Strah od naoružavanja Srbije temelji se na nepoznavanju vojne tehnike

Šest polovnih lovačkih aparata postali su preko noći udarna tema u srbijanskim i hrvatskim, a donekle i u bosanskohercegovačkim medijima. Opsesivno bavljenje tom temom, na način kojem svjedočimo, pokazuje jednu žalosnu sliku dominacije neznanja, ideologije i propagande nad činjenicama. I srbijansko oduševljenje i hrvatska užasnutost pred činjenicom da će na Batajnici biti bazirano dodatnih šest aparata MiG-29 govori da u političarima i novinarima živi karikaturalni duh

Kada je prije skoro četrdeset godina nebo iznad Sovjetskog Saveza zaparao prototip novog lovačkog aparata iz Mikoyanovog konstruktorskog biroa, bio je to i više nego solidan odgovor na nove američke lovce četvrte generacije. SAD su 1976. godine u operativnu upotrebu uvele McDonnell Douglas F-15 Eagle, lovački avion za postizanje zračne premoći, osposobljen za letenje u svim meteorološkim uvjetima, a nakon dvije godine, arsenal su obogatili višenamjenskim lovcem General Dynamics F-16 Fighting Falcon. Okosnicu sovjetskih zračnih snaga u tom trenutku sačinjavali su lovci treće generacije, među kojima su se isticali MiG-21 i MiG-23, te Su-9 i Su-15.

Nijedan od tih aparata nije bio ravnopravan takmac američkim lovcima četvrte generacije, pa su Sovjeti užurbano prionuli na razvoj odgovarajućih letjelica. Rezultat tog napora bilo je uvođenje u tom času skoro revolucionarnih lovačkih aviona MiG-29 i nešto većeg i snažnijeg Su-27 u sovjetsko ratno zrakoplovstvo 1982. i 1985. godine, čime je uspostavljen narušeni balans, naravno privremeno, jer je u borbenoj avijaciji, uslijed dinamičnosti njenog razvoja, sve privremeno. U međuvremenu, na nebu su se pojavili lovci četvrte i po, te pete i šeste generacije, ali oni su po pravilu preskupi i za najjače ekonomije, pa njihovi prethodnici iz četvrte generacije još uvijek nisu poslati u staro gvožđe – prvo što još uvijek mogu ispunjavati veliki broj iz lepeze zadataka koji se postavljaju pred lovačku avijaciju, a zatim i što je jeftinije modernizirati takav aparat nego nabavljati novi, koji je posljednja riječ tehnike.

Neznanje, ideologija i propaganda nad činjenicama

MiG-29 (NATO oznaka Fulcrum) stigao je i do naših krajeva još u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je socijalistička Jugoslavija nabavila 16 ovih aparata (14 jednosjeda i 2 dvosjeda) u sklopu jednog od famoznih prebijanja dugova između umirućih socijalističkih ekonomija. Tadašnje propagandističko novinarstvo, predvođeno Miroslavom Lazanskim, zemlju je bacalo u kolektivni trans zbog opremanja RV i PVO tim avionima i budilo je osjećaj nepobjedivosti i pripadnosti klubu moćnih armija svijeta. Gorki i tragični događaji, koji su u tom trenutku već tinjali, a razbuktali se samo koju godinu kasnije, pokazali su koliko je naivno i infantilno bilo oduševljenje izazvano posjedovanjem jedne eskadrile tada zaista ultramodernih lovačkih aparata. Famozni MiG-29 skoro da nije vidio ozbiljne borbene akcije tokom “rata za jugoslavensko naslijeđe” – par akcija iznad Hrvatske, među kojima su uništavanje transportnih dvokrilaca An-2 i gađanje zagrebačkih Banskih dvora u oktobru 1991. godine bili i više nego skroman, a za sljedbenike Miroslava Lazanskog i razočaravajući učinak ovih ultra-super-hiper-turbo borbenih aparata. Skroman je učinak, međutim, bio sasvim očekivan, a razočarenje njime plod je površnosti i nerazumijevanja uloge borbenih aviona u zavisnosti od tipa i namjene.

