Stav u Tutinu: Iz ove razvijene sandžačke općine niko ne odlazi

Jedinstveni kanjon Ibra, planinska površ Ponor i nepregledne šume Mokre Gore, Ribaćko jezero i Vidrenjak, bajkoviti beskraj Pešterske visoravni... Ovaj jedinstveni prirodni ambijent smješten je na ne tako velikom području općine Tutin. Jedna od karakteristika Tutina jeste što je to grad s najvećim procentom manjinskog stanovništva u svijetu. Prema podacima s popisa stanovništva iz 2011. godine, u Tutinu živi 31.155 stanovnika, od čega je preko 90% Bošnjaka, a službeni je jezik bosanski. Ovo mjesto nekada je slovilo za najnerazvijeniju općinu u Jugoslaviji, a danas se smatra jednim od najperspektivnijih mjesta u Srbiji. Za Stav o ovom uspjehu govori Esad Džudžo, predsjednik Centra za bošnjačke studije u Tutinu i potpredsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Novom Pazaru

Prvi spomen mjesta danas poznatog kao Tutin stariji je od 800 godina. On se pod imenom Gluhavica spominje u jednom pismu dubrovačkog kneza gluhavičkom kadiji, u kojem knez traži da kadija podrži trgovce iz Dubrovnika, što ukazuje da je ovo mjesto bilo zasebna administrativna oblast krajem 14. stoljeća. Dva historijska traga vode ka odgovoru na pitanje o nastanku imena sandžačkog grada Tutina. Prema jednom od njih, više vezanom za legendu nego za historiju, jedno brdo iznad ovog sandžačkog grada bilo je prijestolnica ilirske kraljice Teute, po kojoj je i grad kasnije dobio ime. Druga priča o porijeklu imena grada seže u bližu prošlost.

Kad je Husein-kapetan Gradaščević skupljao vojsku po Sandžaku, bio je smješten nedaleko od Tutina. Prema tutnjavi vojske koja je krenula prema Kosovu, grad je nazvan Tutin. Ovo objašnjene mnogo je uvjerljivije s obzirom na to da se ovo mjesto pod imenom Tutin spominje 1868. godine u djelima engleskih putopisaca, dakle, nakon vremena Husein-kapetana. Prema jednom od tih djela, Putovanje po slovenskim zemljama Turske u Evropi, Tutin je u to vrijeme imao samo sedam kuća, šest bošnjačkih i jednu srpsku. Do 1912. godine u Tutinu je bilo svega dvadeset kuća. Tek je u dvadesetom stoljeću počeo intenzivniji razvoj ovog mjesta, ali je on umnogome kasnio za susjednim naseljima i gradovima te je smatran najnerazvijenijom općinom u Jugoslaviji.

“Između svjetskih ratova, i sve do kasnih sedamdesetih godina, ovdje su po kaznenoj odredbi dolazili nastavnici, ljekari i policajci. Kad naprave neki prekršaj, pošalju ih u Tutin. U jednoj od onih čuvenih Čkaljinih emisija on izgovara rečenicu: ‘Ako ne budeš dobar, poslat ćemo te u Tutin.’ Kad sam ja išao u gimnaziju, bilo je 90% kadrova koji su ovdje bili po kaznenoj odredbi”, objašnjava Esad Džudžo, predsjednik Centra za bošnjačke studije u Tutinu i potpredsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Novom Pazaru. On ističe da je postojalo institucionalno zanemarivanje ne samo Tutina kao mjesta već i kao općine. “Mi nikada nismo dobili put prema Sjenici, drugom sandžačkom gradu prema procentu Bošnjaka. Tutin se graniči i s Bijelim Poljem, s Petnjicom, a i danas nemamo nikakav put prema njima”, ističe Džudžo.

OD KAZNENE ZABITI DO PRVE VJETRENJAČE U SRBIJI

Krajem 20. i početkom 21. stoljeća područje grada i općine Tutin zabilježilo je snažni urbanistički, ekonomski i kulturni razvoj, te je postalo jedno od perspektivnijih područja u Republici Srbiji. Godine 2011. u selu Leskova, koje je dio općine Tutin, puštena je u rad prva vjetrenjača u Srbiji. Put od kaznene zabiti do obnovljivih izvora energije općina je prošla nevjerovatno brzo. Ključna promjena desila se 1996. godine, kad su sandžački Bošnjaci izišli na lokalne izbore do kojih su bojkotirali Miloševićev režim.

