Status boraca treba što hitnije riješiti…

Najmorbidnije u svemu jeste to što su se upravo oni koji su se usudili posumnjati u pozadinu cijelog slučaja našli na odstrelu žestokih novinarskih pera. To je i bio jedan od ciljeva. No, da takve vrste kvalifikacija nisu tek tako izrečene, na najbolji način potvrdio je slučaj ministra Salke Bukvarevića, koji je ostao uskraćen za razgovor s braniocima.

…ali ne kao što su to zamislili mentori protesta.

Prvi mart, jedan od najznačajnijih datuma za Bosnu i Hercegovinu u njenom hiljadugodišnjem trajanju, u nekim “detaljima” nije se posebno razlikovao od 29. februara i 1. marta 1992. godine. Najveći broj građana ove zemlje, na dostojanstven način, prisjetio se tih burnih vremena kada se valjalo jasno opredijeliti: za nezavisnu i demokratsku BiH ili pristati na život u “Velikoj Srbiji” ili “Velikoj Hrvatskoj”. Pored evociranja uspomena na dostojanstven i hrabar izbor, u medijima, posebno na internet-portalima, moglo se pročitati i natpisa koji su sračunato na svaki mogući način obezvređivali značaj nezavisnosti, na vrlo nedoličan i, prije svega, licemjeran način. Pojedini novinari potrudili su se, tako, pojasniti javnosti kako BiH suštinski ništa nije dobila jer je ostala zavisna, potkrepljujući takve stavove “argumentacijom” da BiH danas zavisi i od Amerike, od EU, međunarodnih finansijskih institucija, velikih sila jednom riječi. Teza bi, dakako, bila zanimljiva da se u svijetu na prste mogu pobrojati države koje bi se u spomenutom smislu mogle tretirati nezavisnim. Ali, kako od Amerike i EU, MMF-a, Svjetske banke itd. takvu vrstu statusa danas imaju samo Rusija, Kina, Iran i Sjeverna Koreja, takva vrsta priče ništa je do gole demonstracije zlobe, uzgredno tempirana u izbornoj godini.

Takva vrsta malicioznih omalovažavanja svih mogućih postignuća, ne umanjujući, naravno, pri tome gomilu problema s kojima se BiH suočava, najviše podsjeća na SDS-ovu priču od prije 26 godina, kada se odlučnost najvećeg dijela građana BiH nastojala slomiti barikadama i svim oblicima zastrašivanja koja uz barikade idu. Ovog puta, na veliko iznenađenje, protestirao je dio boraca, dakle, oni koji su iznijeli najveći teret takve demokratske odluke. No, činjenica da su se na blokade odlučili baš 1. marta zbunila je mnoge. Razvoj događaja puno je toga otkrivao. Dalo se uočiti da su blokadama “nekim čudom” izmakli Mostar, Međugorje, Livno, Kiseljak, Busovača i ostali dijelovi Hercegovine koje nastanjuju Čovićevi “nositelji europskih vrijednosti”, odnosno imaginarni teritorij “trećeg entiteta”, dok su Sarajevo, Tuzla, Zenica… po ko zna koji put stavljeni u stanje komunikacijske izolacije. To što se zbivalo bio je isuviše prepoznatljiv rukopis koji neodoljivo podsjeća na početak februarskih paljevina 2014, ali i na “lijanovićevske kalkulacije” i taktiku. Nedostajala je samo podjela krastavaca, krompira i drugih proizvoda, što je birvaktile bio način da se Federalnom ministarstvu na čijem se čelu Lijanović nalazio iznude veća budžetska sredstva. A zbog čega su se tražila veća, na sudu je da utvrdi.

Ponašanje dviju braniteljskih “komponenata” bio je zabrinjavajući, a bilo je preočiglednih sličnosti koje asociraju na vrijeme sukoba, odnosno odbrane zemlje, u kojoj su uloge bile bitno različite. Sličan film gledali smo i u vrijeme obilježavanja 1. marta 2018. godine. Nekadašnji borci Armije RBiH po Ivan-planini, Šićkoj petlji i drugim destinacijama smrzavali su se na minus 20, dok su bojovnici tek nakon što su javno objelodanjene sumnje ko je ko u cijelom slučaju, sačekavši jugovinu, prošetali do Bijače i po ko zna koji put pokazivali sklonost ka punktovima na kojima su tokom proteklog rata najčešće demonstrirali ratne vještine. Na Bijači se dobro jelo i pilo. Ovaj HVO teferič je presmiješnom ratnom terminologijom u Dnevniku BH1 reporterka opisala riječima da su nekadašnji “zaboravljeni branitelji zauzeli granični prijelaz Bijača”.

