Stanje će biti sve gore i gore, najveći je problem smještaj migranata

Krajina je dobro odreagirala na cijelu situaciju te je u Bihaću za prihvat migranata odvojena nedovršena zgrada koja se prilagođava za boravak na stotine ljudi. Zbog čega Bihać može, a Sarajevo ne može, definitivno nije pitanje za mene

 

Humanitarno udruženje “Pomozi.ba” već pet godina pomaže izbjeglicama iz Sirije i ostalih zemalja Bliskog istoka. Osnivač i prvi čovjek ovog udruženja Elvir Karalić i sam je 2013. godine bio učesnik prvog konvoja pomoći iz BiH za Siriju. “Prešli smo tada put od 6.000 kilometara, bili smo unutar Sirije i dijelili pomoć. Tada smo obišli mobilne bolnice gdje je bilo najviše djece, djece bez nogu, ruku, očiju – sve to me vratilo u devedesete i podsjetilo da smo do jučer to bili mi”, priča Karalić na početku intervjua za Stav.

Nakon toga, 2015. godine, kada je veliki broj migranata bio u Srbiji, “Pomozi.ba” je isporučilo oko 100 tona razne pomoći, a u toku 2016. nastavljeno je pomaganje izbjeglicama u kampovima na granici Turske i Sirije. U martu 2017. Udruženje je poslalo 12 brodskih kontejnera s oko 300 tona hrane, vrijednosti od oko pola miliona KM. Hrana se dijelila kako ljudima u Siriji, tako i izbjeglicama koje su se nalazile u kampovima s turske strane.

“Kada se desio veliki priliv migranata u Srbiju tokom 2015. godine, ljudi u BiH su bili više nego spremni da pomognu pa se dešavalo da su nam se neprestano javljali donatori koji su bili spremni da ustupe kuće, vikendice, stanove, nudili su autobuse da se ide u Srbiju po ljude kako ne bi boravili na otvorenom. Svi smo tada nekako priželjkivali da te izbjeglice samo pređu u BiH kako bismo ih mi primili s ‘obrazom'”, priča Karalić.

STAV: Migranti su stigli i u BiH, kako smo ih primili, kako se brinemo o njima?

KARALIĆ: Sada je 2018. godina i, nažalost, desilo nam se da je određeni broj ljudi ipak pod vedrim nebom. Mene prije svega boli kada vidim da uopće imamo ljude u parku, jer kada sam bio u Beogradu 2015. godine i vidio ljude po parkovima, bio sam uvjeren da se nama to ne bi moglo desiti, jer ako iko zna šta znači biti izbjeglica, to smo onda mi.

Od početka migrantske krize, samo u nekoliko mjeseci “Pomozi.ba” i još jedna partnerska organizacija utrošile su oko 250.000 KM, što na plaćanje smještaja, što na hranu i higijenske potrepštine, odjeću, obuću, vreće za spavanje itd. Tokom tog perioda smještaj i sva ostala neophodna pomoć osiguravana je za 300-400 migranata na dnevnom nivou. U ovom trenutku “Pomozi.ba” osigurava hranu za oko 800 migranata u Sarajevu i Velikoj Kladuši, a moraju se spomenuti i građani koji se samostalno organiziraju i nalaze smještaj migrantima, ali pomažu im i na sve druge načine. U svemu ovom ogroman je značaj volontera, kako domaćih, tako i međunarodnih, koji konstantno pomažu migrantima, a neki čak i spavaju gdje oni spavaju, u vrećama za spavanje, šatorima, privremenim smještajnim jedinicama i slično.

Međutim, i pored svega nabrojanog, ipak nismo u mogućnosti da adekvatno zbrinemo sve ljude i da nam niko ne boravi po parkovima, a kako ide ljepše vrijeme, stanje će biti sve gore i gore. U nekoliko navrata na našoj oficijelnoj stranici na Facebooku izražavali smo zabrinutost u slučaju da dođe malo veći broj ljudi, i upravo se to sada desilo. Najveći je problem smještaj, odnosno mjesto gdje bi 200-300 ljudi moglo spavati, a sve ostalo možemo lakše osigurati. Nama su prioritet porodice s djecom i mjesecima su svi bili zbrinuti, ali jednostavno više nemamo kapaciteta. Najveći broj migranata su muškarci i ovdje se naravno ne radi samo o ljudima iz Sirije već ima migranata iz svih krajeva svijeta, gdje su neki od njih problematični, ali ne smijemo suditi svima na osnovu par pojedinaca.

