Stranka pravde i razvoja (AKP) pobijedila: Nova Turska inspirira svijet

Iz perspektive nekoga ko živi u Turskoj 18 godina i ko je vidio ono prije, pomalo je besmisleno objašnjavati zašto su Erdoğan i AK partija pobijedili. Utrostručena ekonomija, 21 hiljada kilometara autoputeva, 27 novih aerodroma, treći most preko Bosfora, treći budući najveći aerodrom na svijetu – jasno su vidljivi rezultati. Besplatno školovanje, reforma zdravstva uz adekvatnu infrastrukturu (univerzitete i bolnice) jesu stvari koje su običnim ljudima promijenile život

Iznenađenje? Ne! Bilo bi iznenađenje da su rezultati predsjedničkih i parlamentarnih vanrednih izbora u Turskoj drugačiji. Takvo iznenađenje priželjkivano je u zapadnim mainstream medijima – što je samo odraz želja vlada tih zemalja. Riječ iznenađenje u raznim oblicima, zajedno s predviđanjima i pretpostavkama o predstojećem padu predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana bili su glavni elementi uvodnika, kolumni i analiza.

Još se jednom pokazalo da “virtualna”, odnosno medijska “stvarnost”, pogotovo ona koja se gradi van Turske, nema puno veze s činjenicama na terenu. Predviđanje izbornog neuspjeha predsjednika Erdoğana jeste konstanta koju međunarodni mediji guraju tokom svake predizborne kampanje još od 2002. godine. Eksperti koji vrlo malo (ili ništa) znaju o turskom društvu, nažalost, imaju jako prisustvo u medijima i otud percepcija “iznenađenja”.

TURSKI BIRAČI, A NE ŽELJE STRANACA

Svojevremeno je Naomi Klein predložila da se uvede neki sistem koji bi nastupe i angažman eksperata u medijima ograničio prema ocjeni minulog rada, odnosno po tačnosti njihovih analiza i prognoza. Drugim riječima, predložila je meritorni sistem u kojem bi opstajali samo eksperti koji znaju o čemu pričaju / pišu, pa i oni samo na ograničeni rok. Nije loša ideja. Svijet bi svakako bio bolje mjesto kada raznorazni eksperti ne bi modelirali paralelnu stvarnost prema svojim željama neutemeljenim na činjenicama. Bilo bi mnogo manje nesporazuma.

Opet su se glasovi turskih birača ispriječili željama stranaca. No, da pogledamo kako se ta medijska konstrukcija izgradila da bi se ponovo u nedjelju,  24. juna, razbila o realnost glasačkih kutija.

Prvo je vanjski svijet nahranjen mitom o “vučici” ili “čeličnoj dami” Meral Akşener kao potencijalnom “dostojnom” rivalu predsjednika Erdoğana. Stara-nova političarka s vrlo diskutabilnom historijom, čiji su “najsjajniji” dijelovi zapravo unutarpartijske intrige, polirana je na stranicama Financial Timesa, Economista, New York Timesa, Der Spiegela itd. Vrhunac je bio proljetos kada je vijest da Akşener uživa oko 28% podrške turske populacije obigrala planetu. Izvor? Agencija za ispitivanje javnog mnijenja “Sonar”. Međutim, kada su izbori raspisani i kada je kampanja počela, ista je agencija spustila podršku na 8%. Upitan o tom naglom padu, direktor agencije Hakan Bayrakçı, inače često lice na ekranima različitih TV kanala, ‘ladno je rekao da je ono prvo bio mali inženjering kako bi se dala krila novoosnovanoj partiji.

Da su neke agencije za ispitivanje javnog mnijenja u Turskoj (van)politički igrači skloni političkom inženjeringu, ovdje je općepoznata stvar, a spomenuto “davanje krila” Meral Akşener perfektna je ilustracija ove tvrdnje. No, čovjek bi očekivao od bjelosvjetskih eksperata da to znaju. Međutim, agencije se predstavljaju u stranoj štampi kao respektabilne umjesto da se na osnovu prethodnih neuspjeha izbace iz ozbiljnih tekstova i/ili analiza. Osim ako tekstovi i/ili analize nisu dio istog inženjeringa.

