Stara drvena džamija u Bužimu

Najstarija do danas očuvana krajiška džamija jeste Fethija u Bihaću, koja u originalu predstavlja katoličku crkvu prenamijenjenu u džamiju. Druga džamija po starosti jeste Stara drvena džamija u Bužimu, koja je izgrađena u prvoj polovini 19. stoljeća. Iako je u cijelosti izgrađena od drveta, skoro dva stoljeća uspješno odolijeva zubu vremena, ali i brojnim ratnim vihorima

 

Malo je džamija u Bihaćkoj krajini koje se mogu pohvaliti svojom davnašnjom izgradnjom i višestoljetnim trajanjem. Dok su u centralnim dijelovima Bosne bosanski namjesnici i vojskovođe još u prvim stoljećima osmanske uprave izgradili niz velikih i prostranih kamenih džamija koje i danas predstavljaju prelijepa arhitektonska zdanja i funkcioniraju u punom kapacitetu, u Bihaćkoj krajini to i nije bio slučaj. Krajiške džamije u najviše je slučajeva podizao sam narod. U nedostatku novčanih sredstava obično su građene od manje kvalitetnog materijala, vrlo često i od drveta. Kao takve, većina njih nije odolila zubu vremena, ali i čestim vojnim pustošenjima i paljevinama kojima je Krajina u kontinuitetu stoljećima bila izložena.

Od desetina tvrđavskih džamija, danas je u funkciji samo džamija u cazinskom gradu, prvobitno izgrađena 1576. godine te nakon rušenja, u dosta većim dimenzijama, sagrađena 1879. godine. Unutar krajiških tvrđava, iako bez funkcije, do danas su se zadržale džamije u Stijeni kod Cazina i Jezerskom kod Bosanske Krupe, a koje potječu iz 19. stoljeća. U tvrđavi Bužim uočavaju se još zidine kamene džamije iz 16. st., zatim u Todorovu (Velika Kladuša) ruševine džamije iz 1868. godine. Male drvene džamije, poput onih u tvrđavama Podzvizd i Vrnograč (Velika Kladuša), među prvima su se našle na udaru propadanja.

Najstarija do danas očuvana krajiška džamija jeste Fethija u Bihaću, koja u originalu predstavlja katoličku crkvu prenamijenjenu u džamiju. Druga džamija po starosti jeste Stara drvena džamija u Bužimu, koja je izgrađena u prvoj polovini 19. stoljeća. Iako je u cijelosti izgrađena od drveta, skoro dva stoljeća uspješno odolijeva zubu vremena, ali i brojnim ratnim vihorima. Zbog višestoljetne uloge centralnog mjesta islamske duhovnosti bužimskog kraja, nepatvorene snage i ljepote te ukupnog dojma koji ostavlja na klanjače i posjetioce u pjesničkim krugovima prozvana je odnedavno i Časnom džamijom brvnarom.

Položaj i vrijeme izgradnje

Stara drvena džamija u Bužimu predstavlja najveću drvenu džamiju u Bosni i Hercegovini (a vjerovatno i na Balkanu). Smještena je s južne strane bužimske tvrđave, na udaljenosti od oko 125 metara. To je jedina džamija u našoj zemlji koja je prvobitno izgrađena bez upotrebe ijednog eksera. Iako za to nema opširnijih podataka, u usmenoj predaji, ali i u nekoliko pisanih izvora, spominje se da je na istom mjestu džamija postojala i prije 1838. godine. U tom slučaju, navedena džamija sagrađena je najvjerovatnije u 18. stoljeću, zbog potrebe stanovništva koje se u velikom broju naselilo u Bužim poslije Bečkog rata, a služila je kao druga džamija, pored postojeće kamene džamije na tvrđavi. Postoji i mišljenje da je te godine džamija iz tvrđave premještena na današnju lokaciju.

Bez obzira koja verzija bila tačna, pouzdano se zna da se prva rekonstrukcija desila 1838. godine, kako piše u vakufnami koja se čuva u džamiji. Njen obnovitelj bio je bosanski namjesnik Mehmed Vedžihi-paša, a među 17 svjedoka i potpisnika vakufname jeste i imam Halil-efendija. Druga značajnija rekonstrukcija bila je 1937. godine, kada je na čelu Građevinskog odbora bio Huse Begić. Znatne je promjene u izgledu džamija pretrpjela sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, kada su na inicijativu mještana, a bez konsultacija „struke“, vršene određene popravke i prepravke, čime je u znatnoj mjeri narušen njen prvobitni izgled.