Najmorbidnije u svemu jeste to što su se upravo oni koji su se usudili posumnjati u pozadinu cijelog slučaja našli na odstrelu žestokih novinarskih pera. To je i bio jedan od ciljeva. No, da takve vrste kvalifikacija nisu tek tako izrečene, na najbolji način potvrdio je slučaj ministra Salke Bukvarevića, koji je ostao uskraćen za razgovor s braniocima. On se vratio iz Tuzle jer su bivši borci s njim odbili pregovarati?! A zašto? Nisu imali mandat?! Nisu, jer su čelni ljudi Udruge “Zaboravljeni branitelji” Vlado Marušić i Drago Grbavac već dogovorili glavnog čovjeka za institucionalnu borbu, prepoznavajući ga u liku Mladena Begića, kantonalnog ministra za boračka pitanja Zapadnohercegovačke županije. Prema toj strategiji, Begić je, u ime HDZ-a BiH, dakle, pozicioniran kao mozak cijele operacije vezane za ostvarivanje boračkih prava, dok bi Bukvarevićev zadatak trebao biti da odriješi kesu i izbroji pare, prema već utvrđenoj kalkulaciji od 6 KM po branitelju, što bi podrazumijevalo budžetsku stavku od nekih 800 miliona?! Kome se cifra čini prevelikom, neka izračuna.

Ako se i sam Fadil Duranović, pozivajući srpsku komponentu da im se pridruži, javno očitovao da se “protesti organiziraju jer je izborna godina”, zbog čega bi izražavanje sumnji u pogledu krajnjih namjera bile proglašavane bahatošću i sličnim kvalifikacijama? Dodamo li navedenom i činjenicu da se upravo na tuzlanskom dijelu pojavio popriličan broj “boraca” rođenih nakon završetka rata, kao i činjenicu da nekadašnji SDP-ov ministar za boračka pitanja Zukan Helez čak ni javno u TV debati nije izdržao otvoreno poručiti kome je cilj slomiti kičmu, svaka sumnja u zloupotrebu boraca u predizborne svrhe opravdana je.

Vrlo zanimljiv detalj od kojeg se bježi u bilo kakvim spominjanjima, koji dodatno unosi sumnje u pravu prirodu protesta, jeste činjenica da je Zakon o pravima boraca, koji tretira sva sporna pitanja, u parlamentarnoj proceduri. Problem boračke populacije, dakle, treba rješavati. Da bi taj posao mogao biti uspješan, mora se poštovati red stvari i postupaka. Kantonalni ministri, samim tim i Mladen Begić, trebaju i osmišljavati i rješavati pitanja iz domena brige o demobiliziranim borcima, i to nije sporno. Ali, da bi njihova rješenja kao gotovu stvar viša instanca trebala bespogovorno prihvatati, lišena bilo kakvih prava, pa čak i najobičnijih pregovara, nije logično i predstavlja najobičniju diverziju na demokraciju.

Većina zahtjeva boraca potpuno je opravdana. Dakle, rješavanja statusa, registar boraca, finansiranje boračkih udruženja itd. pitanja su koja treba rješavati. Ali, nikako na način kako su to zamišljali kolovođe posljednjih protesta i njihovi mentori. I što je najvažnije, ta pitanja trebala bi se što prije rješavati kako ne bismo došli u situaciju u kakvoj se nakon više decenija našla bivša država koja se, stariji pamte, suočavala sa sličnim problemima, s obzirom na to da je broj boraca, umjesto da opada, s godinama rastao! Zato se i moglo dogoditi da prilikom obilježavanja 30. godišnjice Bitke na Sutjesci 1973. godine organizatori ne prepoznaju Koču Popovića, komandanta Prve proleterske brigade, zahvaljujući čijoj su se strategiji iz njemačkog obruča spasili i Tito i njegovi partizani. Samo malom broju svojih saboraca zahvaljujući, Koča se spasio i od degeneka, optužen da se gurao u redu za vojnički grah! Da se još uvijek živi heroji oslobodilačkog rata ne bi našli u sličnoj situaciji, pitanjima boraca treba se što hitnije pozabaviti i iste, naravno, rješavati u skladu sa zakonima i finansijskim mogućnostima.

Prethodni članak

ŽIVOT I/ILI SUŽIVOT

Sljedeći članak

Danas džemre u glavu udara

PROČITAJTE I...

Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!