Šta učiniti sa zaglavljenim autobusom punim četnika

Situacija je postala sve nervoznija, čekalo se odobrenje iz komande brigade da se dopusti paljba po autobusu punom neprijatelja zaglavljenom u blatu. Sve je bilo nanišanjeno, čekao se trenutak udaranja po okidaču. Gledali smo u komandira s motorolom, zavladao je totalni muk. Pucati ili ne pucati – pitanje je sad. Neko je doviknuo: “Ma pucaj, pobjeći će nam”

Kad se vratim s posla, upalim silne sprave i mašine, nek sve zuji. Ne znam zašto me to toliko opušta, kao da mi nije dosta buke po cijeli dan. Televizor skoro i ne gasim. Zavalim se da pogledam film pa zakunjam, a on radi li – radi. Probude me ujutro vijesti, uvijek jedna te ista slika u kojoj nekoliko žena i muškaraca sjede u studiju sa šoljama kafe ispred sebe i raspravljaju o koječemu, uvode narod u novi dan s poluoptimizmom, nastojeći nivelirati i kombinirati raznorazne vijesti u prihvatljiv sutlijaš. Svi su tu, naravno, odabrani zbog izražene fizičke ljepote i elokventnosti, sposobnosti da izgovaraju trista riječi u minuti. Poluzabava je ono što narodu treba dok pravi doručak i sprema se poći na posao. Ne nudi se ništa preteško, osim ako se nije dogodila neka katastrofa.

A onda pustiše nešto u vezi sa Sirijom. Borbe se i dalje odvijaju u ratu u kojem se ne vidi kraj, u kojem ljudi pucaju jedni na druge zamotani u različite zastave, neki opijeni najgorim idejama. Tužno. Slike totalne devastacije nevjerovatne su, kolone izbjeglica bježe glavom bez obzira ostavljajući iza sebe pejzaž iz kojeg kulja crni dim.

Dok je plavuša objašnjavala nešto o čemu nema pojma, ugledah na tom snimku posadu topa kako po nekom roka.

Bauljao sam tek probuđen kroz prorijeđenu grabovu šumicu, posječenu što granatama, što sjekirama raje koja se već spremala za zimu. Rat se zaholcao, ljudi su ginuli na sve strane, loše vijesti sustizale su jedna drugu. Gledao sa da ne gazim izvan male utabane staze, ko zna šta može biti posijano naokolo. Kafu nisam popio, valjda neko u rovu ima nekog toza za prokuhati.

Imali smo negdje na Orliću (brdo Žuč) zahrđali njemački protuavionski top bez nišanske sprave s kojim smo mogli ispaliti desetak granata prema Mujkića brdu, i onda kapak. Ipak, taj topčić podizao je nekim čudom moral pješadiji koja je s nama dijelila sudbinu. Dobro smo ga ukopali i čuvali za neku posebnu priliku.

Trljao sam oči ne bih li konačno progledao. Izvadio sam cigaretu, nisam od nervoze mogao dočekati kafu. Ustvari, bilo je proglašeno neko primirje pa smo se mogli “opustiti”. Ali, budući da je svako prethodno primirje završavalo istovarom granata po nama, moralo se biti na oprezu.

Neko mi je pokraj topa, odlazeći u brlog na spavanje, ostavio džezvu i malo vatrice koja se gasila. Uskočio sam i ubacio nešto granja pronađenog oko rova, toz se počeo krčkati. Gledao sam okolo slušajući cvrkut preostalih ptica dok su se prvi zraci sunca probijali kroz lišće. Imao sam još jedan dan na liniji, a onda pravac grad, na probe sa “Sikterom”, na zaglavljivanje u kafani “Obala” kod Adisa i Žileta, igranje jamba i karata u podrumu na Džidžikovcu, čekanje u redu za vodu i humanitarnu pomoć.

Pedesetak metara od nas začuh graju. S mjesta na kojem je bio pozicioniran ZIS-3 76 mm, ruski top dobre preciznosti koji je mogao na udaljenosti od nekoliko kilometara ojaditi sve i svašta. Radoznalost me počela kopkati, šta li se ondje toliko bitno dešava?! Kad sam prišao, vidio sam da su se svi uzvrpoljili, motorola je radila do usijanja, nešto se čekalo. Znao sam tu jednog borca, priupitah ga o čemu je riječ. Kaže: “Pogledaj kroz rogonju!” (“Rogonja” je artiljerijski dvogled.) Prislonio sam oči uz sočiva i gledao u nešto što mi nije ništa značilo. “Šta je ovo?”, upitah. Odgovor je stigao istog trena: “Budalo, zar ne vidiš autobus pun četnika kako se zaglavio u blatu, pokušavaju se izvući!” Primijetih ljude kako skaču oko vozila i guraju li – guraju.

Situacija je postala sve nervoznija, čekalo se odobrenje iz komande brigade da se dopusti paljba po autobusu punom neprijatelja. Sve je bilo nanišanjeno, čekao se trenutak udaranja po okidaču. Gledali smo u komandira s motorolom, zavladao je totalni muk. Pucati ili ne pucati – pitanje je sad. Neko je doviknuo: “Ma pucaj, pobjeći će nam!” Neizvjesnost je trajala dok su se svi smjenjivali na “rogonji” gledajući gume kako šlajdraju.

Naredba je stigla. Ne pucati! Poštovati primirje. Svi počeše psovati i lomiti grane. U međuvremenu, ovi su izgurali autobus i nastavili preko Poljina prema Palama, putem iskopanim minut prije rata, dok smo mi u našim kućama udobno spavali. Raziđosmo se, svako na svoju stranu. Ja se vratih do zahrđalog “švabe”, popih to malo jada od toza i legoh spavati. Sutradan, usred primirja, počeše po nama padati granate. Veselo. Idemo ispočetka.

Vijesti iz Sirije naprasno su završile i krenulo je nešto u vezi s oblinama Kim Kardashian, nešto o širini njenog struka, veličini grudi, o fotografijama s plaža, o aferama s kojekavim tipovima. Mala je k'o top!

Prethodni članak

Povijest žeđi

PROČITAJTE I...

Posebno je opasno zaspati pred akšam ili, ne dao mu Bog, u sami akšam. Oni koji tada zaspu često bivaju kidnapirani i zauvijek odvedeni u paralelne dimenzije bitka. Jedna je djevojka tkala ćilim i zaspala za stanom. Kad se probudila, samo je sinula preko sela kao da je gone bijesne zvijeri i nikad joj više nije bilo iladža. A jedan je kosac zaspao u prvi mrak i srce mu je puklo, vjerovatno nije moglo izdržati taj sudar nadzemnih i podzemnih struja. A drugog je opet strefio moždani. A treći je počeo lajati. Četvrti siktati. Peti zujati. Sve jer su u prvi mrak zaspali

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!