Stevan Moljević i masakr na Novom Zelandu

Ne treba čuditi da je zločin nad muslimanima Novog Zelanda, koji nemaju nikakve veze s Bosnom i Bošnjacima, izvršen uz četničke pjesme. Ono što je uz takve pjesme počinjeno u Prijedoru, Zvorniku, Višegradu, Foči, Srebrenici, Sarajevu... – ostalo je u najvećoj mjeri nekažnjeno. Jesu osuđeni pojedinci, pokoji izvršilac i naredbodavac, ali nisu kažnjeni sistem, ideologija i aparat koji je sve to osmislio i iza toga stajao. Na djelu je planetarna nepravda koja samo može proizvesti planetarno zlo

Historijske činjenice i događaje, posebno one koje su u uskoj uzročno-posljedičnoj vezi s aktuelnim trenutkom, kod nas i u svijetu, nužno je dobro poznavati i razumjeti kako bi se uspostavio odgovarajući odnos prema onome što se događa u sadašnjosti. “Ponavljanje historije” postalo je zakonitost i samo poznajući prošlost možemo se ispravno postaviti prema onome što se dešava danas ili nas čeka sutra. S druge strane, proizvoljno, reducirano i jednostrano sagledavanje historijskih procesa za posljedicu ima nesnalaženje u aktuelnim prilikama i nemogućnost društva da predvidi događaje i suoči se s njima. Slučajno se ne događa ništa, a u modernom svijetu sve je povezano i međusobno uvjetovano.

Radikalizam i terorizam koji su usmjereni protiv muslimana u Bosni i Hercegovini i regiji, ali i cijelom svijetu, od Amerike do Australije, nisu od jučer. Ideolozi i stratezi te mržnje dobro su poznati, ali izgleda da nikada nisu bili ozbiljno shvaćeni. Posljednji napad na džamije u dalekom Christchurchu na Novom Zelandu pokazao je koliko je nasilna antiislamska ideologija rasprostranjena, a istovremeno, posebno zahvaljujući modernim informacijskim tehnologijama, kapilarno povezana s ekstremistima u cijelom svijetu kroz različite pokrete, udruženja i organizacije. To što se zločinac Brenton Harrison Tarrant za masakr koji je u prošli petak počinio nad vjernicima u dvije džamije “na kraju svijeta” pripremao uz četničke pjesme ne može biti ni slučajna ni izolirana pojava. Četnička postrojavanja i parade u Australiji dešavala su se i ranije, uz odobrenje vlasti i uz policijsko osiguranje.

ISLAMOFOBIJA NA BALKANU STARA JE STOLJEĆIMA

Širenju četničke ideje o stvaranju Velike Srbije na račun muslimana (Bošnjaka i Albanaca), zvanično definiranoj prije osam decenija u Beogradu, itekako pogoduje antiislamsko raspoloženje u svjetskim radikalnim krugovima i ultradesničarskim političkim centrima moći. Osim toga, anatemiziranje žrtve umjesto zločinca, koje je bez imalo zadrške proklamirao desničarski australijski senator Fraser Anning, samo je ilustracija satanske sprege zločinačkih grupa s političkim moćnicima. A to ni na Balkanu ni u svijetu nije ništa novo. Problem je, međutim, što se međunarodna javnost, pa ni zvanične demokratske politike nikada nisu dovoljno snažno suprotstavile nasilju i mržnji usmjerenim prema nekom drugom, naprimjer, prema muslimanima.

Islamofobija je na mikroplanu, ovom balkanskom, stara stoljećima, ali bi se moglo reći da je svoj puni oblik, strategiju i definirane ciljeve dobila početkom četrdesetih godina 20. stoljeća. Četništvo je kao pojam korišten još u 19. stoljeću, četničke jedinice učestvovale su u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu, ali tek u četničkom manifestu Homogena Srbija, nastalom 1941. godine, ono dobija svoju zločinačku programsku platformu. U ovom dokumentu banjolučki advokat Stevan Moljević najavljuje da osnovni cilj četničkog pokreta (koji djeluje pod zvaničnim imenom Jugoslavenska vojska u otadžbini), a to je stvaranje velike Srbije, može biti postignut samo etničkim čišćenjem teritorija Srbije, Bosne, Kosova, sjeverne Albanije i dijelova Hrvatske od “nenacionalnih” elemenata. Tada je to značilo istrebljenje i protjerivanje muslimana i katolika. Najveću cijenu platili su muslimani – Bošnjaci Sandžaka, gornjeg Podrinja i istočne Hercegovine.

