Stoljeće i po od tiskanja prvih bosanskih časopisa

Nijemac Ignjat Sopron, ugledni zemunski štampar, prisjećao se u svojoj Autobiografiji okolnosti koje su pratile pokretanje prve moderne bosanske štamparije i izdavanje prvih bosanskih časopisa: “Zbog ovoga bosansko-turskog preduzeća bio sam vrlo žestoko napadan od nacionalnih šovinista i kao turkofil ozloglašen, ja se, pak, ponosim zadatkom koji sam sebi postavio: pojavio sam se kao krčilac napretka jer sam u Bosni osnovao prvu štampariju i prve novine, što je u svakom slučaju kulturni moment. Po tu cijenu nije nečasno biti nazvan i turkofilom”

Legenda kaže da je njemačkom metalcu Johannu Gutenbergu (oko 1398. do 1468. godine) ideja štampanja s pokretnim slikama došla “kao zrak svjetlosti”. Bila je to ideja koja ga je dovela do epohalnog pronalaska štamparske prese i omogućila masovnu proizvodnju štampanih knjiga, što je promijenilo svijet. Do tada su se knjige prepisivale (uglavnom po samostanima), zbog čega su bile skupocjene i dostupne samo izabranim. Gutenbergov izum omogućio je da se za jednu sedmicu odštampa do 500 knjiga. Godine 1455. Gutenberg je objavio Bibliju (poznatu kao Gutenbergova Biblija). Štampano je 180 primjeraka, najviše na papiru, a neki i na velumu. Kao što to često biva, veliki izumitelj umro je siromašan, a kao prve posljedice njegovog izuma smatraju se Francuska revolucija i ukidanje feudalizma, koje ne bi bile moguće bez velikog broja štampanih letaka, pamfleta i knjiga.

Bosna je svoju prvu štampariju dobila 1519. godine. Otvorena je u Donjoj Sopotnici kod Goražda, uz crkvu zadužbinu Hercega Stjepana “poveljenijem” Božidara Ljubovića Goraždanina i poznata je pod nazivom “Goraždanska štamparija”. Još dok je bio u Mileševu kod Prijepolja, Božidar Ljubović Goraždanin poslao je kaluđere, braću Teodora i Đurđa Lukića, u Mletke da tamo izuče štamparski zanat i kupe štampariju. Zbog toga što se on u međuvremenu preselio u Goražde, štamparija je donesena u Goražde i u njoj su odštampane, po nekim izvorima, 2 knjige (Mitar Papić: Tragom kulturnog nasljeđa, Sarajevo, 1976. godine), a, po drugima, 4 crkvene knjige (Minka Memija: Bosanski vjesnici: počeci štampe u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1996. godine). Prestala je s radom već nakon 2 godine (Mitar Papić) ili 1523. godine, kao što tvrde Todor Kruševac (Počeci štamparsko-izdavačkog rada u Bosni – Pregled, II/1947) i Biljana Babić i Jelena Janjić (Sopronova pečatnja, NUBRS, Banja Luka, 2016. godina) i preseljena u Trgovište (današnja Rumunija).

Nakon prestanka rada “Goraždanske štamparije”, Bosna je još dugo čekala da dobije novu štampariju. Dogodilo se to tek 1866. godine, skoro 350 godina nakon “Goraždanske štamparije”. Valja napomenuti da je i prije toga bilo pokušaja da se u Bosni otvori štamparija, ali su svi propali. Oko 1850. godine fra Ivan Jukić pokušavao je, u ime 600.000 kršćana, otvoriti štampariju, ali nije dobio dozvolu od vlasti. Kasnije (1853. godine), franjevački provincijal fra Andrija Kujundžić šalje molbu Huršid-paši, ovoga puta u ime katolika. Porta je i ovu molbu odbila.

“I u Hercegovini su franjevci još od pedesetih godina razmišljali o štampariji za svoje potrebe. Ta nastojanja vežu se za provincijala fra Rafu Barišića i fra Antu Kraljevića, a realizirao ih je fra Frano Milićević. On je kao franjevac službovao u Dalmaciji, pa je u Splitu izučio tipografski zanat. U Mostar se vratio 1871. i odmah uputio predstavku u Istanbul da mu se dozvoli otvaranje tiskarnice. Vrlo brzo dobio je odobrenje pa je njegova štamparija počela rad u Vukodolu 1872. godine kao ‘Tipographia franciskana’. Kako zakoni franjevačkog reda kome je Milićević pripadao nisu dozvoljavali privatnu svojinu, Milićević je zatražio izlazak iz reda i svoju štampariju kasnije nazvao ‘Tiskara don Frane Milićevića’. Ona je djelovala sve do 1896. godine i objavila dosta knjiga i kalendara” (Minka Memija).