Uloga i značaj džamije

Dugo je vremena nakon njene izgradnje Stara drvena džamija predstavljala centralni društveni objekt bužimske nahije. Do izgradnje je džamija u naseljima Čaglica, Lubarda i Varoška Rijeka ona bila i jedina džamija u bužimskom kraju. Kako se to navodi u defterima iz druge polovine 19. stoljeća, mahala u kojoj se džamija nalazi imala je status kasabe, prije svega zbog džamije i mekteba, zatim tvrđave te trgovačkih dućana i žitarnice. Kako je ostalo zapisano netom nakon Prvog svjetskog rata, za vrijeme džume, pred nju je znalo doći oko 700 konjanika iz okolnih sela. Njeno je dvorište dugo vremena bilo mjesto značajnih vjerskih, vojnih i političkih skupova sve do perioda Drugog svjetskog rata.

Zbog svoje monumentalnosti, značaja i starosti, Stara drvena džamija, zajedno s Hudut-česmom, haremom, nišanima i hadžijskim kamenovima te unutrašnjom pokretnom imovinom, u toku 2003. godine proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Pored svega navedenog, a što spada u I zonu, neposredna okolina džamije, uključujući privatno zemljište i objekte na njemu, pripada II zoni zaštite graditeljske cjeline.

Arhitektonske odlike

Objekt drvene džamije pravougaone je tlocrtne osnove koju iz temelja podupire 78 stubova. Pristupa joj se sa sjeverozapadne strane, kroz natkriveni trijem koji je u lijevom dijelu pretvoren u abdestanu. Džamija posjeduje mahfil na koji se uspinje pomoću drvenog stepeništa. Zahvata prostor uz tri strane džamijskih zidova, a u središnjem je dijelu mahfila istak za mujezina. Mihrab je izveden bez ukrasa. Njegova neobičnost jeste u tome što mihrabska niša izlazi u vanjski prostor koji je izvana prekriven limom. Lijevo je od mihraba drveni ćurs. Mimber je drveni, ukrašen profiliranim lukovima. Ograđeno stepenište ima devet stepenika. Pristup vanjskom svjetlu omogućava 18 prozora. Svi su prozori dvokrilni s običnim staklom, bez vanjskih mušebeka i unutrašnjih kapaka. Zidovi, koji su napravljeni od hrastovih talpi, s unutrašnje su strane prekriveni drvenom lamperijom. Na dijelu tavanice ispod kojeg nema mahfila sačuvana je originalna forma šiše. U unutrašnjosti džamije nalaze se 24 stuba, postavljeni na različitim rastojanjima, s ulogom da preuzimaju opterećenje mahfila, stropne i krovne konstrukcije.

Džamija je pokrivena četverovodnim krovom čiji nagib iznosi oko 40º. Prije rekonstrukcije, 1937. godine, krov je bio još i strmiji, a pokrov je činila drvena šindra. Danas su oluci na krovu od pocinčanog lima. Vitka drvena munara izlazi iz krova. Danas je visoka oko 17, a prije rekonstrukcije bila je duža za još nekoliko metara. S obzirom na dimenzije od 18 x 16 metara te ukupnu korisnu površinu koja iznosi 414 m2, džamija predstavlja najveću drvenu džamiju u Bosni i Hercegovini.

Pokretno džamijsko blago

Među najznačajnije džamijsko pokretno blago spadaju dvije levhe Abdurahmana Siri-babe, originalna vakufnama Vedžihi-paše, džamijski tarih u formi levhe, djelo Menakib-i čehar-i jar-i guzin, originalni rukopis o salavatima, dovama i liječenju te originalno osmansko izdanje časopisa Behar.

Navedene Sirijine levhe potječu iz 1260. godine po Hidžri (1844. godina). Vjeruje se da ih je Vedžihi‑paša, kao prijatelj i murid šejha Sirije, uvakufio u tek sagrađenu džamiju. Značaj ovih levhi sačuvanih u Bužimu veći je zbog žalosne činjenice da je u proteklom ratu uništen kaligrafski fond Oglavačke tekije u Fojnici, među kojima su se nalazili raritetni primjerci kaligrafskih izvedbi Siri-babe. Obje levhe napisane su dželi sulus stilom arapskog pisma. Na prvoj je ispisan 137. ajet sure Bekare, a na drugoj 6. ajet sure Saff.