U svakom slučaju, (bolesna) ambicija Akşenerove svakako je doprinijela lakšoj pobjedi predsjednika Erdoğana u prvom krugu. Na prvoj konferenciji za štampu u ponedjeljak u podne najveći gubitnik ovih izbora, kandidat Republikanske narodne partije (CHP) Muharrem İnce priznao je da je njegova kalkulacija bila nada u ulazak u drugi krug na osnovu nade da će ostali kandidati povući više glasova i time smanjiti zjapeću provaliju od 22% između njega i Erdoğana. Nada zasnovana na nadi je u politici, a i u životu, prilično nepouzdana rabota.

To što je ta skalamerija od nadanja i pretpostavki labava nije spriječilo međunarodnu (i opozicionu domaću) štampu da se očas posla prešalta na radove poliranja İncea, a da “vučicu” ili “čeličnu damu” baci u zaborav. Tako je on proglašen za “dostojnog” rivala koji Erdoğanu može pokazati izlazna vrata.

Jedna od tragičnih stvari za svakog političara jeste kada povjeruje u (vlastitu) propagandu. Međutim, za turskog birača İnce je političar s previše ne baš najpozitivnijeg tereta. Treba imati memoriju akvarijske ribice pa zaboraviti njegove tvrde i nadasve polarizujuće stavove o većini pitanja koja muče tursko društvo, te prihvatiti naprasnu ljubav prema svim segmentima društva i distanciranje od ideologije čiji je zilot bio do prekjučer.

Fakat da je İnceu u završnim stadijima kampanje njegova partija svesrdno pomogla dovlačeći ljude na mitinge iz svih krajeva Turske (praksa koju AKP, pouzdano znam, ne čini) bila je medvjeđa usluga pumpanja njegovog ega. Strani mediji s udesetostručenim procjenama brojeva pristalica na mitinzima u İzmiru i Istanbulu (koji su trebali ličiti na megamitinge AK partije) samo su još dopumpali Muharremov ego.

EKONOMSKA I POLITIČKA MOĆ TURSKE

Da li je očigledno pretjerivanje s brojem pristalica na mitininzima – na prostor na koji stane maksimalno 250 hiljada novinskim “izvještajima” smjesti dva i po miliona – bilo možda priprema (svjetskog) javnog mnijenja za neki scenario haosa koji bi bio aktiviran u slučaju manje razlike, a bio baziran na “pokradeni izbori” percepciji? Mnogi ovdje u Turskoj vjeruju u to. Da je postojala šansa, İnce bi probao izvođenje rulje na ulice. Uostalom, to je praktično rekao u intervjuu koji je dao Christiane Amanpour za CNN International. “Ja vjerujem u snagu ulice”, rekao je tom prilikom.

Međutim, pobjeda Erdoğana i Stranke pravde i razvoja (AKP) čista je kao suza. Visoka izborna komisija nije primila nijednu zvaničnu žalbu od opozicije, tako da İnceu nije preostalo ništa drugo nego da, uz izvjesno gunđanje i za njega tipične neosnovane optužbe (“krali su glasove, ali nisu ukrali 10 miliona glasova”) koje će ostati na nivou retorike, prizna poraz s (pakosnim) zakašnjenjem od 12 sati.

Samo još jednu opasku o medijskom intervencionizmu stranih dopisnika, pa da završim s tom temom. Na pomenutoj konferenciji İnce je upitan od stranog novinara (na engleskom, koji ne razumije) da li možda nije uranio s priznavanjem poraza s obzirom na optužbe o izbornoj prevari. Odgovor koji je negativan nije bitan koliko pitanje. Odakle jednom žurnalisti, reporteru koji je došao da prati izbore, uopće ideja za takvo pitanje kada, ponavljam, opozicija nije uložila nijednu zvaničnu žalbu?

