Što je babi milo, to joj se i snilo

Zanimljiva je cijela ta nesposobnost hrvatske političke kulture da se Bosna i Hercegovina posmatra bilo kako osim kao kolonijalna tvorevina kojom neko sa strane upravlja.

Zanimljivo je i instruktivno posmatrati kako određeni krugovi u Bosni i Hercegovini razumiju visoku politiku, na koji način promišljaju bošnjačku političku poziciju, šta priželjkuju i šta su im zapravo nadanja i vlažni snovi.

Upravo je u tom i takvom domenu, vlažnih snova i mašte, članak Dnevnog lista, potpisan od I. Marić, u kojem se posjeta reisul-uleme ef. Huseina Kavazovića SAD-u tumači kroz prizmu vlastitih fantazija i želja.

U Dnevnom listu sanjare što o narastajućem utjecaju hrvatskog lobija, što o strogim instrukcijama koje je navodno Kavazoviću zadala “Amerika”, tj. Donald Trump i trenutna američka administracija, a koje se tiču njihovog navodnog nezadovoljstva Bakirom Izetbegovićem.

To nezadovoljstvo navodno je uzrokovano Izetbegovićevom bliskošću s predsjednikom Republike Turske Erdoğanom te Izetbegovićevim “radikalizmom”. Na stranu infantilne želje potpisnika članka u Dnevnom listu, zanimljivo je to projiciranje vlastitih etiketa i predrasuda spram bošnjačkih političkih ličnosti na čitavu američku administraciju, kao što je zanimljiva i cijela ta nesposobnost hrvatske političke kulture da se Bosna i Hercegovina posmatra bilo kako osim kao kolonijalna tvorevina kojom neko sa strane upravlja.

Uslijed takvih zabluda, imamo stalne pokušaje hrvatske politike da ostvari svoje partikularne interese, ili preko nekog vanjskog centra (lobiranje u Bruxellesu, okretanje Putinu, Kolindina posjeta Erdoğanu), ili preko kukavičijih jaja na bošnjačkoj političkoj sceni, umjesto da se traži iskren dogovor i kompromis s autentičnim bošnjačkim političkim predstavnicima.

Upravo takve predrasude, koje izbijaju doslovno iz svake druge riječi ovog članka u Dnevnom listu, potvrđuju da će, nažalost, normalizacija političkih odnosa morati uslijediti tek nakon deradikalizacije hrvatske političke kulture.

PROČITAJTE I...

Neko bi se mogao zapitati: A zašto još niko nije rekao javno da bi Srebrenica mogla biti nešto kao bošnjački Alamo. Odgovor bi se mogao naći u samom poznavanju svega što se izdešavalo u Srebrenici. Ona spada u mnogo složeniju tragediju i obimniji zločin nego što je trinaestodnevna opsada Alama. Stoga je bolje što u Bosni i Hercegovini takvih komparacija zasad nema, makar ne javnih

“Postoji za to više razloga, od brzog načina života do povećanog broja ljudi koji žive u urbanim sredinama, gdje fizički nije ni moguće zaklati kurban. Također, ono što se još prakticira po manjim sredinama kod podjele mesa, da se dio mesa dijeli i komšijama, iz godine u godinu se sve manje dešava u urbanim sredinama, a prije svega zbog nepostojanja svih potrebnih uvjeta za klanje kurbana u gradskim jezgrama”, pojašnjava Karalić, osnivač organizacije “Pomozi.ba”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!