“Stolac – prešućeni zločin”

Ne obazirući se na prigovore koji isječak stvarnosti izdižu na univerzalni nivo, Bise i Tafro sve su potencijalne čitaoce podsjetili na sve važne “detalje” koji su podsticali ratni zaplet na prostoru Bosne i Hercegovine i Stoca posebno, koji se našao na svojevrsnoj raskrsnici velikosrpskih i velikohrvatskih političko-vojnih planova Nermin Bise, Aziz Tafro: “Stolac – prešućeni zločin”, autorsko izdanje

 

Stolac je, zbog golgote koju su proživjeli njegovi stanovnici tokom posljednjeg rata, ali i riješenosti da se istraje na povratku u vlastite domove, uz već poznate detalje vezane za nesvakidašnja svjedočanstva kulturno-civilizacijskog kontinuiteta, bio u žiži medijske i spisateljske pažnje. Ratni period, obilježen progonom Bošnjaka, neviđenim urbicidom i kulturocidom, logorima itd., tretiran je na različite načine, ali je tek rukopis autora Nermina Bise i Aziza Tafre taj period osvijetlio na način koji predstavlja svojevrsnu sublimaciju svih aspekata jedne povijesne drame.

Veoma je važno da su autori knjige Stolac – prešućeni zločin izbjegli zamku u koju upada veliki broj aktuelnih autora koji, slijedeći parcijalni pogled na problematiku koja se istraživački ili naučno tretira, izostavljaju cjelinu fenomena, povijesno-politički kontekst u kojem se odigravala spomenuta golgota. Takva vrsta literature koja se “drži teme” formalno je zanimljiva, ali lišena konteksta i suštinski bezvrijedna. Ne obazirući se na prigovore koji isječak stvarnosti izdižu na univerzalni nivo, Bise i Tafro podsjetili su čitaoce na sve važne “detalje” koji su podsticali ratni zaplet na prostoru Bosne i Hercegovine i Stoca posebno, koji se našao na svojevrsnoj raskrsnici velikosrpskih i velikohrvatskih političko-vojnih planova. Stolac u kontekstu cjelokupnog stradanja njegovih žitelja na taj način tretira se kao posljedica takve vrste dogovora, a ne stjecaja okolnosti, koje su se izmakle kontroli, kako se u javnosti često, prvenstveno radi prikrivanja počinjenih zločina, nastoji predstaviti.

U navedenom kontekstu, autorski dvojac prezentira brojne dokumente i svjedočanstva koji pokazuju i dokazuju progon bošnjačkog stanovništva s prostora stolačke, kao i susjednih sredina, njihovu deportaciju u konclogore, potpuno uništavanje i fizičko zatiranje cjelokupne materijalne kulture kao svjedočanstva njihovog višestoljetnog prisustva, ali i opstrukcije koje su imale obeshrabriti i onemogućiti njihov povratak na prijeratne adrese i obnovu.

Svjedočenja bivših logoraša, kao i brojnih svjedoka najmonstruoznijih ubistava koji su se zbivali tokom 1993. godine, u vrijeme progona cjelokupnog bošnjačkog stanovništva s prostora stolačke općine, predstavljaju najilustrativnije dokaze o jednom organiziranom zločinu. Tako podastrti podaci isključuju i samu mogućnost bilo kakvih stihijskih odvijanja iza kojih ne bi stajali precizno i u detalje pripremljeni planovi etničkog čišćenja prostora koji je puno ranije definiran kao ekskluzivno hrvatski prostor. U tom pogledu, autori na dokumentiran način predočavaju i dodatne činjenice, svjedočanstva o političkoj podršci tadašnjeg rukovodstva HDZ-a koji je takvu zločinačku praksu legitimirao kao vrhunac patriotskog ponašanja i djelovanja. O tome posebno svjedoče izjave lokalnih predstavnika vlasti i čelnika HDZ-a prezentiranih na svečanoj sjednici Općine Stolac, upriličene 19. aprila 1994. godine, nakon “uspješno” realiziranog progona Bošnjaka koji je tadašnja hrvatska politika javno predočavala kao odbranu južne Hrvatske.

Pored naprijed navedenog, ovo štivo obrađuje i zločine koji su na prilično “zagonetan” način zaobiđeni u kontekstu sudskih procesuiranja, poput zločina u selu Orašlje, mjestu stradanja bošnjačkih civila u Drugom svjetskom, ali i posljednjem ratu, u “Koštanoj bolnici”, u kojoj je smrt uslijed premlaćivanja našlo više zarobljenih civila, i druga ubistva počinjena prilikom progona Bošnjaka s prostora stolačke općine.

Upravo zato, ova knjiga jeste svojevrstan putokaz za pravosudne ustanove koje su po prirodi svog posla dužne procesuirati i pred lice pravde izvesti sve one koji su počinili, ali i organizirali zločine. S druge strane, knjiga Nermina Bise i Aziza Tafre putokaz je i nezaobilazno štivo za istraživače bliske nam prošlosti, kako uspomene na taj užasavajući period ne bi ostale na razini predaja. I na koncu, ovo je štivo i opomena, kako za izvršioce zločina, tako i za žrtve njihove zločinačke misije. Istinska, prosperitetna budućnost i život u jednoj multietničkoj i multikulturnoj sredini nezamislivi su bez jasne istine o zbivanjima u prošlosti.

PROČITAJTE I...

Knjiga Kulturni identitet bosanskih muslimana Marinka Zekića svojevrsni je nastavak rada Antuna Hangija u 21. stoljeću. Knjiga je to o običajima i kulturi bosanskih muslimana, s tim da se ovog puta oni uvažavaju i kao politički narod. Zekić piše o Bošnjacima, bošnjačkoj književnosti i kulturi, pozicionirajući islam kao nezaobilazni, čak temeljni (ne i jedini, naravno) sadržaj svega što danas prepoznajemo kao bošnjačko. S ovim bi se djelom, istina, moglo i trebalo polemizirati. Međutim, sve vrijeme stječe se dojam da je riječ o doista iskrenoj i prijateljskoj želji da se Bošnjaci upoznaju iznutra te da se u kompleksnosti svog identiteta predstave drugima. Pritom, ovoj knjizi ne nedostaje akademskog pristupa. U pokušaju da Bošnjake razumije iz kulturološke, etnološke, imagološke, antropološke i sociološke perspektive, Zekić je čitaocu ponudio ogroman broj informacija i pisanih izvora, zajedno s vlastitim promišljanjima i zapažanjima (Kulturni identitet bosanskih muslimana, Marinko Zekić, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2019. godine, 315 stranica)

Progon i stradanje stanovništva Ljutočke doline otpočeo je 10. juna 1992. godine, dan uoči Kurban-bajrama. Prestrašeni civili tražili su spas u bijegu na Basaču, šumskom predjelu iznad Orašca, da bi se kasnije povukli još više, na brdo Radolje. Bio je to tužan prizor. Sve ono što su teškom mukom ovi ljudi stjecali cijeli život, njihove snove i nade ostavili su samo da bi izvukli živu glavu. Spas su vidjeli u prelasku preko rijeke Une i odlasku na teritorij Republike Hrvatske, gdje su bile stacionirane jedinice francuskog bataljona UNPROFOR-a. Jedino mjesto gdje su civili mogli pronaći spas bio je most na Štrbačkom buku. Prelazak preko mosta koji su kontrolirali bosanski Srbi te ne tako daleke 1992. godine postao je za jedne most spasa, a za mnoge most stradanja i propasti, ovosvjetska sirat-ćuprija

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!