Što je komesar bez brkova

Ovaj na prvi pogled čudan unutrašnji nesklad između Nikšića umjetnika i Nikšića političara, gdje jedna te ista osoba traži slobodu govora, ali zagovara i verbalni delikt, kako je već oportuno u datom trenutku, najbolje pokazuje da Nikšić ustvari nije niti istinski umjetnik niti ozbiljan političar već isključivo skandal-majstor i attention seeker, brkata verzija ovdašnjih “influenserki” kakvih su puni Instagram i “Farma”.

Nakon što je skandalizirao javnost svojim sasvim neukusnim, ali i sasvim javno izrečenim stavovima u vezi s 11. julom, Danom žalosti kojim se obilježava genocid u Srebrenici, pogotovo nakon što je postao svjestan količine negativnih reakcija koje je izazvao svojim besramnim stavovima, novopečeni SDP-ov političar (i dezerter po vlastitom izboru) Damir Nikšić odlučio se za poprilično nespretan i trapav “damage kontrol”.

Pored toga što je nekoliko puta dopunio svoj originalni status na Facebooku, Nikšić je, umjesto da se javno izvini zbog vlastitih izjava i pokaže barem mrvu političke odgovornosti, odlučio demonizirati bilo kakvu kritiku vlastitih političkih stavova, nazivajući takve kritike govorom mržnje, pozivom na linč i prijetnjama, a svoje kritičare krajnjom desnicom, režimcima, ratnim profiterima, ultranacionalistima itd.

Nikšić se upustio čak i u otvoreno klevetanje, izmišljajući izjednačavanje Srebrenice i Bleiburga, imputirajući ljudima stavove i pripadnost ideologijama tek zbog njihovog mjesta rođenja. Mogli bismo reći da takav postupak, takav odnos prema javnoj kritici i takvo razumijevanja slobode medija nije iznenađujuće za nekoga ko se samopredstavlja kao “progresivno krilo” SDP-a, što je kodna riječ za nekoga poput Nikšića, koji se, pomalo infantilno, zamišlja kao lijevo, neoboljševičko krilo jedne socijaldemokratske partije.

Zato nije uopće čudno da političar, pardon, drug Nikšić, ne vidi ništa sporno u tome da ultimativno zahtijeva da bude oslobođen od bilo kakve kritike, dok istovremeno za sebe zadržava slobodu i privilegiju da svoje neistomišljenike ili kritičare etiketira klerofašistima, bošnjačkim crnokošuljašima i ultradesničarima.

Ovaj na prvi pogled čudan unutrašnji nesklad između Nikšića umjetnika i Nikšića političara, gdje jedna te ista osoba traži slobodu govora, ali zagovara i verbalni delikt, kako je već oportuno u datom trenutku, najbolje pokazuje da Nikšić ustvari nije niti istinski umjetnik niti ozbiljan političar već isključivo skandal-majstor i attention seeker, brkata verzija ovdašnjih “influenserki” kakvih su puni Instagram i “Farma”.

Da li će ovakav način samopromocije drugu Nikšiću pomoći da konačno zasjedne na budžetske jasle i u punom smislu uđe u institucije koje su svojim životima sačuvali ljudi čiju borbu i žrtvu Nikšić danas otvoreno prezire i negira, vidjet ćemo u oktobru.

PROČITAJTE I...

Na sudu se ne bi vodila historijska, već rasprava o meritumu pravne stvari – laži i kleveti. Drugo, niti jedna objektivna historijska analiza nije dokazala da je Alija Izetbegović organizirao sistem bilo kakve, a kamoli masovne represije koja je završavala smrću čak i malog broja ljudi, pa je njegovo dovođenje u isti kontekst sa Staljinom, u najmanju ruku, neukusno, ako već nije provokacija. Izrečene neistine nemaju veze s činjenicama, dakle, lažne su i nanose štetu ugledu i časti Alije Izetbegovića i njegove porodice, a nisu dio rasprave o interpretaciji historijskih događaja

Tužilaštvo kojim rukovodi Gordana Tadić podiglo je u vrijeme njenog v. d. mandata optužnice protiv trojice generala Armije BiH i jednog komandanta specijalnih policijskih snaga MUP-a RBiH. Nije u pitanju samo dojam javnosti nakon svih tih slučajeva, pravni stručnjaci sada već izravno govore o tome kako se radi o direktnim pokušajima revizije historije i izjednačavanja odgovornosti za sve ono što se dešavalo na početku i tokom agresije na BiH. Posebice zato što se u nekim optužnicama nalaze teške kvalifikacije kakva je “udruženi zločinački poduhvat”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

Podržite nas na Facebooku!