STRAH I ČEŽNJA

“Mada je nama Jevrejima Amerika skoro pa matična država, od 'mojih', u smislu potpore, tokom svih ovih godina i nisam imao naročite koristi. Teško me prihvataju, a pravi razlog, ili razloge, ne znam. Možda zato što sam u Ameriku donio previše Bosne ili zato što sam oženjen Hrvaticom. Mogu samo nagađati. Ali, nebitno. Svikao sam se i sve to skupa ne pada mi teško”

Nedavno, nakon poduže pauze, stiže mi novo pismo od negdašnjeg dobrog druga Z. H., pismo natopljeno strahom i čežnjom. Čitam:

“Dragi prijatelju, nadam se da si dobro. Otvoren da budem, razočaran sam tvojom šutnjom na moje prethodno javljanje, ali pretpostavljam, i ne samo pretpostavljam nego i znam, da imaš valjane razloge za takvo šta, pa ti ništa, ali baš ništa ne zamjeram. Kako god, moje je javljanje iskreno i s najboljom namjerom, a ostalo je do tebe.

Uzgred, ni nama ne cvjetaju ruže. Vesna je nedavno ostala bez dobro plaćenog posla u firmi u kojoj je dugo radila, a, zbog poodmaklih godina, novi i isto tako dobro plaćen posao teško da će naći.

Ja još uvijek radim kao ljekar opće prakse, premda sam, kao što znaš, specijalizirao neurohirurgiju. Pacijenti su nam uglavnom beskućnici i uopće ljudi sa socijalne margine, a takve su nam i plaće. Ali, da me pogrešno ne shvatiš, ne žalim se. Znam da je vama u Bosni mnogo, mnogo teže.

Inače, mada je nama Jevrejima Amerika skoro pa matična država, od ‘mojih’, u smislu potpore, tokom svih ovih godina i nisam imao naročite koristi. Teško me prihvataju, a pravi razlog, ili razloge, ne znam. Možda zato što sam u Ameriku donio previše Bosne ili zato što sam oženjen Hrvaticom. Mogu samo nagađati. Ali, nebitno. Svikao sam se i sve to skupa ne pada mi teško.

Možda je bitno da ti kažem i ovo: u Bostonu, u parkovima i drugim javnim prostorima pogodnim za to, gotovo svakodnevno dešavaju se skupovi podrške, istina, brojčano minorni, Vladi Amerike u borbi protiv, kako to kažu, globalnog, povampirenog terorizma.

Cjelokupna atmosfera podsjetila me je na prijeratna ‘dešavanja naroda’ i ‘spontane’ mitinge podrške Miloševiću, kada je, navodno, branjeno Kosovo i Jugoslavija, a kakvim je strahotama rezultirala ta inscenirana farsa, nažalost, svi dobro znamo.

Ali, ovo je ipak Amerika i praviti takve paralele čini mi se potpuno neosnovanim, međutim, iskreno, bojazan u meni ipak tinja. Možda zato što sam već prošao kroz sve to.

Tako, prekjučer, vraćajući se s posla kući, nabasao sam na jedan takav skup. Nakon egzaltiranog govornika koji nije ni pokušao sakriti ksenofobičnost, antiislamizam i, uopće, sve što ima veze s, kako je rekao, ‘primitivnim Istokom’, pojavio se drugi, skockan, uglađen, lica poput kamena na kojem se bezuspješno pokušavalo formirati nešto nalik na osmijeh, i, bez ikakvog upiranja prstom u nekoga ili nešto, počeo je pozivati prisutne da ga slijede, jer, kako reče, on je istina, ljubav i pravda.

I premda ovakvih likova ima na svakom koraku (u Bostonu svaka ulica ima barem jednog ‘Isusa Krista’), zaprepastila me je reakcija mase kojoj se obraćao: odobravali su svaku njegovu riječ.

U nevjerici, okretao sam se uokolo tražeći na licima prisutnih reakciju sličnu mojoj. Ništa. Bili su kao hipnotizirani.

Uplašen, tiho sam se povukao i od tada naširoko zaobilazim takve skupove, a na posao i natrag putujem isključivo javnim prijevozom. Autom, ni sam ne znam zašto, jednostavno više ne smijem.

Na koncu, Vesna me, iz niza razloga, između ostalog i zbog, kako počesto zna reći, ‘osjećanja konstantne privremenosti’, sve učestalije nagovara da se vratimo u Tuzlu, a i u meni se, mada to krijem od nje, sve jače i jasnije oblikuje identično osjećanje – želja da se vratim i skončam u rodnom gradu, pa makar, u građanskom smislu, bio kategoriziran kao ‘ostali’.

Stoga, ko zna, možda se uskoro i vidimo.

Do tada, puno pozdrava i lijepih želja tebi i tvojima. S poštovanjem, Z. H.”

Odgovorio sam odmah, u svega nekoliko riječi:

“Dragi prijatelju, hvala ti za javljanje. Razumijem tvoju i Vesninu čežnju za Bosnom. I ja bih zasigurno osjećao isto. Valjda to dolazi s godinama. I da znaš, obradovao si me. Sretno i uzdravlju rodnoj kući došao, a u mom srcu nikad za nikad nećeš biti ‘ostali’. Srdačno, S. I.”

 

Prethodni članak

PROGUTAN JEZIK

Sljedeći članak

DOBRIČINA I ZLI JEZICI

PROČITAJTE I...

Spuštamo se ka gradu uskom, kaldrimisanom cestom i slušamo dragu mi Dedićevu pjesmu O, mladosti. Arsen rezignirano lamentira nad proćerdanim prilikama u mladosti, a ja, opet, pomislih kako su takve lamentacije, naročito u zrelim godinama, i patetične i besmislene: propuštene su prilike prošle, neće se vratiti, baš kao ni mladost, i to je sve

Sve je s njim krenulo kako treba, ali nakon desetak dana, momak je počeo gubiti zanimanje, hvatao je krivine, nije ništa završavao na vrijeme, na kraju dana ostavljao je dosta toga nezavršenog, što sam onda ja za njim morao sređivati. A onda sam namirisao da na svakom odmoru popuši džoint, što nije O.K. jer ipak radimo s mašinama koje mogu nanijeti ozbiljne povrede

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!