Embargo za borbene letove, kojeg su UN uspostavile 1992. godine, te nemogućnost kvalitetnog održavanja ubrzali su gubljenje borbene sposobnosti MiG-ova, koji su nakon SFRJ postali vlasništvo SRJ. NATO zračna kampanja protiv SRJ u proljeće 1999. godine sa spiska je izbrisala šest MiG-ova 29 oborenih u zračnim borbama, a još četiri su uništena na zemlji. Preostalih šest aparata u narednim su godinama više predstavljali opterećenje, nego sigurnosni oslonac komandi zračnih snaga SCG, odnosno Srbije, a svaki njihov let predstavljao je avanturu s neizvjesnim ishodom jer su avioni bili u prilično lošem tehničkom stanju, a piloti nisu imali dovoljno iskustva, koje se stječe na samo jedan način – brojem sati naleta.

Nedavno je, međutim, MiG-29 ponovo došao u žižu pažnje javnosti, nakon što je objavljena informacija da će Rusija Srbiji pokloniti šest letjelice tog tipa, koje će, uz postojeće četiri na batajničkom aerodromu, sačinjavati jednu lovačku eskadrilu. Poklon je bio vjerovatno jedini način da Srbija dođe u posjed nešto modernijih aviona, jer kupovina teško da bi došla u obzir sa sadašnjim stanjem tamošnje ekonomije. No, i ovaj će poklon ostaviti prilično dubok ožiljak na srbijanskom budžetu jer uključuje samo aparate, dok će njihovu modernizaciju i naoružanje za njih Srbija morati platiti iz vlastitog džepa, a prva će faza tog posla koštati između 180 i 230 miliona eura, što znači da će Srbija proći duplo jeftinije nego da je avione kupovala po tržišnim uvjetima.

Šest polovnih lovačkih aparata preko noći su postali udarna tema u srbijanskim i hrvatskim, a donekle i u bosanskohercegovačkim medijima. Opsesivno bavljenje tom temom, na način kojem svjedočimo, pokazuje jednu žalosnu sliku dominacije neznanja, ideologije i propagande nad činjenicama. I srbijansko oduševljenje i hrvatska užasnutost pred činjenicom da će na Batajnici biti bazirano dodatnih šest aparata MiG-29 govori da u političarima i novinarima živi karikaturalni duh Giulija Douheta, italijanskog teoretičara zračnog rata čija je knjiga Integralni rat stvorila pravu pomamu između svjetskih ratova i uspostavila koncepciju douhetizma, po kojoj je zrakoplovstvo svemoćno, odnosno sposobno samostalno izboriti pobjedu u sukobu.

Douhet je svoja razmišljanja temeljio na tadašnjem tehnološkom stepenu razvitka avijacije, dakle na trenutku u kojem su, iz određenih, za ovaj tekst ne pretjerano bitnih razloga, bombarderi bili u neznatnoj prednosti nad lovačkim avionima, pa je Douhet izbacio maksimu “bombarderi će se uvijek probiti”. Sukobi u Etiopiji, Mandžuriji, Španiji…, te početni okršaji Drugog svjetskog rata, donekle su davali za pravo Douhetovim idejama, ali samo zato što njemačko, italijansko i japansko zrakoplovstvo nisu imali dostojnog protivnika, ne samo u materijalnom smislu već i u smislu čvrstoće duha i volje za borbu. No, čim je rat malo odmakao, te su se naivne teze srušile kao kula od karata i, evo, već se decenijama nastavljaju rušiti.

Kao što Luftwaffe u Bitki za Britaniju nije uspjela slomiti volju Ujedinjenog Kraljevstva i poraziti ga, tako ni američka 8. zračna armija i Bombarderska komanda RAF-a nisu uspjele izvojevati odlučujuće rješenje u operacijama kao što je “Pointblank”. Ishod rata odlučilo je djelovanje svih subjekata uključenih u njega. Kasniji ratovi u Indokini, odnosno Vijetnamu, Afganistanu, Iraku…, pa sve do ovog posljednjeg u Siriji, samo su potvrdili ono što je odavno prihvaćeno u vojnoj vještini – da avijacija samostalno ne može odnijeti prevagu u nekom sukobu. Istini za volju, ona jeste iznimno važan resurs u oružanom sukobu, ali nipošto presudan i natprirodnog značaja.