U Vakufnami iz 1256. godine po Hidžri (1840. godina) određuju se prava i dužnosti u vezi s funkcijom i održavanjem džamije i određuje se godišnja suma novca potrebnog za plaćanje službenika, održavanje, prepravke i nabavke. Donesena je na inicijativu bosanskog namjesnika Vedžihi-paše. Vakufnamu je legalizirao zamjenik kadije Ebu Bekir Sitki effendi pred 17 svjedoka, uglednih građana Bužima. Njome je obnovljena institucija vakufa koja je postojala i od ranije.

Džamijski tarih u formi levhe napisan 1254. godine po Hidžri (1838. godina) djelo je nepoznatog pjesnika Enisija. Kompozicija je izvedena u dvanaest bejtova i napisana u dvanaest polja.

Menakib-i čehar-i jar-i guzin djelo je Ahmeda Šemsudina Sivasija, anadolskog sufije halvetijskog tarikata rođenog 1520. godine u kasabi Zile, provinciji Tokat. Bio je muderis u Univerzitetu Sahani Seman u Istanbulu. Prožeto tesavvufskim nabojem, djelo govori o duhovnim doživljajima Pejgamberovih halifa Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije.

Rukopis o salavatima, dovama i liječenju, kao i prethodno djelo, napisani su nesh-pismom. Ukrašen floralnim motivima i vinjetama, rukopis predstavlja sažetu zbirku salavata, dova za specijalnu namjenu i prilike, zapise i hamajlije za liječenje duhovno oboljelih osoba.

U džamiji se čuva i oko 20 brojeva časopisa Behar iz 1906. godine, koji je pisan osmanskim jezikom.

Narušen prvobitni izgled

Ne vodeći računa o očuvanju autentičnosti, u nekoliko zadnjih decenija 20. stoljeća, kroz popravke i dogradnju, narušen je u znatnoj mjeri prvobitni izgled i džamije i njenog harema. Radovi oko postavljanja električnih instalacija nisu izvedeni na najprikladniji način. Stari vezeni ćilimi, kojima je džamijski pod nekada bio prekriven, do danas su u potpunosti uklonjeni.

Nakon proglašenja spomenikom, na džamiji su dozvoljeni samo konzervatorsko-restauratorski radovi. Umjesto krovnog pokrivača iz 1937. godine, za vrijeme obnove 2014. godine vraćena je ponovo drvena šindra te iznova obložena munara. U narednom periodu uslijedit će vraćanje prvobitnog unutrašnjeg izgleda kroz zamjenu četinarske lamperije originalnim daskama u formi šiše, postavljanje haremske ograde s drvenim tarabama te dokumentiranje epigrafske građe mezarja i sanacija oštećenih nišana. Za razliku od I zone zaštite, u kojoj se rekonstrukcija i konzervacija provodi u skladu s uzusima struke, u II zoni i nije tako. Privatni objekti u blizini džamije, unatoč preciznim kriterijima (spratnost, četverovodni krovovi, upotreba izvornih materijala, i sl.), nažalost, već se cijelu deceniju izgrađuju i dograđuju mimo propisa koji definiraju gradnju.

Halil-efendija, imam drvene džamije i najmarkantnija duhovna figura Bužima

Prvi imam drvene džamije bio je Halil ef. Hali. Nakon njega su u džamiji službu obavljali Šerif Bajrić, Ibrahim Mulalić, Salih Dizdarević, Šerif Sagrković, Omer Bajrektarević, Hasan Ćehajić, Mehmed Malkoč, Husein Alijagić, Besim Hamzabegović i danas Emin Grošić.

Halil ef. Hali skoro je pola stoljeća (1832–1878) bio imam Stare drvene džamije u Bužimu. Jedna je od najznačajnijih duhovnih figura bužimskog kraja. Narodna predaja za njega kaže da je bio dobri, da je imao odlike kader-sahibije. Potpisnik je i džamijske vakufname iz 1840. godine.

Kao „imam-evlijai“ tumačio je snove, bio vidovit te predskazivao budućnost. Između ostalog, govorio je da će se „pojaviti jahalice bez duše“, da će „po nebu letjeti ptice sa sto insana“ te da će „voda iz doline doći na veliko brdo“.