Objašnjavati zašto su Erdoğan i AK partija pobijedili iz perspektive nekoga ko živi u Turskoj 18 godina i ko je vidio ono prije pomalo je besmisleno. Utrostručena ekonomija, 21 hiljada kilometara autoputeva, 27 novih aerodroma, treći most preko Bosfora, treći budući najveći aerodrom na svijetu – jasno su vidljivi rezultati. Besplatno školovanje, reforma zdravstva uz adekvatnu infrastrukturu (univerzitete i bolnice) jesu stvari koje su običnim ljudima promijenile život (nepotrebno je reći nabolje).

Već sam upotrebljavao analogiju da je prije AKP Turska uz dva desetogodišnja prekida (Menderes i Özal) decenijama “vožena” kao pod ručnom kočnicom. Kada je ona spuštena, zemlja je pojurila. Za 15-16 godina urađeno je mnogo na svim planovima i od toga je cjelokupno stanovništvo imalo koristi. Fakat da podrška nije zapravo i veća može se objasniti tvrdim ideološkim, identitetskim i nacionalističkim rovovima. Klasno posmatrano, najtvrđi protivnik promjena jeste klasa kojoj ničega nije usfalilo dolaskom AKP-a na vlast (naprotiv), osim ničim opravdanog osjećaja superiornosti nad većinom. Osim toga, ne postoji društvo u kojem su svi zadovoljni vladom.

Suočen (ponovo) s izborom između kontinuiteta napretka, razvoja i stjecanja nezavisnosti na međunarodnom planu nasuprot reviziji političkog sistema, odustajanju od velikih projekata i planova, turski narod jasno je dao prednost prvom.

Novi predsjednički sistem u Turskoj, koji je ovim izborima potvrđen po drugi put, omogućit će ubrzanje donošenja odluka i njihovo brže provođenje. Ako su posljednjih 15-16 godina mjerilo šta se može uz neprekidnu opstrukciju opozicije, onda samo možemo zamisliti šta je moguće bez te opstrukcije.

Sve veća uloga u distribuciji energenata – nedavno završeni gasovod TANAP i Turski tok na kojem se radi – jeste komplementarna sa sve većom ulogom Turske u svijetu. Ekonomska moć neminovno dovodi do političke i Turska, odnosno “nova Turska”, jeste glas koji se sve jače čuje u svijetu. Glas koji inspirira. Naročito muslimanski svijet. Stoga nije čudo da su dove za ponovnu izbornu pobjedu Erdoğana učene na svim krajevima svijeta. Te su dove uslišene.

PROČITAJTE I...

Ermina Lekaj Prljaskaj je saborska zastupnica albanske, bošnjačke, crnogorske, slovenske i makedonske nacionalne manjinu u Republici Hrvatskoj. Ova pripadnica albanske nacionalne manjine politički djeluje u Klubu zastupnika Milana Bandića i podržala je Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH. To je bio povod za žestoku reakciju mladog aktiviste i bošnjačkog političara u Hrvatskoj Armina Hodžića. „Politiku koju vodite ne vodite u ime Bošnjaka Hrvatske“, poručuje Hodžić koji je do sada jedini viđeniji Bošnjak u Hrvatskoj, a da djeluje unutar nacionalnih institucija, koji je reagirao na događaje u Hrvatskom saboru. Otvoreno pismo Armina Hodžića prenosimo u cijelosti:

Želi li Bandić da Hrvati u Sarajevu i BiH imaju isti položaj kao Bošnjaci u Zagrebu, trebalo bi ukinuti institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa, posmjenjivati sve Hrvate direktore javnih poduzeća, ambasadore, generale, ministre, uvesti kategoriju Bošnjaka katoličke vjeroispovijesti i forsirati propagandu kako se Hrvatima daju velika prava jer je bošnjačka vlast u Sarajevu bila pokroviteljem godišnjeg hodočašća u organizaciji Katoličke crkve na spomen žrtvama Vukovara, uvesti davanje po dvadesetak hiljada maraka iz kantonalnih budžeta za izdavačku djelatnost manjinskih udruženja Hrvata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!