“Te smo godine donijeli odluku da ćemo izići na izbore i da nijedan Bošnjak neće biti na listi neke srpske stranke. I svi su bili na listi Stranke demokratske akcije bez obzira na njihovu političku orijentaciju. I ljevica i desnica ujedinjene na listi jedne stranke. I danas u Tutinu ima komunista kakvih nema u Moskvi, ali oni nemaju problem sa svojim nacionalnim prioritetima i ciljevima. Tako su svi odbornici u Novom Pazaru, Sjenici, Tutinu i Prijepolju bili iz SDA. Nijedan Bošnjak nije bio odbornik ispred neke druge stranke”, kaže Džudžo. Tad je za gradonačelnika izabran Šemsudin Kučević, koji tu dužnost obnaša i danas, u svom šestom mandatu na toj funkciji, što dovoljno govori o zadovoljstvu građana Tutina načinom njegovog upravljanja općinom.

Na tim je izborima i Džudžo ušao u lokalnu samoupravu Tutina, u kojoj je ostao do 2000. godine. “Uspjeli smo izmijeniti svijest ljudi, način na koji misle o sebi. Prvo smo označili bitne datume i imena za našu prošlost, podsjetili na reference: Teuta, Gluhavička povelja, Husein‑kapetan Gradaščević. Mi smo prvi još 1996. godine ustanovili Dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Taj smo dan uveli u Statut Općine. Ustavni sud Republike Srbije to je oborio, da bi taj isti Sud 2000. godine kompletan podnio ostavku, između ostalog, i zbog tolerisanja tutinskog Statuta. Uveli smo Dan općine 28. marta, na datum izdavanja Gluhavičke povelje 1396. godine. Uveli smo bosanski jezik kao službeni jezik. Kad smo držali prvu akademiju i čitali Gluhavičku povelju, ovdje je bilo puno žandarmerije. Prvo što smo uradili jeste bilo bratimljenje s Novim Sadom, od kojeg smo dobili jednu značajnu podršku za naše kulturne projekte. Na tu prvu akademiju, kad je ovdje vrvjelo od žandarmerije, došao nam je i gradonačelnik Novog Sada i rekao: ‘Vi ste najlojalniji građani ove zemlje. Vi zaslužujete autonomiju isto kao Vojvodina.’ Čovječe, od ovih se riječi zapali Dom kulture”, prisjeća se Džudžo, ističući da je upravo u periodu nakon 1996. godine u Tutinu niknuo sasvim novi grad.

SPOJ KVALITETNIH PROJEKATA I ULAGANJA DIJASPORE

Cilj ljudi koji su bili u lokalnoj samoupravi te 1996. godine, kaže Džudžo, bio je da zadrže ljude da ne odu iz Tutina te da zadrže status općine. “Razmišljanje o tome da će neko u Tutinu postaviti kamen temeljac za zgradu od šest spratova bila je čista ludorija. To nikome nije bilo na kraj pameti i niko nije mogao slutiti da će se to desiti jednog dana u ne tako dalekoj budućnosti. I ne samo to. Hajde zamisli da taj ko postavlja kamen temeljac za zgradu još prije početka izgradnje uspije prodati sve stanove koji će tu biti napravljeni! Da nam je neko tu priču pričao 1996. godine, pa proglasili bismo ga ludim. U tom smislu, Tutin je pravo čudo”, poručuje Džudžo.

Zvanično je Tutin treće po redu mjesto koje je zabilježilo najsnažniji razvoj posljednjih godina u državi Srbiji. Međutim, kako kaže Džudžo, to i nije realna procjena s obzirom na to od čega je Tutin krenuo, te na činjenicu da se radi o jednoj bošnjačkoj zajednici u Srbiji čiji su napori sistematski diskreditirani. “Vlast smo uvijek imali protiv sebe. Da nije bilo naše samoorganizacije, i danas bi ovdje dolazili ljudi po kaznenoj odredbi, ako bi ljudi uopće i bilo. Uspjeli smo organizirati našu dijasporu i oni su najzaslužniji za današnji izgled Tutina. Ima tu nekih desetak porodica, nastanjenih u Austriji i Njemačkoj, koje su, skupa s lokalnom samoupravom, odigrale ključnu ulogu u urbanističkom razvoju Tutina. Te porodice po dijaspori imaju svoje firme i rado ulažu u svoju rodnu grudu”, kaže Džudžo. On ističe da nisu zabilježeni neki trendovi doseljavanja u ovaj gradić, kao što je to slučaj s Prijepoljem, u koje se u posljednjih pet godina vratilo tridesetak porodica iz Sarajeva. Međutim, ono što je značajno spomenuti jeste činjenica da niko ne odlazi iz Tutina, a da u isto vrijeme ova općina ima pozitivan prirodni priraštaj. “Tutin i Preševo su jedine općine u Srbiji koje imaju pozitivan prirodni priraštaj”, ističe Džudžo.