Ali, prije nego počnemo priču o prvoj savremenoj štampariji u Bosni, svakako se treba prisjetiti štamparskog poduhvata jednog bosanskog franjevca. Radi se o Matiji Divkoviću (1563–1631), koji 1611. godine odlazi u Veneciju, sam pravi ćirilična slova i štampa svoj Nauk krstjanski za narod slovinski. On sam o tome kaže: “Ne budeći štampe ni slova od našega jezika, ja mojemi rukami učinih svekoliko iznova i iz temelja svakolika slova” (Matija Divković, Nauk krstjanski. Sto čudesa, Sarajevo, 2013. godine).

 

Priča o prvoj štampariji u Bosni počinje, zapravo, reformama Osmanskog carstva donesenim 1865. godine i zavođenjem sistema vilajeta u cijelom Osmanskom carstvu (pa tako i u Bosni). Te su reforme predviđale i osnivanje štamparija u svakom vilajetu: “Za novu organizaciju uprave neophodno (je) da se u svakoj provinciji osnuje štamparija u kojoj bi se, prije svega, štampale službene novine u kojima bi se objavljivale službene stvari uprave, zakoni, naredbe i drugi propisi, postavljena (postavljenja) i razriješena; zatim najvažnije vijesti iz zemlje i inostranstva. U toj štampariji štampale bi se školske i druge knjige za prosvjećivanje naroda, tako da bi štamparija poslužila i kao sredstvo za širenje prosvjete i kulture” (Aličić S. Ahmed, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo, 1983. godine). Do tada je Bosna bila ejalet, a razlika između ejaleta i vilajeta jeste u tome što valiji kao pomoćni organ stoji administrativno vijeće ili odbor i veliko vijeće. Odbor je sastavljen od predstavnika raznih konfesijskih općina i od članova koje bira stanovništvo (3 muslimana, 2 kršćanina i 1 židov).

Zadatak da otvori štampariju u Bosni, ali i da provede niz drugih reformi, pripao je Topal Osman-paši (1861–1869), tadašnjem valiji u Bosni. U sklopu reformi, u junu je 1866. godine u Sarajevo stigao ferman kojim se Topal Osman-paši, kao i drugim upravnicima provincija Osmanskog carstva, daju mnogo šira ovlaštenja od dotadašnjih, a jedno od njih je, npr., i ovlaštenje po kojem valija dobija pravo izvršavanja smrtne kazne.

Iako je u nekim izvorima ostao kao primjer bogaćenja osmanskih činovnika u BiH (Ibrahim Tepić, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856–1878, Sarajevo, 1988. godine), a bio je i prvi valija koji je dobio pravo na nekretnine u provinciji kojom upravlja, i to je pravo dobro iskoristio. Topal Osman-paša mnogo je dobroga uradio za Bosnu. “Poslije Gazi Husrev-bega, najslavniji je carski namjesnik u Bosni Topal Šerif Osman-paša, koji je poslije Husrev-bega i najduže upravljao Bosnom. On je i posljednji veliki vezir u Bosni. Sarajevo je za njegove vlade još jednom proživjelo svoj zlatni vijek pod osmanskom vladavinom. Osman-paša donio je sa sobom i igbal (sreću) u Bosnu i, kakva bi se god posla prihvatio, on je cvao i išao u napredak” (Vedad Biščević, Bosanski namjesnici osmanskog doba: /1463-1878/, Sarajevo, 2006. godine).

Prije dolaska u Bosnu službovao je kao muhafiz beogradske tvrđave, tako da su mu prilike na balkanskoj periferiji Osmanskog carstva bile dobro poznate. U Bosni je bio namjesnik dva puta. Bosanskim valijom imenovan je 23. januara 1861. godine, u Sarajevo je stigao 18. februara 1861. i ostao do 25. maja 1869. godine (s jednomjesečnim prekidom kad je svrgnut, ali ga na povratku sustigla vijest iz Carigrada o novom postavljenju za bosanskog valiju). Konačni opoziv iz Bosne primio je telegrafom i nije poznat razlog ovog opoziva. Nakon Sarajeva nije dobio više nikakvu službu. Umro je u Carigradu 25. jula 1874. godine.

