STIKERI ĆE POŽELJET’ BOŠNJAKE…

Potpuno je isto i s raznim borcima za inkluzivnost u obrazovanju čije agende ne sežu van teritorija s bošnjačkom većinom pa nekako uspijevaju da ne vide brutalnu obrazovnu diskriminaciju bošnjačke djece u manjem bh. entitetu, ili s onima koji se, poput žalosnog primjera u Jajcu, bore protiv fenomena “dvije škole pod jednim krovom” tako što će bošnjačku djecu zadržati pod hrvatskim “krovom”, tj. onemogućiti im da se obrazuju kroz nastavni plan i program na bosanskom jeziku.

 

Koliko je zaista izvitopereno i iz temelja iščašeno javno mnijenje u Bosni i Hercegovini i koliko je to ustvari posljedica sasvim svjesnog i subverzivnog djelovanja ogromne većine ovdašnjih opinion makera, ponajbolje se može vidjeti na mini skandalu oko tzv. banjalučkih stikera. Nakon što je, kako vijest kaže, grad Banja Luka u saradnji s Viberom predstavio vlastiti paket stikera, koji navodno “predstavljaju dušu, historiju i znamenitosti grada”, uslijedila je reakcija udruženja građana “Udružene žene Banja Luke”.

One su se našle uvrijeđenim jer smatraju da jedan od tih stikera na seksistički način predstavlja tamošnje žene. Istina, sporni stiker jeste poprilično neukusan, jer je prikazano sedam oskudno odjevenih ženskih silueta naglašenih krivina uz tekst “Ovdje je 7/1”, kao svojevrsna poruka da u Banjoj Luci ima sedam puta više žena nego muškaraca, pa je stoga Banja Luka poželjna destinacija za sve one koje zanimaju slobodne žene kojih, poručuje se stikerom, ima u izobilju za svakoga. No, ovakvom reklamom Banje Luke kao potencijalnog bordela, a pogotovo negodovanjem koje je time izazvano, a koje su prenijeli mediji, sakriveno je nešto mnogo skandaloznije. Naime, stikerima je Banja Luka predstavljena kao nekakav tradicionalno srpski i pravoslavni grad. Nema niti jednog jedinog stikera iz kojeg bi se moglo vidjeti kulturno ili historijsko naslijeđe Bošnjaka, danas gotovo nestalih starosjedilaca Banje Luke. Kako je moguće da među stikerima za koje se tvrdi da predstavljaju “dušu, historiju i znamenitosti” Banje Luke nema niti jednog jedinog na kojem bi se mogla vidjeti Ferhadija, Arnaudija ili barem bilo šta što nije u skladu sa srpskim historijskim revizionizmom?

Izgleda da nije bilo dovoljno samo fizički protjerati bošnjačke starosjedioce te porušiti njihovu kulturnu baštinu, već je potrebno i svojevrsno virtualno brisanje istinske duše, historije i znamenitosti Banjaluke. Od današnjih banjalučkih vlasti nije se moglo ništa bolje ni očekivati, no podlost većine onih koji pravednički glasno i zgroženo podržavaju problematizaciju jednog seksističkog stikera, a ne nalaze shodnim problematizirati potpuno etničko brisanje i ignoriranje starosjedilačkog naroda i njegove kulturne baštine iz bilo kakve turističke promocije, daleko je gora, no, opet ,sasvim tipična. Takva podla selektivnost sasvim je u skladu s ranijim sličnim pojavama, kada su kojekakva udruženja za ljudska prava galamila o ugroženosti različitih marginalnih kategorija stanovništva, dok su studiozno ignorirala stravični aparthejd nad Bošnjacima koji se provodi u manjem bh. entitetu ili većinski hrvatskim kantonima.

Potpuno je isto i s raznim borcima za inkluzivnost u obrazovanju čije agende ne sežu van teritorija s bošnjačkom većinom pa nekako uspijevaju da ne vide brutalnu obrazovnu diskriminaciju bošnjačke djece u manjem bh. entitetu, ili s onima koji se, poput žalosnog primjera u Jajcu, bore protiv fenomena “dvije škole pod jednim krovom” tako što će bošnjačku djecu zadržati pod hrvatskim “krovom”, tj. onemogućiti im da se obrazuju kroz nastavni plan i program na bosanskom jeziku.

Ovakvo sasvim svjesno ignoriranje “bošnjačkog slona” u sobi postalo je gotovo normalno stanje i za veliki broj medija, kao i za većinu onih koji pokušavaju pošto-poto oblikovati javno mnijenje. Krajnja je namjera, kao i uvijek, izuzetno maliciozna – ignorirati ugrožavanje Bošnjaka kao kolektiva i stvarati osjećaj da ne postoje neki zajednički bošnjački interesi i prava kao takva, gdje ne može biti ugrožavanja nekog bošnjačkog kulturnog naslijeđa i posebnosti jer bošnjačka posebnost i ne postoji, ne dopustiti homogenizaciju Bošnjaka oko neke zajedničke ugrožene vrijednosti jer ni ona također ne postoji i sve to raditi dok i sami Bošnjaci u to ne povjeruju.

U međuvremenu, Skupština Kantona Sarajevo podržava kandidaturu Banje Luke kao evropske kulturne prijestolnice.

PROČITAJTE I...

Negiranje i poricanje genocida jeste završna, osma faza u genocidu. To je faza u kojoj počinioci poriču da su počinili zločin, prikrivaju masovne grobnice i zastrašuju svjedoke, blokiraju se istrage, a žrtve se zastrašuju s namjerom protjerivanja s prostora gdje se genocid izvršio. Negiranje je pritom najpouzdaniji dokaz i valjan indikator koji ukazuje da je genocid stvarno izvršen. Negiranje ima različite motive: ideološke, strateške i druge, pri čemu su posljedice po (i za) žrtve uvijek tragične. Negiranje genocida jeste zločin (genocida) koji se odvija u dvije faze: tokom činjenja zločina i nakon izvršenja zločina.

Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti čiji su posmrtni ostaci uglavnom ekshumirani na Korićanskim stijenama. Porodice će nakon skoro 27 godina konačno ukopati njihove nekompletne posmrtne ostatke i imati mezar na kojem će pisati njihovo ime. To je konačni smiraj kako za ubijene tako i za njihove porodice.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!