UVOĐENJE NASTAVE NA BOSANSKOM VEĆA VIJEST OD CUNAMIJA

Proces uvođenja nastave na bosanskom jeziku s nacionalnom grupom predmeta bio je mukotrpan, ne samo zbog administrativnih i pravnih opstrukcija već i zbog nepostojanja međudržavnog sporazuma između Srbije i Bosne i Hercegovine, kao matične države Bošnjaka. Iako još uvijek traje proces uvođenja kompletne nastave na bosanskom jeziku, treba istaknuti da su Bošnjaci u Srbiji ostvarili nevjerovatan uspjeh na planu obrazovanja, posebno ako se u obzir uzmu poteškoće s kojima su se susretali. Počeli su izučavati bosanski jezik u osnovnoj školi kao izborni predmet Bosanski jezik s elementima nacionalne kulture od drugog polugodišta školske 2004/2005. godine. Tome je prethodilo održavanje prvog javnog časa bosanskog jezika u Sandžaku 20. oktobra 2004. godine u OŠ “Dr. Ibrahim Bakić” upravo u općini Tutin, od kad se ovaj datum obilježava kao Dan bosanskog jezika u Sandžaku. Nakon osam godina, u jesen 2012. godine, peticijom koju je potpisalo preko 12.000 građana, zatražena je cjelokupna nastava na bosanskom jeziku u skladu s Ustavom i zakonom garantiranim pravima koja su koristili i drugi manjinski narodi u Srbiji, naročito u Vojvodini. Održavanjem serije seminara, radionica i javnih tribina u sandžačkim gradovima, ovaj zahtjev dobio je masovnu podršku Bošnjaka, prije svega direktora, nastavnika i profesora osnovnih i srednjih škola. Poslije uspješno obavljene pripremne nastave, svi nastavnici i stručni saradnici, polaganjem ispita iz poznavanja bosanskog jezika, dobili su neophodne certifikate od strane stručne komisije Bošnjačkog nacionalnog vijeća, čime su se stekli svi uvjeti za početak cjelokupne nastave na bosanskom jeziku.

Godine 2004, kad je uveden Bosanski jezik s elementima nacionalne kulture u osnovne škole, prvi su udžbenici štampani upravo u Tutinu, u prostorijama Centra za bošnjačke studije. “Tada mi je trebalo 70.000 eura kako bismo štampali te udžbenike za prvi i drugi razred osnovne škole i besplatno ih podijelili djeci. Otišao sam u predstavništvo TIKA-e u Skopju i tamo su mi naruke dali taj novac. Mi smo štampali 10.000 udžbenika i to podijelili. Bio je to pravi lom. Da nije bilo TIKA-e, mi to ne bismo mogli da uradimo, nema šanse. Sjećam se, kad smo održavali prvi javni čas bosanskog jezika, škola na Pešteri bila je puna žandarmerije. Bilo je to veoma teško vrijeme za nas”, kaže Džudžo.

Koliko je veliki posao do sada urađen na planu uvođenja bosanskog jezika u škole, govori i podatak da Mađari, kojih ima duplo više nego Bošnjaka u Srbiji, imaju nešto preko 13.500 djece u osnovnim i srednjim školama koja uče mađarski jezik s elementima nacionalne kulture, dok Bošnjaci trenutno imaju 15.345 djece u osnovnim i srednjim školama samo u tri grada: Novom Pazaru, Sjenici i Tutinu. U drugom polugodištu školske 2004/2005. godine počelo je izvođenje časova Bosanskog jezika s elementima nacionalne kulture. “To je počelo u drugom polugodištu, što je nezapamćeno. Tad je bio aktualan cunami u Indoneziji. Ja se vraćam iz Beograda i slušam vijesti. Naravno, svi samo govore o cunamiju. U jednom trenutku, negdje pred akšam, pojavljuje se udarna vijest koja u tom trenutku potiskuje cunami u drugi plan, vijest o tome da je počela nastava na bosanskom jeziku u četiri općine. Naravno, novinari i analitičari traže glavu ministra jer je to odobrio, posebno zbog toga što je to odobrio u drugom polugodištu, a da se nastava nije izvodila u prvom”, kaže Džudžo.