Šta, ustvari, Srbija dobija ruskim MiG-ovima

Izjave poput one koju je dao pukovnik Aleksejev, zamjenik načelnika vazduhoplovnog centra u Moskvi, da “ako jedna zemlja u svom naoružanju posjeduje MiG-29, onda niko ne smije posegnuti za njenom granicom”, mogu se tretirati kao očekivane političko-propagandne floskule, pošto u stvarnosti nemaju utemeljenja i ne uvažavaju prostu činjenicu da se kvaliteta jednog borbenog aviona ne može procijeniti pukim fokusiranjem na taktičko-tehničke i letne karakteristike tog aparata, već se u obzir moraju uzeti i brojni drugi elementi, kao što je stepen obučenosti i osposobljenosti osoblja, kvaliteta komandnog aparata koji upotrebljava avione te potencijalna prijetnja. Tek se tako može dobiti približna slika o relativnoj borbenoj moći nekog borbenog sredstva.

Uostalom, upravo je Srbija bila zemlja koja je imala MiG-29 u svom naoružanju kada je bila izložena udarima NATO-a i upravo se tada vidjelo da je jedna eskadrila tih aparata nedovoljna čak i za uznemiravanje nadmoćnog i organiziranog protivnika. S druge strane, izrugivanje hrvatskih medija da je riječ o zastarjelim kantama preostalim iz zaliha SSSR-a također nema utemeljenje u stvarnosti, ne samo zato što hrvatsko ratno zrakoplovstvo raspolaže letjelicama koje su puno bliže definiciji leteće kante već i zato što je MiG-29 avion u naoružanju nekoliko zemalja NATO-a, a čak su okosnica zračne odbrane Poljske s aparatima F-16 i još starijim sovjetskim Su-22.

Šta, ustvari, Srbija dobija s ovim MiG-ovima? Dobija jednu eskadrilu moderniziranih višenamjenskih lovaca koji, istina, mogu biti upotrijebljeni i u operacijama borbene podrške kopnenim snagama, ali je upitno koliko bi takva upotreba bila racionalna i rentabilna imajući u vidu stepen opasnosti kojem bi ovi avioni bili izloženi u takvim situacijama, te imajući u vidu njihovu malobrojnost, što znači da bi morali trpjeti neki drugi, važniji zadaci. Pošto MiG-29 može relativno uspješno djelovati i u ulozi presretača, ova će eskadrila Srbiji omogućiti autonomniju kontrolu vlastitog zračnog prostora i poštedjeti je troška kojem bi bila izložena ukoliko bi tu uslugu morala plaćati nekoj od susjednih zemalja. I to je otprilike to.

Strah koji se gaji u većem dijelu hrvatskih i u manjem broju bosanskohercegovačkih medija od Srbije koja se naoružava nije utemeljen, odnosno utemeljen je na vlastitim predodžbama i na nepoznavanju vojne tehnike i vojne misli. Lovački aparat defanzivno je oružje i, za razliku od jurišnika i bombardera, nije podesan da samostalno bude nosilac ofanzivnih djelovanja. Uostalom, recentna povijest pokazala je da izuzetna zračna nadmoć srpsko-crnogorskih snaga u ratovima devedesetih nije donijela presudnu prevagu. Znakovit je slučaj Jajca, čije je područje u kasno ljeto i ranu jesen devedesete skoro svakodnevno tučeno iz zraka, no taj je grad pao tek kasnije, uslijed problema vezanih za komandovanje i organizaciju odbrane, kako unutar Armije BiH, tako i HVO, da ne ulazimo na ovom mjestu u detaljniju elaboraciju i traganje za stvarnim krivcem. Istini za volju, UN-ova zabrana letova bila je od pomoći Armiji BiH i HVO-u, ali čak i da je VRS mogla koristiti svoje Orlove, Jastrebove i Galebove, to joj zasigurno ne bi donijelo pobjedu u ratu, već bi vjerovatno samo povećalo žrtve na protivničkoj strani, ujedno joj povećavajući i volju za borbu.