Program istrebljenja Bošnjaka, predviđen Homogenom Srbijom, intenzivno su u od 1941. do 1943. godine provodili četnički odredi Pavla Đurišića, Jezdimira Dangića, Koste Pećanca i drugi. Zločini su kulminirali u februaru 1943. godine, kada su koljači u samo četiri općine: Bijelom Polju, Priboju, Čajniču i Foči, prema Đurišićevom izvještaju upućenom Draži Mihailoviću, likvidirali gotovo deset hiljada civila, od čega više od dvije hiljade djece.

O četničkim zločinima tokom komunističke Jugoslavije u široj javnosti znalo se ponešto, a mlađi naraštaji pravu su istinu mogli saznati samo od onih koji su preživjeli te stravične događaje. U obrazovnom sistemu ova je tema tretirana sporadično i dozirano, pod izgovorom da se o tome ne treba mnogo govoriti jer bi se tako samo raspirivala mržnja i ugrozilo “bratstvo i jedinstvo”. Da je “taktika” bila pogrešna i neefikasna, mogli smo se uvjeriti devedesetih godina prošlog stoljeća, kada su na sličan način četnički zločini nad bošnjačkim civilima ponovljeni na osnovu iste ideologije i po identičnom obrascu.

POLITIKA “IZRAŽAVANJA ZABRINUTOSTI”

Da zločinačka ideologija Homogene Srbije, koju je moguće ostvariti samo istrebljenjem nesrba, postoji i danas, pokazuju brojni primjeri. Možda su malo drugačije koncipirani nego oni Moljevićevi, ali živi su i vrlo agresivni. Na ulicama Banje Luke prodaju se odjevni predmeti s likovima Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Draže Mihailovića, čime se eksplicitno zločini nad nesrpskim stanovništvom devedesetih dovode u vezu s Moljevićevim zločinačkim manifestom. Milorad Dodik odlikuje ratne zločince i po njima naziva škole i studentske domove, a potpredsjednica Skupštine Srbije otvoreno se izruguje žrtvama genocida, počinjenog u ime te iste ideologije. A prije samo nekoliko dana u Srebrenici, mjestu najvećeg stradanja muslimana Evrope, sljedbenici i pobornici zločina promoviraju knjigu Dušana Pavlovića, paradoksalnog naslova Bitka za Srebrenicu – rat za civilizaciju, koja negira genocid nad Bošnjacima zaštićene zone. Ako znamo da su u Srbiji partizani i četnici kao protagonisti historije potpuno izjednačeni, ništa od toga nas ne može ni začuditi.

Ono što se u civiliziranom i demokratskom svijetu s pravom izjednačava s činjenjem zločina jeste njegovo prikrivanje i negiranje. Na Balkanu je to, međutim, i dalje poželjno i popularno. Politika koja i danas otvoreno odobrava i podržava zločin i zločince nije kažnjena. Međunarodna zajednica ponaša se autistično i najčešće samo “izražava zabrinutost”.

Zato ne treba čuditi da je zločin nad muslimanima Novog Zelanda, koji nemaju nikakve veze s Bosnom i Bošnjacima, izvršen uz četničke pjesme. Ono što je uz takve pjesme počinjeno u Prijedoru, Zvorniku, Višegradu, Foči, Srebrenici, Sarajevu… – ostalo je u najvećoj mjeri nekažnjeno. Jesu osuđeni pojedinci, pokoji izvršilac i naredbodavac, ali nisu kažnjeni sistem, ideologija i aparat koji je sve to osmislio i iza toga stajao. Taj je aparat danas bliže ulasku u Evropsku uniju nego Bosna i Hercegovina, koja je politikom zločina osakaćena i unazađena. Na djelu je planetarna nepravda koja samo može proizvesti planetarno zlo.

 

PROČITAJTE I...

Cica s više lica – Pamuk dozira kritiku turskih (ne)prilika u zavisnosti gdje, kako i zašto. Nema u tome neke konzistentnosti. Gledao sam više intervjua koje je davao na ovdašnjim televizijama povodom lansiranja novog romana. U zavisnosti s kim razgovara mijenja stavove...

Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, kao centralna džamija Rijaseta IZ u našoj zemlji, po svojoj arhitekturi, višestoljetnom trajanju i aktivnostima koje se u njoj odvijaju, izdvaja se od ostalih naših džamija. Jedna od posebnosti ove džamije jeste i ta što se u njoj svaki dan poslije podne-namaza prouči hatma njenom vakifu Gazi Husrev-begu. Već skoro 500 godina, kako to zapisa i u vakufnami ovjeri veliki Gazi Husrev-beg, trideset džuzhana pred njegovu plemenitu dušu prouči trideset džuzeva Kur’ana Časnog. Hatmu uče džuzhani, a obavezni su svaki dan doći u Begovu džamiju, i tu proučiti svoj džuz

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!