On poručuje da bi potpisivanje sporazuma Bosne i Hercegovine sa Srbijom o obrazovanju za manjinsku zajednicu Bošnjaka u Srbiji bilo od velikog značaja. “Nedavno smo dobili pismo od ministra u kojem se od nas traži da odredimo jednu instituciju koja bi mogla odgovoriti tom cilju, jer kao mi nemamo matičnu državu. U odgovoru smo napisali da mi, sandžački Bošnjaci, smatramo i osjećamo Bosnu i Hercegovinu svojom matičnom državom. Zatražili smo da se poduzmu sve potrebne aktivnosti kako bi došlo do potpisivanja međudržavnog sporazuma u oblasti obrazovanja, kao što je potpisan između Srbije i Mađarske, Srbije i Rumunije i tako dalje. Prošle sedmice me ministar obavijestio da su pokrenuti svi mehanizmi da dođe do tog potpisa. Međutim, još ne čujemo eho iz Sarajeva, tačnije, iz Ministarstva civilnih poslova. Bilo bi nam vrlo važno da se pokrene ta procedura, naročito zbog toga što veoma dugo traje. Ja sam u jednom mandatu, dok sam bio potpredsjednik Skupštine Srbije, vodio Skupštinski odbor za ljudska i manjinska prava. Tad sam prisustvovao potpisivanju tog sporazuma između Srbije i Mađarske. To je trajalo tri godine, jer, da biste potpisali takav sporazum, tu se moraju otkloniti svi mogući nesporazumi između ta dva naroda i te dvije države”, kaže Džudžo.

VAŽNA ULOGA CENTRA ZA BOŠNJAČKE STUDIJE

Esad Džudžo najzaslužniji je za otvaranje Centra za bošnjačke studije i izgradnju šestospratnice u kojoj se odvijaju aktivnosti Centra. Osnovan je još 1994. godine i bio smješten u jednoj vakufskoj zgradi. Ipak, Džudžo je sve vrijeme radio na izgradnji posebne zgrade koja bi mogla biti trajno rješenje za aktivnosti Centra, u kojoj bi mogla biti smještena velika biblioteka, sala za sastanke, klub, bosanska soba… “Ja sam dvanaest godina bio savezni poslanik i uvijek sam bio na listi svoje stranke. Svaka stranka koja ima svog poslanika u Parlamentu ima određena finansijska primanja. I nije se radilo o nekoj beznačajnoj cifri. Čini mi se da smo dobijali oko 10.000 eura mjesečno. Ja sam ta sredstva štedio, dobili smo i nešto pomoći od TIKA-e, podigao sam kredit, i tako smo napravili zgradu Centra za bošnjačke studije”, objašnjava Džudžo.

Centar za bošnjačke studije ima širok dijapazon djelovanja. U njemu nastaju i odvijaju se procesi od suštinskog značaja za duhovni život Bošnjaka u Novopazarskom sandžaku. Najznačajnija aktivnost Centra jeste izdavanje udžbenika i publikacija. Do sada je izdao 143.000 primjeraka publikacija. Među njima su i udžbenici na bosanski jezik s nacionalnom grupom predmeta. “Kad smo tek krenuli s procesom štampanja tih udžbenika, sarađivali smo s njemačkom izdavačkom kućom ‘Klet’. Oni su bili spremni da uđu u tu priču, a pitanje je ko bi pristao na to da oni nisu, jer Zavod za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja Republike Srbije nije još bio odobrio te udžbenike. Mi smo te udžbenike napravili, dali ih u štampu i onda ih otkupljivali od ‘Kleta’ i dijelili djeci besplatno. To niko nije radio. Bila je to jedna od najefikasnijih metoda ohrabrivanja djece i roditelja, da dobiju besplatne udžbenike”, ističe Džudžo. Nestvarna šestospratnica modernog Centra za bošnjačke studije, kakvog nema u Sarajevu, podsjeća na to šta je sve moguće kad se pravi ljudi postave na prave pozicije. I ne radi se samo o centru već o cjelokupnoj situaciji u ovoj općini koja bi mogla poslužiti mnogim u Bosni i Hercegovini i Sandžaku kao primjer uređene lokalne samouprave s jasnim ciljevima i konkretnim rezultatima.

PROČITAJTE I...

Vaso Čubrilović u svom memorandumu Istjerivanje Arnauta predlaže: globe, hapšenja, nemilosrdno primjenjivanje svih policijskih propisa, kažnjavanje šverca, sječe šuma... Pored policijskih pritisaka, Čubrilović predlaže i privredne represivne metode: nepriznavanje starih tapija, obustavljanje rada na katastru, nemilosrdno utjerivanje poreza i svih javnih i privatnih dugova, ukidanje poslovnih dozvola za trgovine, zanate, istjerivanje iz državne službe itd.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!