Službujući u Beogradu, čuo je za uglednog zemunskog štampara Nijemca Ignjata Soprona (Ignaz Soppron, Novi Sad, 1821. – Zemun, 1894.), koji je izučio štamparstvo u Novom Sadu, Pešti i Beču i 1851. godine dobio koncesiju te u Zemunu osnovao štampariju koja je u početku vrlo dobro radila. Topal Osman-paša ga je pozvao da “pod izvjesnim povlasticama” otvori štampariju u Sarajevu, na što je Sopron veoma brzo dao principijelni pristanak i već u novembru 1865. godine došao u Sarajevo da potpiše ugovor. Vilajetska uprava sklopila je sa Sopronom ugovor koji sadrži 15 odredbi i precizira međusobne obaveze. Ugovor se sklapa na 3 godine, a Sopron, između ostalog, ne smije štampati ništa bez znanja vilajetskih vlasti. Dužan je osigurati tehnička sredstva za štampanje dvojezičnog vilajetskog lista (na bosanskom i turskom), obavezuje se da školske knjige i brošure od općeg značaja izdaje po nižim cijenama itd. (Original ovog ugovora na turskom i francuskom jeziku čuva se u Orijentalnom institutu u Sarajevu.)

 

Sopron stiže sa štamparskom presom u Sarajevo početkom marta 1866. godine. Od Broda do Sarajeva putovao je nekoliko dana s konjskom zapregom. Štamparija, tj. “pečatnja”, bila je smještena u Dugom sokaku na lijevoj obali Miljacke. Svoj je zemunski pogon zadržao, a u Sarajevo je donio garnituru lijepih “specijalno rezanih ćirilskih” slova, a na turska slova čekalo se da stignu iz Istanbula. Kašnjenje slova i slagara za turski jezik iz Istanbula krive su za činjenicu da se Sopronov Bosanski vjestnik pojavio više od mjesec dana prije zvaničnog lista Bosna, i tako ušao u historiju novinarstva kao prva periodična publikacija štampana kod nas jer je Bosanski prijatelj (čija je prva dva broja uredio i treći ostavio u rukopisu Ivan Frano Jukić) štampan izvan Bosne.

Prvi broj Bosanskog vjestnika izašao je 7. aprila 1866. godine i donio vijest o osnivanju “pečatnje”, a “kao prvenac iste pečatnje izišla je pjesma, posvjećena Njegovoj Preuzvišenosti, veziru bosanskom Osman Šerif-paši, koju ovdje u originalu našim čitaocima saobštavamo i koja je pečitana na osobenom listu s kirilicom i latinicom i na turskom jeziku”. U broju 4. Bosanskog vjestnika Sopron je obavijestio čitaoce da su “davno očekivana turska slova iz Carigrada prispjela u Brčko sa slagarom Kadri-efendijom i skoro će ovamo prispjeti”. Bila je to ujedno i najava skorog izlaska zvaničnih novina Bosna, na koje se prijavilo više od hiljadu pretplatnika. Bosanski vjestnik je izlazio do 25. marta 1867. godine. Izašao je ukupno 51 broj, od toga, 25 brojeva na 8 strana i 26 brojeva na 4 strane. Prvih 5 brojeva izlazilo je četvrtkom, a onda subotom na 8 strana manjeg formata. Bosanski vjestnik važan je i za historiju književne kritike. Naime, objavio je prvi prikaz neke knjige. Bio je to prikaz prve knjige objavljene u ovoj štampariji, prijevod Naravoučenije o čoveku i njegovim dužnostima.

Jedan od važnijih razloga za otvaranje štamparije u Sarajevu bila je Bosna, zvanični list Bosanskog vilajeta. Ove su novine imale zadatak da “poučavaju narod, da ga upute k napredovanju i da ga posavjetuju u podaničkim dužnostima njihovim”, kako stoji u nepotpisanom uvodniku prvog broja. Prvi se broj pojavio 16. maja 1866. godine, a posljednji 18. jula 1878. godine, kada je i prestao izlaziti. Sve vrijeme izlazila je dvojezično: dvije vanjske strane štampale su se na bosanskom (ćirilicom, nešto brojeva latinicom), unutrašnje strane bile su na turskom. Datumi su pisani po novom i starom kalendaru i hidžretskom mjerenju vremena. Do 25. broja (31. oktobra; 12. novembra 1866. godine), Bosna je izlazila s natpisom Sopronova pečatnja, od tada pa do 44. broja izlazi s oznakom Vilajetska pečatnja (povremeno štamparija), i od proljeća 1867. godine s oznakom Vilajetska štamparija u Sarajevu. Iste godine, 1. i 13. novembra, promijenjena je glava lista i od tada je to: List za vilajetske poslove, vijesti i javne koristi. U posljednjoj godini izlaženja Bosna postaje poluzvanični vilajetski list. Izašlo je ukupno 615 brojeva zvaničnog lista, jedan vanredni i 16 poluzvaničnih. Izlazila je jednom sedmično, nije imala određeni dan izlaska jer se ravnala prema dolasku pošte iz Istanbula. Tokom izlaženja, mijenjala je format i boju pa je bila bijela, žuta i ružičasta. Inače, to su bile prve novine na našim prostorima koje su izlazile na turskom jeziku.