Za njega se veže i predaja da je skinuo ahmediju i prekinuo službu prilikom austrougarskog zauzimanja Bužima. Naime, jednog dana, idući iz džamije prema kući, pod ahmedijom se morao skloniti grupi austrougarskih konjanika koja se kretala prema tvrđavi. Vidno potresen i uvrijeđen izišao je pred džematlije, skinuo ahmediju i kazao da im više ne može biti predvodnik jer ne može podnijeti da se u svojoj vjeri i na svojoj zemlji mora sklanjati dušmaninu. Već je naredne godine umro, a ukopan je u haremu Stare drvene džamije.

O velikom autoritetu koji je imao kod svojih džematlija i učenika svjedoči i nekoliko sačuvanih pisama njegovog učenika upućenih iz Istanbula u Bužim u periodu od 1846. do 1850. godine. Tako Mehmed Sijamhodžić, sin Ahmeda, a Halil ef. učenik, koji se školuje u Stambolu, pišući svom ocu u Krajinu u jednom od pisama moli da se proslijede mahsuz selami za “našeg imama Halil efendiju koji se nalazi tamo kod vas”, izražava da je muhtač (da ima potrebu za) njegovim hair-dovama te navodi “da mu ljubi ruke“. 

Dilema oko godine izgradnje džamije

Dugi niz godina postojala je dilema oko tačne godine izgradnje, odnosno obnove Stare drvene džamije, 1835. ili 1838. godine. U originalnoj vakufnami, napisanoj 1840. godine, piše da je godina obnove 1254. godina hidžretskog, što odgovara 1838. godini gregorijanskog kalendara. S druge strane, natpis u kamenu u vanjskom zidu ne spominje džamiju iz 18. stoljeća, već govori da je godina prve izgradnje 1835., a godina obnove 1937.

Šta je prava istina?

Prava je istina da je džamija izgrađena 1838., a ne 1835. godine, za šta postoji više argumenata. Kao prvo, podatak s vakufname vjerodostojniji je u odnosu na natpis koji se nalazi na zidu ulaznog trijema, koji je naknadno dograđivan. Kao drugo, i na džamijskoj levhi piše da je izgrađena 1838. godine. Dalje, mala je vjerovatnoća da je Mehmed Vedžihi-paša (bosanski namjesnik od 1835. do 1940. godine) u prvoj godini svoga namjesništva podigao ovu zadužbinu. I četvrti, možda i najznačajniji argument koji otklanja dugo vremena prisutnu dilemu, jeste greška kod unosa natpisa na kamenu ploču prilikom obnove džamije 1937. godine. Naime, ta godina (1937) odgovarala je 1356. hidžretskoj. Podatak u vakufnami govorio je o 1254. godini kao godini podizanja džamije. Jednostavnom računicom, razlikom između 1356 i 1254 dobije se rezultat od 102 godine. Ne vodeći dovoljno računa o različitoj dužini lunarnog i solarnog kalendara, tvorac natpisa nije uračunao 3 godine (102:33, 2=3) nastale kao razlika između gregorijanskog i hidžretskog kalendara. Da je to uradio ispravno, godina na kamenu odgovarala bi godini iz vakufname (1937–99=1838).

 

PROČITAJTE I...

Mina Ibrahimović vratila se u svoje Dimniće prije nekoliko godina, kako kaže, da tu liječi svoju tugu. Mini su u genocidu ubijeni sinovi Saib i Samir, te muž Sadik. Do prije dvije godine živjela je u drvenoj kućici. Federalno ministarstvo za izbjeglice napravilo joj je kuću i sad joj je lakše. Mina ima ovce i koze, ukupno pedesetak grla. Ima dosta voća, a uzgaja i povrće

: Crkva Manastira u Zavali jedini je primjer polupećinske crkve u Bosni i Hercegovini i nalazi se u istoimenom selu u zapadnom dijelu Popovog polja, četrdesetak kilometara južno od Stoca. Mještani kažu da je Manastir dio religijskog, kulturnog i prirodnog konteksta povezanog atrakcijama u Popovom polju kao što su pećina Vjetrenica, ostaci srednjovjekovnih crkava, stara željeznička stanica, kula, niz stambenih objekata u selu Zavala i Trebišnjica, najveća ponornica u Evropi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!