STAV: Osim problema sa smještajem, kakve još izazove očekujete u narednom periodu?

KARALIĆ: S obzirom na ljepše i dosta toplije vrijeme, veliki problem može biti higijena jer ljudi nemaju gdje da se okupaju, tako da se opet vraćamo na pitanje smještaja, gdje bi se rješavanjem toga automatski riješili i potencijalni drugi problemi, eventualne zaraze i slično.

STAV: Ima li opravdanog straha od sigurnosnih problema? Bilo je i slučajeva nasilnog ponašanja.

KARALIĆ: Što se tiče sigurnosnih problema, kroz naše prostorije u protekla dva mjeseca prošlo je oko 1.000 ljudi, a imali smo samo nekoliko neugodnih situacija, i to je procentualno zanemariva brojka. Međutim, mora se imati na umu da se ovdje radi o ljudima iz različitih zemalja i različitih kultura, pa ako imamo grupu muškaraca iz Afganistana, Sirije i Irana i smjestimo ih sve zajedno, tu su odmah povećane šanse da dođe do određenih sukoba između njih. Nikako ne bih mogao reći da se radi o sigurnosnoj prijetnji za građane BiH, ali zasigurno može doći do povremenih incidenata iniciranih od migranata.

STAV: Možemo li reći da su Bosanci i Hercegovci pali na ispitu “sjećanja na izbjegličku sudbinu” ili može i neka prolazna ocjena?

KARALIĆ: Bosanci i Hercegovci su i ovaj put pokazali da imaju veliko srce kao i suosjećanje i empatiju prema izbjeglicama. Veliki broj ljudi samostalno je odreagirao na cijelu situaciju, pa imamo bezbroj primjera gdje su građani Sarajeva otišli u park, uzeli neku porodicu i odveli ih u stan, kuću ili im eventualno platili smještaj u nekom hostelu. Također, ne smijemo zaboraviti činjenicu da sve što je “Pomozi.ba” uradilo ustvari je pomoć koja je u najvećem dijelu došla kako od pojedinaca, tako i od firmi iz BiH. Mi smo samo posrednici, a urađeno je puno toga u proteklim mjesecima, što pokazuje da naš narod nije zaboravio šta znači biti izbjeglica.

STAV: Krajina se ranije susrela s prilivom izbjeglica, ali čini se da se uspješno nosi s time. Koji je “krajiški” recept?

KARALIĆ: Krajina je dobro odreagirala na cijelu situaciju te je u Bihaću za prihvat migranata odvojena nedovršena zgrada koja se prilagođava za boravak na stotine ljudi. Zbog čega Bihać može, a Sarajevo ne može, definitivno nije pitanje za mene. U Velikoj Kladuši jedan lokalni restoran, odnosno vlasnik istog, krenuo je s besplatnom podjelom obroka za migrante i u početku se radilo o samo nekoliko obroka dnevno, a broj se konstantno povećavao. Već sada u spomenutom restoranu dnevno jede i do 450 ljudi, a podijeli se do 600 obroka. Tokom prošle sedmice “Pomozi.ba” organizacija isporučila je donaciju vrijednosti od oko 30.000 KM, a radilo se prvenstveno o hrani koja će se pripremati i isporučivati u vidu gotovih obroka kroz taj restoran, a također je isporučeno i pet mobilnih solarnih tuševa. Bez obzira na veliki broj ljudi koji dnevno dolaze da jedu, za sada nema nikakvih incidenata, te dok jedni jedu u restoranu, drugi čekaju ispred i popunjavaju slobodna mjesta, tako da za Krajinu možemo samo pričati u superlativu kada govorimo o migrantskoj krizi.

Pored sve dobre volje građana BiH, kao i angažmana nevladinog sektora, ovdje nam je potrebno sistemsko rješenje kako se vrlo brzo ne bismo našli u ozbiljnijim problemima. S dolaskom većeg broja migranata, a bez sistemskog rješenja, zasigurno će doći i do većeg broja neugodnih situacija na našim ulicama i parkovima, a mislim da to nikome nije u cilju.

PROČITAJTE I...

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

Džamija u Slapovićima zapaljena je 1995. godine, ali nije srušena do temelja. Ostali su sačuvani masivni perimetralni zidovi, izrađeni od lomljenog kamena, kao i munara. Nakon povratka su mještani odlučili da je obnove. Godine 2008. džamija u Slapovićima je obnovljena, i to je jedina džamija na području opštine Srebrenica koja je nakon obnove uspjela zadržati stari, autentični izgled

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!