Šta učiniti sa zaglavljenim autobusom punim četnika

Situacija je postala sve nervoznija, čekalo se odobrenje iz komande brigade da se dopusti paljba po autobusu punom neprijatelja zaglavljenom u blatu. Sve je bilo nanišanjeno, čekao se trenutak udaranja po okidaču. Gledali smo u komandira s motorolom, zavladao je totalni muk. Pucati ili ne pucati – pitanje je sad. Neko je doviknuo: “Ma pucaj, pobjeći će nam”

Kad se vratim s posla, upalim silne sprave i mašine, nek sve zuji. Ne znam zašto me to toliko opušta, kao da mi nije dosta buke po cijeli dan. Televizor skoro i ne gasim. Zavalim se da pogledam film pa zakunjam, a on radi li – radi. Probude me ujutro vijesti, uvijek jedna te ista slika u kojoj nekoliko žena i muškaraca sjede u studiju sa šoljama kafe ispred sebe i raspravljaju o koječemu, uvode narod u novi dan s poluoptimizmom, nastojeći nivelirati i kombinirati raznorazne vijesti u prihvatljiv sutlijaš. Svi su tu, naravno, odabrani zbog izražene fizičke ljepote i elokventnosti, sposobnosti da izgovaraju trista riječi u minuti. Poluzabava je ono što narodu treba dok pravi doručak i sprema se poći na posao. Ne nudi se ništa preteško, osim ako se nije dogodila neka katastrofa.

A onda pustiše nešto u vezi sa Sirijom. Borbe se i dalje odvijaju u ratu u kojem se ne vidi kraj, u kojem ljudi pucaju jedni na druge zamotani u različite zastave, neki opijeni najgorim idejama. Tužno. Slike totalne devastacije nevjerovatne su, kolone izbjeglica bježe glavom bez obzira ostavljajući iza sebe pejzaž iz kojeg kulja crni dim.

Dok je plavuša objašnjavala nešto o čemu nema pojma, ugledah na tom snimku posadu topa kako po nekom roka.

Bauljao sam tek probuđen kroz prorijeđenu grabovu šumicu, posječenu što granatama, što sjekirama raje koja se već spremala za zimu. Rat se zaholcao, ljudi su ginuli na sve strane, loše vijesti sustizale su jedna drugu. Gledao sa da ne gazim izvan male utabane staze, ko zna šta može biti posijano naokolo. Kafu nisam popio, valjda neko u rovu ima nekog toza za prokuhati.

Imali smo negdje na Orliću (brdo Žuč) zahrđali njemački protuavionski top bez nišanske sprave s kojim smo mogli ispaliti desetak granata prema Mujkića brdu, i onda kapak. Ipak, taj topčić podizao je nekim čudom moral pješadiji koja je s nama dijelila sudbinu. Dobro smo ga ukopali i čuvali za neku posebnu priliku.

Trljao sam oči ne bih li konačno progledao. Izvadio sam cigaretu, nisam od nervoze mogao dočekati kafu. Ustvari, bilo je proglašeno neko primirje pa smo se mogli “opustiti”. Ali, budući da je svako prethodno primirje završavalo istovarom granata po nama, moralo se biti na oprezu.

Neko mi je pokraj topa, odlazeći u brlog na spavanje, ostavio džezvu i malo vatrice koja se gasila. Uskočio sam i ubacio nešto granja pronađenog oko rova, toz se počeo krčkati. Gledao sam okolo slušajući cvrkut preostalih ptica dok su se prvi zraci sunca probijali kroz lišće. Imao sam još jedan dan na liniji, a onda pravac grad, na probe sa “Sikterom”, na zaglavljivanje u kafani “Obala” kod Adisa i Žileta, igranje jamba i karata u podrumu na Džidžikovcu, čekanje u redu za vodu i humanitarnu pomoć.

Pedesetak metara od nas začuh graju. S mjesta na kojem je bio pozicioniran ZIS-3 76 mm, ruski top dobre preciznosti koji je mogao na udaljenosti od nekoliko kilometara ojaditi sve i svašta. Radoznalost me počela kopkati, šta li se ondje toliko bitno dešava?! Kad sam prišao, vidio sam da su se svi uzvrpoljili, motorola je radila do usijanja, nešto se čekalo. Znao sam tu jednog borca, priupitah ga o čemu je riječ. Kaže: “Pogledaj kroz rogonju!” (“Rogonja” je artiljerijski dvogled.) Prislonio sam oči uz sočiva i gledao u nešto što mi nije ništa značilo. “Šta je ovo?”, upitah. Odgovor je stigao istog trena: “Budalo, zar ne vidiš autobus pun četnika kako se zaglavio u blatu, pokušavaju se izvući!” Primijetih ljude kako skaču oko vozila i guraju li – guraju.

Situacija je postala sve nervoznija, čekalo se odobrenje iz komande brigade da se dopusti paljba po autobusu punom neprijatelja. Sve je bilo nanišanjeno, čekao se trenutak udaranja po okidaču. Gledali smo u komandira s motorolom, zavladao je totalni muk. Pucati ili ne pucati – pitanje je sad. Neko je doviknuo: “Ma pucaj, pobjeći će nam!” Neizvjesnost je trajala dok su se svi smjenjivali na “rogonji” gledajući gume kako šlajdraju.

Naredba je stigla. Ne pucati! Poštovati primirje. Svi počeše psovati i lomiti grane. U međuvremenu, ovi su izgurali autobus i nastavili preko Poljina prema Palama, putem iskopanim minut prije rata, dok smo mi u našim kućama udobno spavali. Raziđosmo se, svako na svoju stranu. Ja se vratih do zahrđalog “švabe”, popih to malo jada od toza i legoh spavati. Sutradan, usred primirja, počeše po nama padati granate. Veselo. Idemo ispočetka.

Vijesti iz Sirije naprasno su završile i krenulo je nešto u vezi s oblinama Kim Kardashian, nešto o širini njenog struka, veličini grudi, o fotografijama s plaža, o aferama s kojekavim tipovima. Mala je k'o top!

Prethodni članak

Povijest žeđi

PROČITAJTE I...

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!