Sto dana do izbora: Mogu li Bošnjaci izići iz političkog puberteta

Za dobar dio bošnjačkog glasačkog tijela dovoljno je da neko zauzme afektiranu patriotsku pozu te zatim rafalno ispuca nekoliko floskula, koje su ili opća mjesta ili nemaju nikakvog uporišta u političkoj stvarnosti, pa da odmah pokupi simpatije i postane politički faktor. Ono što bi u politički zrelijim kolektivima izazvalo opći podsmijeh, kod određene, poprilično brojne bošnjačke publike budi neosnovane divlje nade

Bošnjačko političko tijelo ponaša se kao da još nije potpuno izašlo iz puberteta. Sasvim očita politička infantilnost i nedozrelost dijela bošnjačkog kolektiva ponajviše se ogleda u opetovanom nasjedanju na fenomen koji se čak ne može nazvati ni ozbiljnim populizmom već tek običnim poziranjem i simuliranjem patriotizma. Za dobar dio bošnjačke javnosti i bošnjačkog glasačkog tijela dovoljno je da neko zauzme afektiranu patriotsku pozu te zatim rafalno ispuca nekoliko floskula, koje su ili opća mjesta ili nemaju nikakvog uporišta u političkoj stvarnosti, pa da odmah pokupi simpatije i postane politički faktor.

Takva vrsta nadasve jeftinog poziranja, koje bi u politički zrelijim kolektivima izazvalo opći podsmijeh, kod određene, poprilično brojne bošnjačke publike budi neosnovane divlje nade i, što je najgore, donosi glasove. Šta je tačno razlog ovom čudnom fenomenu? Da li je ovakvo današnje stanje bošnjačkog političkog kolektiva normalna historijska i evolucijska faza za jedan narod koji je okusio demokratiju tek prije četvrt stoljeća, živeći prije toga pod totalitarnim i autokratskim sistemima, ili je riječ o nekoj grešci u sistemu, nekoj kulturološkoj i mentalitetnoj devijaciji koja je naznaka dubljeg problema? Da li su razlozi za ovakvu naivnost, gotovo infantilnost bošnjačkog glasačkog tijela, subjektivni ili objektivni?

Uzroke bi, možda, ponajprije trebalo tražiti u još nedovoljnoj političkoj pismenosti, u još nedovoljno izgrađenoj sposobnosti bošnjačkog glasačkog tijela da razluči sasvim fantastično od onoga što je realno moguće. Takva nedovoljna isprofiliranost, taj efekt još neizgrađenog pozitivnog glasačkog standarda i zdravog kriterija dodatno je pojačan izuzetno kompliciranim političkim uređenjem (i za to vezanim procedurama) u kojem je običnom građaninu naročito teško razumjeti sve ovlasti i odgovornosti, ali i mogućnosti raznih nivoa i pozicija vlasti u Bosni i Hercegovini, te je stoga građanin redovna žrtva političkih fantasta i ublehaša.

KOMPLEKS NIŽE VRIJEDNOSTI

Nemoguće je očekivati od glasača da troši svoje dragocjeno vrijeme na proučavanje svih začkoljica dejtonskog uređenja Bosne i Hercegovine. A politika, od Daytona do danas, nije načinila bilo kakav napor da glasačkom tijelu objasni kako politički sistem zaista funkcionira, šta su mu ograničenja, a šta mogućnosti. Kombinacija manjka standarda i kriterija te izuzetno kompliciranog političkog sistema stvara uvjete da sadašnja politička nepismenost bošnjačkog glasačkog tijela bude ne samo stvar historijskog trenutka nego njegovo gotovo permanentno stanje. Sve je opasnije time što postoje mnoge političke snage i pojedinci kojima takva situacija odgovara jer im omogućava postojanje i djelovanje.

No, postoje i neki subjektivni razlozi za ovako problematičnu političku infantilnost. To je prije svega skoro opipljiva želja dobrog dijela bošnjačkog kolektiva da bude po svaku cijenu prihvaćen od svog užeg i šireg okruženja, zbog čega je spreman prihvatiti ama baš sve što dolazi izvana. Politička manifestacija takve žudnje i kompleksa ogleda se u kompleksaškom preferiranju nebošnjačkih političkih kandidata. Ta mazohistička zabluda, koja svoje prauzroke ima u tome što određeni dio bošnjačkog glasačkog tijela fantazira kako će glasanjem za političkog ili etničkog nebošnjaka postati prihvatljiviji za okruženje, koje će ga konačno prestati proganjati i posmatrati kao drugog, danas je postala gotovo uvjetovani refleks kojeg njegovi praktikanti, tačnije žrtve, ne bi znale niti artikulirati.

Oni samo znaju da se osjećaju dobro i pozitivno kada glasaju za nebošnjaka, da osjećaju veće povjerenje i sigurnost kada ih predvodi nebošnjak, da je to nekako građanski i progresivno, da sami sebi izgledaju evropskiji, sposobniji, prihvatljiviji, otvoreniji, kosmopolitskiji. Ovakve fantazije često su takvog intenziteta da kandidati ne moraju posjedovati niti najosnovnije kompetencije, dovoljno je da nisu Bošnjaci, ali da žele predstavljati Bošnjake. I to je to. Jedini razlog zbog kojeg ovaj fatalni defekt političke kulture nije do sada iskorišten na najgori mogući način, obesmišljavanjem bošnjačkog političkog suvereniteta, jeste ustavno uređenje Bosne i Hercegovine i neobična snaga ovdašnjeg srpskog i hrvatskog šovinizima koji Bošnjake ne može podnijeti čak niti kao korisne idiote.

