Stranački prebjezi: iz šupljeg u prazno

Čovjeku je naprosto neprijatno pomisliti da je neko tako infantilno samoljubiv i sklon grandioznim fantazijama i deluzijama jednom bio premijer Kantona Sarajevo. Ipak, od takvih pojedinačnih slučajeva žalosnije su kolektivne tužne priče poput onih u vezi s mjesnim odborima SBB-a u Općini Novi Grad koji su napustili ovu stranku i odlučili prijeći u Narod i pravdu.

Koliko je neobično zabavno (i informativno) pratiti gađanje blatom na liniji Radončić – Konaković, tj. SBB – NiP, toliko je to i ponešto tužno, jer ipak je riječ o političkim projektima koji su dio bošnjačke političke scene i jer su ipak u pitanju ličnosti koje su dobijale manje ili više bošnjačkih glasova tokom svojih dosadašnjih političkih karijera.

Sva ta politička nekultura i prizemnost ustvari se izuzetno loše reflektira na Bošnjake kao politički kolektiv jer pokazuje kome su i čemu bili spremni davati glasove.

Prosječnom glasaču danas mora biti izuzetno neugodno posmatrati potpuno odsustvo političkog instinkta jednog Elmedina Konakovića, koji sada kusa gorku Avazovu jezikovu juhicu, a sve zbog toga što je sebi dopustio da ga upravo Avaz svojedobno uvjeri u njegovu političku težinu koju navodno ima i bez SDA.

Čovjeku je naprosto neprijatno pomisliti da je neko tako infantilno samoljubiv i sklon grandioznim fantazijama i deluzijama jednom bio premijer Kantona Sarajevo. Ipak, od takvih pojedinačnih slučajeva žalosnije su kolektivne tužne priče poput onih u vezi s mjesnim odborima SBB-a u Općini Novi Grad koji su napustili ovu stranku i odlučili prijeći u Narod i pravdu.

Tragikomično je i samo saopćenje ovih mjesnih odbora. Njima je, navodno, dogorjelo do nokata zbog autokratske Radončićeve vladavine (a ne, recimo, zbog politike koju Radončić vodi, čega je simbol februar 2014. godine), a još je tragičnije Konakovićevo oduševljenje time što će osobe takvog političkog morala i kulture biti članovi njegove stranke.

To, doduše, i jeste svojevrstan prirodni zakon naše političkog ekosistema, pogotovo opozicionog, da ista politička tvar konstantno kruži kroz različite stranke, ali ga, svejedno, ne čini ništa manje žalosnim i jadnim.

 

PROČITAJTE I...

Tvrdnja američkog specijalnog predstavnika za Siriju da su mirovni procesi Astana i Soči, iz kojih su se SAD samoizolirale, potpuni neuspjeh zato što “nisu ostvarili napredak glede sirijskog ustavnog komiteta”, te zbog toga UN treba da ih zaboravi i koncentrira se na (podjednako, ako ne i impotentniji) proces u Ženevi, jeste pokazatelj “zadivljujuće” kognitivne disonance. Prije svega prema Turskoj

Orkestrirana i sveprisutna propaganda najviše je doprinijela tome da Bošnjaci u Hrvatskoj gube svoj politički identitet i tonu u asimilaciju. Ljudi koji slove kao “akademici” i “intelektualci”, kada govore o BiH i Bošnjacima, ne propuštaju priliku Bošnjake nazvati Muslimanima. Vjerski i nacionalni identitet mora se razdvojiti. Prava koja muslimani u Hrvatskoj uživaju svakako su pohvalna i hvale vrijedna, ali priznanje nacionalnog identiteta posve je drugi segment ljudskih prava, jednako bitan kao i vjerski. Ustvari, na sceni je pokušaj nametanja slike da su Bošnjaci zadovoljni sa svojim manjinskim statusom i da isti nije potrebno popravljati niti unapređivati, što je, naravno, daleko od istine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!