“Stav” u posjeti Odjelu dječije hematoonkologije KCUS-a: Ovdje rade posebni ljudi

“Ovdje dolazimo od maja ove godine, svako 21 dan od kada mu je ustanovljena dijagnoza. Faruka svi paze. Što se tiče ovog medicinskog osoblja, ja samo mogu od Boga zatražiti da im da sve najbolje na svijetu. Svi su nam na raspolaganju”, kaže Snježana Hadžić

“Prvo pitanje koje sam postavila sebi bilo je: Zbog čega se to desilo baš mom djetetu? Jesmo li mi krivi i šta je moj maksum učinio da mu se ovo desi? To su samo neka od pitanja koja su me mučila kada sam saznala za dijagnozu koju ima moja curica”, kaže nam Elvedina Delić iz Tešnja, majka petogodišnje Nejre koja je pacijentica Odjela za dječiju hematoonkologiju Pedijatrijske klinike Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS).

Nejru Delić zatekli smo pred polazak kući u Tešanj dok je završavala ciklus onkološke terapije na Pedijatrijskoj klinici KCUS-a. Nevini dječiji osmijeh dočekao nas je čim smo zakoračili u bolničku sobu. Sve je čisto i besprijekorno, a najljepše Nejrine oči koje nas posmatraju dok razgovaramo s njenom majkom.

“Sve se desilo iznenada, ali važno je što se bolest otkrila na vrijeme. Sada su nalazi malo bolji i nadamo se pobjedi. Naša su djeca posebna, a takvo je i osoblje koje radi na ovom odjelu. To valjda tako dragi Bog odredi, da s ovakvom djecom rade posebni ljudi”, objašnjava nam hrabra majka Elvedina Delić.

Na Odjelu za dječiju hematoonkologiju Pedijatrijske klinike KCUS-a boravi i desetogodišnji Faruk Hadžić iz Bihaća, koji je tu u pratnji majke Snježane. Faruk će ove jeseni krenuti u peti razred. Kaže da mu najviše nedostaju brat i sestra i da jedva čeka da ih vidi.

“Ovdje dolazimo od maja ove godine, svako 21 dan od kada mu je ustanovljena dijagnoza. Faruka svi paze. Što se tiče ovog medicinskog osoblja, ja samo mogu od Boga zatražiti da im da sve najbolje na svijetu. Svi su nam na raspolaganju. Nema ko šta reći osoblju koje radi ovdje, a ako ko šta i kaže, znajte da laže”, ističe Snježana.

U pratnji je majke Ismete trogodišnji dječak Ajnur Tabak, koji se također liječi na ovom odjelu. Ajnur je među najmlađim pacijentima na Odjelu za dječiju hematoonkologiju Pedijatrijske klinike.

“Ajnur dobro reagira na terapiju. Nadamo se najboljem, a uz pomoć Boga, ljekara i sestara na KCUS-u, tako će i biti. Nije mi bilo lahko da prihvatim Ajnurovu dijagnozu, ali nije nam ništa drugo preostalo”, kaže nam Ismeta.

Prema riječima prof. dr. Ede Hasanbegovića, direktora Discipline za zdravlje djeteta, Odjel za dječiju hematoonkologiju regionalni je centar u liječenju.

“Mi smo prvi u regiji uradili autolognu transplantaciju matičnih ćelija kod djeteta od 10 kilograma. Poznato je da neki pacijenti koji odu u Beč bez preporuke ili uputnice iz te klinike dobiju odgovor da se vrate ovdje, jer se u KCUS-u radi identičan tretman. U proteklih 20 godina ovdje je liječeno oko 1.500 djece koja su oboljela od malignih bolesti iz cijele Bosne i Hercegovine”, rekao je Hasanbegović, dodavši da je ovog broja izliječeno oko 80 posto pacijenata.

Pojašnjava da je visok procenat izlječenja karcinoma kod djece jer ona lakše podnose hemoterapiju nego odrasli. Također, od 1996. godine uspostavljena je metoda primanja hemoterapije putem plasiranja centralnog venskog katetera.

“Na našoj klinici primjenjuju se svi protokoli u liječenju koji su prihvaćeni u svijetu. Iako liječenje traje dugo, pacijentu i njegovoj porodici na dispoziciji, osim medicinskog osoblja, jesu i psiholog i socijalni radnik. Sarađujemo i s Udruženjem ‘Srce za djecu koja boluju od raka u FBiH'”, navodi Hasanbegović.

Hasanbegović na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu radi duže od dvije decenije, a najteži mu je moment kada roditeljima mora saopćiti dijagnozu. Nikome nije lahko podnijeti patnju roditelja.

“Meni je i sada, nakon 20 godina staža ovdje, teško saopćiti roditeljima dijagnozu. Nije lahko, jer, od 10 djece, njih osam će se izliječiti, ali dvoje neće. To uvijek ostavi posljedice na sve nas. Nešto što je lijepo jeste to što se djeca koja se liječe ovdje uvijek vraćaju da nas vide i pozdrave. Čak su neki upisali studij medicine. Riječ je o dvoje djece koja su imala leukemiju. Neke naše pacijentice su postale majke i sada nam rado svrate”, priča Hasanbegović objašnjavajući da su kontakti s bivšim pacijentima dobar znak da je osoblje Pedijatrijske klinike KCUS-a uradilo dobar posao, kako dijagnostički, tako i onaj ljudski.

 

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!