Konkretna manifestacija ovog fenomena vidljiva je prilikom svakih izbora i gotovo da je ciklična. Bošnjačko glasačko tijelo oduševljeno i nerazborito nasjedne na neku svježu političku pojavu koja obećava kule i gradove, da bi već poslije jednog ili dvaju izbornih ciklusa, kada, naravno, ne bude ispunjeno bilo šta od ionako nemogućih obećanja, nekadašnji heroj masa postao nebitna, otužna ili omražena politička pojava koja tavori gotovo na margini političkog života. No, posljedice koje trpe takvi politički avanturisti ništa su naspram posljedica kakve takvim načinom impulsivnog i nepromišljenog odlučivanja trpe Bošnjaci kao politički kolektiv. Ne samo da se izgubi dragocjeno vrijeme već vrlo često iza takvih hazardera ostanu teško narušene bošnjačke političke pozicije i ugroženi bošnjački nacionalni interesi.

POREMEĆENI VRIJEDNOSNI KOMPAS

Ovako je bilo svaki, ali baš svaki put kada su Bošnjaci glasali tražeći promjenu promjene radi, pritom zanemarujući vlastite dugoročne interese. Redovno su takve avanture završavale tako što bi krivci otišli na duže ili kraće hlađenje, u inače vrlo ugodnu političku hladovinu, dok bi se oni koji bi došli nakon njih, tačnije oni koji bi došli na vlast nakon što bi bošnjačko glasačko tijelo povratilo zdrav razum, morali nositi s teškom situacijom koju su zatekli i gubiti nekoliko godina na popravke. Upravo je takva bila situacija nakon teškog perioda tzv. “Alijanse za promjene”, ali i u jednom periodu između 2006. i 2014. godine.

Danas, opet, imamo sličan trend u kojem se pojedini dijelovi bošnjačkog glasačkog tijela, uslijed svoje političke nepismenosti i neupućenosti o tome kako je uređena Bosna i Hercegovine te šta je to moguće a šta nije ostvariti pod takvim okolnostima, kao i uslijed poremećenog vrijednosnog kompasa, zanose ili populistima poput Denisa Bećirovića, iza čijeg je jeftinog populizma i nerealnih obećanja ustvari uobičajena SDP-ova partijska antipolitika koja svjesno ne vodi računa o interesima Bošnjaka, ili vlastohlepnim mračnjacima poput Fahrudina Radončića i Sefera Halilovića, ili marginalnim kandidatima marginalnih stranaka poput Boriše Falatara, ili potpuno nebuloznim pojavama poput Mirsada Hadžikadića, ili se na kraju krajeva odlučuju glasati za Željka Komšića. Tako se ne samo rasipaju bošnjački glasovi nego i direktno jača srpska i hrvatska politička pozicija, koja zbijenih redova i ujedinjenim frontom nastupa naspram atomizirane bošnjačke političke scene pune samoživih avanturista i jednokratnih stranaka.

Naravno, nemoguće je pričati o ovom specifičnom problemu a ne spomenuti jedan od najvažnijih faktora koji utječe na formiranje političkih ukusa jednog društva, a to su mediji. Izuzetno teška situacija u vezi s ovim pitanjem, gdje se bošnjačko društvo praktično još od završetka agresije nalazi u stanju medijske okupacije, rezultat je ogromnog upumpavanja stranog novca u veliki broj “nezavisnih” medija i “alternativnih” političkih projekata, kooptiranja postojećih medijskih i političkih aktera, a zatim i instrumentalizacije javnih emitera, a sve radi denacionalizacije bošnjačkog glasačkog tijela.

Mada je taj višedecenijski projekt u suštini propao, on je neminovno doveo do teških poremećaja u političkom kompasu i razumijevanju nacionalnih prioriteta, i to u takvoj mjeri da se počelo sumnjati postoji li uopće nešto poput nacionalnog interesa, a nije potrebno ni spominjati da je drastično utjecao na formiranje političkih svjetonazora i ukusa. Ovi medijski okovi počeli su popuštati tek pojavom nekoliko patriotskih i nacionalno odgovornih medija te sve većom popularnošću društvenih mreža koje su doslovno emancipirale i oslobodile bošnjačko društvo i javnost iz predatorskih pandži agresivne manjine koja je vladala i medijima i javnim mnijenjem. No, šteta je već načinjena.

Nažalost, čini se da će za rješavanje problema političke nezrelosti jednog dijela bošnjačkog društva biti potrebno još dosta vremena uz otvoreno suočavanje bošnjačkog glasačkog tijela s rezultatima svojih političkih izbora. Danas, kada konačno postoje mogućnosti za tako nešto, nacionalni i patriotski mediji imaju odgovornost da iskomuniciraju i objasne glasačkim masama ne samo realnu političku težinu, mahane i prednosti svake od bitnih političkih ličnosti ili stranaka koje se natječu za bošnjačke glasove nego i da navedu konkretne posljedice političkih odluka koje Bošnjaci glasanjem donose kao kolektiv ili pojedinci. Tek takvo otvoreno i direktno suočavanje Bošnjaka sa samim sobom i rezultatima vlastite (ne)pameti može dovesti do njihovog političkog odrastanja.

 

PROČITAJTE I...

Do izbora nam je ostalo još desetak dana, a kampanja se zahuktava. Sve je više plakata s kojih stižu poruke koje bi trebale privući glasače. Političke plakate nije tako jednostavno ni osmisliti ni dizajnirati, ali se teško oteti dojmu da nekima fali mašte i kreativnosti. Analiziramo šta nam poručuju plakati i ostali promotivni materijali političkih kandidata na predstojećim izborima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!