da se drugo nije moglo očekivati.

STAV: Često Vas u Srbiji nazivaju “izdajnikom”. Kako se nosite s takvim optužbama?

NOSOV: Ma nazivaju me svakako – ali to je najmanja cena koju mogu da platim za prekidanje zaveta ćutanja koji ovde vlada. Izdaja je kad mislite da je moguće da nema nasilja i da nema ove stravične tišine o onima kojih više nema.

STAV: Vaša nova predstava Crna kutija traga za vječnim čovjekovim idealom koji je s dolaskom tehnologije i kapitalizma umnogome izgubljen. Šta će biti poslije nas ako ne pronađemo ponovno taj ideal?

NOSOV: Ma on je tu, samo ima nove načine i moramo se na njega privići, iznova ga tražiti. I to je s ovom četvrtom industrijskom revolucijom najmanje što može da se dogodi i da se predvidi. Moramo mnogo brže da se menjamo i gradimo drugačiji put međusobnih odnosa. Licemerje je poput teške hronične bolesti – s njom se živi, ali se polako i bolno umire. Do nas je kako ćemo s tim.

PROČITAJTE I...

“Nikada nismo bili suprotstavljeni jedni drugima, a to je nešto čime rijetko koja dva evropska naroda mogu da se pohvale. Naše su potrebe korespondirale jedna drugoj. Uvijek smo bili na strani demokratije, slobode, pravde i drugih univerzalnih ljudskih vrijednosti”, ukazuje Ismet Azizi i dodaje da su “međusobno poštovanje, uvažavanje i solidarnost osnovna odlika odnosa između ova dva stara, autohtona i evropska naroda”. Uoči 100 godina od osnivanja političke organizacije “Džemijet”, koja je okupljala muslimansko stanovništvo, prevashodno Bošnjake i Albance u Makedoniji, na Kosovu i Sandžaku, Stav donosi presjek odnosa ovih dvaju naroda, kao i aktuelnu problematiku koja se tiče odnosa Kosova i BiH

Ramazan je jedna od velikih tema usmene, divanske i novije bošnjačke književnosti. Brojni su autori u ovom mjesecu prepoznali identitarni topos pogodan za literarnu obradu, pa su u ramazanu pronalazili temu, motivacijski mehanizam, simbol... Stoga ćemo podsjetiti na neke od najboljih priča i pjesama u bošnjačkoj književnosti posvećenih ramazanu i njegovim refleksijama na kulturu Bošnjaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!