Izjave srbijanskih političara iz kojih se može iščitati uvjerenost u skoro pa nedodirljivost Srbije uslijed nabavke novih lovačkih aviona treba posmatrati kao govor za unutrašnju političku upotrebu i podilaženje onom dijelu biračkog tijela koji još uvijek živi u mitovima o ratničkoj prirodi i koji još uvijek vjeruje u mitomaniju jednog Miroslava Lazanskog i njemu sličnih eksperata. Naravno da treba pozdraviti razumljivu želju srbijanskog rukovodstva za većom sigurnošću vlastite zemlje, kao što treba pozdraviti i više puta date izjave premijera Vučića da on podržava i samostalnost susjednih zemalja i njihovo pravo da same odlučuju o svojoj sudbini, ali populiste poput Aleksandra Vulina i Ivice Dačića valja podsjetiti da sigurnost jedne zemlje ne izvire samo iz oružja kojim ona raspolaže već, prije svega, iz politike koju vodi. Dovoljno je podsjetiti se na slučaj Turske, koja je, raspolažući beznadežno zastarjelom vojskom u tom trenutku, mudrom politikom uspjela ostati izvan Drugog svjetskog rata i ne dopustiti da bude uvučena u sukob iz kojeg ne bi mogla izvući nikakvu korist, te na slučaj Francuske, koja je, premda naizgled tehnički i materijalno nadmoćnija, dopustila da bude pregažena njemačkim snagama u kasno proljeće četrdesete.

U svoj ovoj priči o srbijanskim MiG-ovima, koja je pokazala da je veliki broj ovdašnjih novinara i političara pasionirano čitao i gledao Flasha Gordona, pa danas vjeruje u natprirodne moći avijacije i nije u stanju pogledati iskustva savremenih ratova koji se vode čak i tamo gdje jedna strana posjeduje apsolutnu zračnu premoć, odnosno nisu u stanju shvatiti da je lovački aparat danas izuzetno ranjiva životinjica na nebu, pogotovo kada izađe iz svoje osnovne uloge, mnogima je promakao drugi dio vijesti o ruskom poklonu Srbiji. Tenkovski bataljon, odnosno 30 tenkova T-72 i isto toliko izviđačkih oklopnih vozila BRDM-2, te veći broj teških mitraljeza 14,5 mm (koje dio političara i medija, opet uslijed vlastitog neznanja, naziva topovima) potencijalno su znatno veća sigurnosna prijetnja za okruženje u nekakvom neželjenom razvoju događaja. Za sada retorika premijera Vučića i politika koju vodi ne podupiru takav zaključak, a susjedi Srbije trebaju se nadati da će stvari i ostati takvima zadugo i da će Srbija nastaviti tragati za svojim mjestom u klubu zemalja koje su posvećene očuvanju, a ne rušenju mira.

 

PROČITAJTE I...

Vaso Čubrilović u svom memorandumu Istjerivanje Arnauta predlaže: globe, hapšenja, nemilosrdno primjenjivanje svih policijskih propisa, kažnjavanje šverca, sječe šuma... Pored policijskih pritisaka, Čubrilović predlaže i privredne represivne metode: nepriznavanje starih tapija, obustavljanje rada na katastru, nemilosrdno utjerivanje poreza i svih javnih i privatnih dugova, ukidanje poslovnih dozvola za trgovine, zanate, istjerivanje iz državne službe itd.

Dolazak turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana u Sandžak, bez dileme, događaj je decenije, a možda i mnogo duže vremenske epohe, kažu mnoge Sandžaklije. Erdoğan je za njih čovjek, vjernik, hrabar, ponosit i odvažan, borac za pravo i pravdu, dostojanstvo i čast čovjeka i vjernika. Erdoğan se na društvenim mrežama u mnogim komentarima sandžačkih Bošnjaka označava i kao “predsjednik i reformator”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Šike 12.09.2017.

    Kakva šesta generacija na nebu??? Šesta generacija postoji sam na papiru jbt!!!

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!