STOLJEĆIMA KASNIJE, FIJAKERI SU JOŠ VOZILI

Naporna je šutnja u kojoj se sudaraju misli. – A šta je ustvari bilo s onim čovjekom koji je ležao? – Ništa. – Kako ništa? – Došao je fijaker i odvezao ga u njegovu veliku kuću. Dok se to zbivalo na lijepom trgu u Marakešu. Fijakeri su tad bili glavni. Ili na nepoznato mjesto. Gdje se pripremaju predstave policijskog teatra. Stoljećima kasnije, fijakeri su još uvijek vozili. Dok se konji nisu skrili u tamne automobile. – A ljudi? – Neke su uhapsili, neke pustili. Jedan mu je odmah odsjekao kesu, odnosno maznuo novčanik

Razgovori su rijetko kad ono na što naizgled liče.

Ponekad se toliko zakompliciraju da čovjek više ne zna kako je do tog došlo.

Svako govori sebe, a to za sagovornika nije uvijek prihvatljivo.

Ipak, svi više vole pričati nego šutjeti.

Šutnja je kao neki znak.

Opasan znak.

Ima ljudi koji na postavljena pitanja odgovaraju pričama. Ponekad anegdotama, ponekad čitavim malim pričama. Ko zna zašto je to tako, ali tako je. I sam sam jedan od njih.

Ukoliko si ga već nešto upitao, saslušaj odgovor.

Međutim, nije uvijek tako.

Požali mi se jedan, na našem uobičajenom mjestu, čitačima poznatom, ispriča mi čitavu svoju nesretnu priču i zapita šta mislim o tom.

Zanimljivo da mi se baš on požalio. Jedan od onih nepotističkih štićenika koji grizu svugdje i svakog, svjesni svoje zaštite. Pobojao se. Očito.

Duboko se zamislih, pogledah ga, a onda se sjetih rješenja i počnem kazivati.

– Pošao tako jednog dana Ibn Tufail u čaršiju i vidje da je u njoj neka strka.

– Šta se dogodilo? – upita on.

– Ništa, koliko ja znam – reče mu poznanik u prolasku.

Približi se on korak po korak do trga i vidje ondje dobro odjevenog čovjeka koji je ležao na zemlji…

Međutim, neki su zaista nestrpljivi da saslušaju odgovor. Zašto i bi kad misle da ga znaju?!

– Sve ti ja to razumijem, neko nekog opljačkao ili ubio, ali ko ti je taj Ibn Tufail? I gdje je ta čaršija?

Zastadoh, najednom mi iščeznu sve ono što sam naumio kazati. Stvarno, zašto sam počeo pričati nešto što se dogodilo tako davno? I gdje? U Kadizu, Sevilli ili Marakešu? Ne znam više ni sam… Jesam li to negdje pročitao, čuo, ili je to iz njegova filozofskog romana Živi sin Budnoga? – pomislih. U svakom slučaju, više se nisam mogao sjetiti onoga što sam naumio ispričati. Zato se počešah po glavi i odgovorih:

– Vidiš… to je zaista pravo pitanje. I jedno i drugo…

Lice pitača jasno je govorilo da mu moj odgovor nije ni bio važan.

– Daj, bolan, pusti ga. I mi smo čuli pitanje. Zanima nas odgovor. Nismo svi omatufili kao on.

Iznenadih se. Ugodno je to bilo. Šta da sad učinim? Nešto ću ispričati.

– Ta je čaršija u Bosni. Gdje bi drugdje bila?! I sam sam u njoj neko vrijeme živio. Sjetio sam se svoje mahale iz mladosti i sjetio sam se kako sam je opisivao jedanput nekom čovjeku, a on me zapitao: “Je li to bila bošnjačka mahala?” Odgovorio sam mu da je to bila austrougarska mahala. “Nikad to nisam čuo”, kazao je, “ali razumijem.” Nisam ni ja, naravno, u tom sam je trenutku precizno opisao. I Filozof zaviri u jedan dućan gdje je obično sjedio njegov prijatelj Ekrem…

– Prijatelj tog ibn Tufaila? – reče onaj što je postavio glavno pitanje.

– Nije to važno i nije baš bio on… to sam kazao onako…

Svi pitaoca gotovo neprijateljski pogledaše.

Pogledah ga u oči, a onda mu odgovorih:

– Bio je to dućan za pitanja i odgovore. A taj Ekrem jedini je znao odgovoriti ono što bi ga pitao i znao ga upitati pravu stvar kad bi nešto bilo sumnjivo. Ljudi oko njih jedva da su to mogli razumjeti.

Svi smo tu nekako prihvatili stanku.

– I šta bi?

– Ekrem je znao šta se dogodilo.

– Taj Ekrem baš dobro obaviješten…

– Ima takvih ljudi. Znam i ja jednog… sve zna…

– Ekrem je znao šta će se dogoditi.

– Naravno da je znao.

– Doušnik.

– Nije. Samo poznaje ljude i njihove poslove.

– Zanimljiv je i taj filozof. S kim se druži…

Skrivene službe ne usuđuju se ući dalje u skrivenost od onog koliko im je zatraženo. To sam pomislio. Nisam im rekao.

 

Naporna je šutnja u kojoj se sudaraju misli.

 

– A šta je ustvari bilo s onim čovjekom koji je ležao?

– Ništa.

– Kako ništa?

– Došao je fijaker i odvezao ga u njegovu veliku kuću. Dok se to zbivalo na lijepom trgu u Marakešu. Fijakeri su tad bili glavni. Ili na nepoznato mjesto. Gdje se pripremaju predstave policijskog teatra. Stoljećima kasnije, fijakeri su još uvijek vozili. Dok se konji nisu skrili u tamne automobile.

– A ljudi?

– Neke su uhapsili, neke pustili. Jedan mu je odmah odsjekao kesu, odnosno maznuo novčanik.

– I šta si sad htio s tom pričom? Šta misliš da si rekao?

– Sve sam ti kazao. Pitanje je samo hoćeš li ti to razumjeti.

Kako me samo pogledao.

Njegovo lice govorilo je zapravo: Kakve to veze ima sa mnom?

A moje, vjerovatno, što bi drugo: Nije moje da se povjeravam žrtvi pješaka.

Žrtva pješaka i tako je univerzalna stvar.

Sve će se to, na kraju krajeva, uobličiti u nekoj drugoj priči.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!