Sopron je u Sarajevu ostao nešto više od godinu dana iako je potpisao ugovor na 3 godine. Ostavio je u rukopisu kraću autobiografiju, pisanu na njemačkom jeziku u Zemunu 1892. godine, u kojoj se prisjeća i svoga bosanskog perioda: “Nažalost, nisam mogao izdržati sve vreme ugovorom predviđeno, jer sam se druge godine morao zbog bolesti vratiti u Zemun.” U svojim uspomenama ističe i to da je u ugovor unio kao jednu od glavnih tačaka ovlaštenje za se da može, nezavisno od zvanične Bosne, izdavati u Sarajevu jedne političko-informativne novine, zbog čega se njegov list Bosanski vjestnik pojavio istog dana kada je štamparija službeno počela raditi. Prisjećao se i brojnih napada: “Zbog ovoga bosansko-turskog preduzeća bio sam vrlo žestoko napadan od nacionalnih šovinista i kao turkofil ozloglašen, ja se, pak, ponosim zadatkom koji sam sebi postavio: pojavio sam se kao krčilac napretka, jer sam u Bosni osnovao prvu štampariju i prve novine, što je u svakom slučaju kulturni moment. Po tu cijenu nije nečasno biti nazvan i turkofilom” (Ignjat Sopron: Autobiografija; prijevod: Milan Šević, objavljeno u: Vasa Stajić, “Novosadske biografije”, tom 3, 1940. godine).

Do oktobra 1866. godine “pečatnja” je radila pod imenom “Sopronova pečatnja”, a onda je Sopron prodaje vladi i ona nastavlja raditi kao “Vilajetska pečatnja”, a od proljeća 1867. kao “Vilajetska štamparija”. Nakon prodaje pečatnje, Sopron je nastavio uređivati Bosanski vjestnik do proljeća 1867. godine. Po povratku u Zemun pokrenuo je Zemunski glasnik.

Po prelasku u državno vlasništvo, “štamparija ima svoga direktora, dva slagara: turskog i srpskog. Srpski slagar ima tri, a turski jednoga druga. Po rečenoj dopuni pripada u personal štamparije i urednik službenog lista te prevodilac i raznosač lista” (Hamdija Kreševljaković, “Štamparije u Bosni za turskog vremena: 1529–1878”. U: Građa za povijest književnosti Hrvatske, JAZU, Zagreb, 1920.)

Kako saznajemo od Todora Kruševca, “Vilajetska štamparija” imala je turska, latinska i ćirilska slova, štampane su novine (Bosanski vjestnik, Sarajevski cvjetnik i Bosna), više udžbenika za osnovne škole (bukvari, Prva čitanka, Kratka zemljopisna početnica, Početni zemljopis) i Kazneni zakonik za Bosnu.

Dio štamparije prenesen je u Mostar 1876. godine i tu je otvorena “Tiskara vilajeta hercegovačkog”, u kojoj se uskoro počinje štampati Neretva, zvanični organ hercegovačkog vilajeta. Međutim, početkom iduće godine (1877. godine) ukida se hercegovački vilajet i štamparija je vraćena “Vilajetskoj štampariji u Sarajevo”.

Austrougarska okupacija Bosne 1878. godine značila je automatski i prestanak rada “Vilajetske štamparije”. Nova uprava preuzima “Vilajetsku štampariju” 23. augusta 1878. godine i već od 1. septembra 1878. godine počinju izlaziti Bosanskohercegovačke novine kao službeni organ Zemaljske vlade. Izlazile su 2 puta sedmično, a redakcija je bila u Starom konaku. Štampariju su preuredili za svoje potrebe i nazvali je “Cesarsko i kraljevska Vladina tiskara”. Godine 1879. štamparija mijenja ime u “Zemaljska tiskara”, od 1885. zove se “Zemaljska štamparija”, a nakon 1918. godine, to je “Državna štamparija”.

Od 1884. godine u Bosni i Hercegovini počinju se u većem broju osnivati štamparije, a kao osnivači i vlasnici javljaju se pojedinci ili akcionarska društva.

PROČITAJTE I...

Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio je oko 20.000 stihova, završavajući tako posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri pjesme koje je Milman Parry već bio zabilježio 1935. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!