Šta to povezuje Netanyahua, Evropski parlament i Brentona Tarranta

Napad u zemlji u kojoj su različitosti prihvaćene do mjere da se ne primjećuju i u kojoj je ova vrsta nasilja potpuno strana jeziva je trauma za Novi Zeland, ali bi morala biti i za cio svijet. Izuzetno mnogo pitanja, od kojih sam tek neka dotakao, otvoreno je ovim zlodjelom. Jedno koje do sada nisam spomenuo jeste da li će se iole ozbiljnije pristupiti borbi protiv bjelačkog rasističkog nasilja, islamofobije, odnosno mržnje uperene protiv muslimana tako brižno gajene decenijama

Događaj kao što je teroristički napad na dvije džamije u novozelandskom gradu Christchurch, logično, potisne sve prethodne događaje nedjelje u drugi plan, pa čak i u zaborav. Međutim, iz turske perspektive gledano, prošla sedmica obilježena je s tri povezana događaja, od kojih je nepočinstvo u Christchurchu posljednji. Povezanost se ne mora obavezno shvatiti kao uzročno-posljedična, ali nesporno je da je ona rezultat određenog mentalnog sklopa koji dijele na prvi pogled vrlo različiti učesnici tih događaja. Ko su ti učesnici? Premijer Izraela (i njegov sin), Evropski parlament i njegova izvjestiteljica za Tursku Kati Piri te, na kraju, australijski terorist, bijeli supremacista Brenton Tarrant.

Inicijalna varnica (ne prvog) varničenja na liniji Tel Aviv – Ankara bila je reakcija izraelskog premijera Benjamina Natenyahua na komentar izraelske TV zvijezde Rotem Sela, koja je na Instagramu, kritizirajući ministricu kulture, “primijetila” da u Izraelu postoje i “arapski građani” (čitaj: Palestinci). Natenyahu joj je na Facebooku odbrusio da “Izrael nije zemlja svih njenih građana”. “Prema Zakonu o nacionalnoj državi koji smo donijeli, Izrael je nacionalna država jevrejske nacije i samo nje.”

To je ponukalo İbrahima Kalına, savjetnika i glasnogovornika turskog predsjednika Erdoğana, da na Twitteru osudi “blatantni rasizam” te da se zapita “da li će vlade na Zapadu reagirati ili pod pritiskom opet šutjeti”. Odgovor izraelskog premijera bio je upućen Erdoğanu i sadržavao je sve klišeje: “diktator”, “genocid nad Kurdima”, “okupacija sjevernog Kipra”, da bi u drugom twittu otkrio šta ga zapravo žulja i poručio da je bolje da se Erdoğan ne miješa u pitanje Jerusalema, “našeg glavnog grada tokom 3.000 godina” (sic!).

Zatim je (opet na Twitteru) uskočio Netanyahuov sin Yair s “podsjećanjima” da je Istanbul ustvari Konstantinopolj i s još nabacanih nebuloza. Tim izljevom (mozga) mlađahnog sina uspostavljena je direktna konekcija s Brentonom Tarrantom i Brentonovom opsesijom Istanbulom generalno i s Aja Sofijom posebno. Kao što rekoh, veza je mentalni sklop, ako nije konkretnija.

No, kada je o podsjećanjima riječ, valjalo bi da neko podsjeti Yaira da je njegovo pravo prezime zapravo Mileikowsky‎ i da, za razliku od SVAKOG Palestinca, on ne može pokazati ni grob svog pradede (kamoli daljih predaka) u Palestini, jer se nalaze negdje u Poljskoj. Toliko o tih (nepotrebno je reći mitskih) 3.000 godina.

O stanju izraelske demokratije i ljudskih prava najbolje je informirati se iz (dostupnih) izraelskih medija. Čak i ako se (što je izuzetno teško) ostave po strani okupacija Palestine, postepeni genocid nad Palestincima, naseljenički kolonijalizam i slične stvari, čovjek ne može a da se ne zapita kakva je to zemlja u kojoj ne samo da nema institucije građanskog braka nego, da bi se brak među samim Jevrejima zaključio po jevrejskim vjerskim zakonima, Rabinat zahtijeva DNK testove od (eventualnih) supružnika kako bi oni dokazali svoje (biološko) jevrejstvo. Praksa je donedavno bila tajna i ustvari negirana od ministra unutrašnjih poslova, ali istraga portala Ynet primorala je Rabinat na priznanje da se ona primjenjuje. Ovaj primjer spoja teokratije i moderne nauke rezultira zvaničnim / državnim rasizmom na steroidima.

Rasizam o kojem se rijetki usuđuju govoriti. Zašto?

“Dok je u prošlosti ‘antisemit’ bio neko ko mrzi Jevreje, sada je potpuno obrnuto, antisemit je onaj kojeg Jevreji mrze”, piše Gilad Atzmon, autor izvrsne studije o politici jevrejskog identiteta (The Wandering Who, A Study of Jewish Identity Politics, Zero Books, 2011). Nepotrebno je reći, Gilad Atzmon (rođen u Izraelu) proglašen je, između ostalog, antisemitom. Međutim, davne 2002. godine slušaoci američkog (alternativnog) radija Democracy Now! imali su prilike čuti bivšu izraelsku ministricu obrazovanja Shulamit Aloni. Na pitanje voditeljice Amy Goodman da se često svaka kritika politike Izraela proglašava antisemitizmom, Aloni je odgovorila: “To je trik koji uvijek koristimo. Kada neko iz Evrope kritizira Izrael, mi potegnemo holokaust, kada neko ovdje kritizira, onda je antisemit. (…) Veoma je jednostavno okriviti ljude koji kritiziraju određene akcije Izraela kao antisemite, potegnuti holokaust i patnje Jevreja – to je onda ono što opravdava sve što radimo Palestincima.”

Jedan od rijetkih, a svakako jedini svjetski lider koji se ne da ucijeniti tom (ne)moralnom ucjenom jeste Recep Tayyip Erdoğan. On predstavlja snažan glas za Palestince, glas protiv mijenjanja statusa Jerusalema. Erdoğan je kritičar izraelske bestijalne politike koju mora kritizirati svako s etičkim kompasom. Zbog toga su varničenja ovog tipa, koja su počela još februara 2009. godine, očekivana. Dodatno, on je lider jedine zemlje koja je ikad dobila zvanično izvinjenje Izraela. Poniženje koje Mileikowsky, pardon Netanyahu, ne može zaboraviti.

Drugi događaj koji je obilježio tursku perspektivu na prošlu nedjelju bila je rasprava u Evropskom parlamentu o nacrtu izvještaja o Turskoj izvjestiteljice Kati Piri i izglasavanju “zamrznuća” pregovora o priključenju. Sam nacrt izvještaja nije iznenađenje, on obiluje istom količinom želje da se turska realnost ne razumije i da se distorzira kao i onaj iz prethodne godine. Ono što je ove godine bilo različito i što je podiglo obrvu ovdašnjim posmatračima desilo se na parlamentarnoj raspravi. Ista grupa (“ljevičarskih” i “progresivnih”) poslanika Evropskog parlamenta koja je tražila da se teroristička PKK skine s EU liste terorističkih organizacija, što nije prošlo, uspjela je progurati amandman kojim se od Turske zahtijevaju “dodatne garancije da se Aja Sofija neće pretvoriti u džamiju”.

Ničim izazvano? Ili je to pak provokacija objeručke prihvaćena od (marginalne) Sadet partije, koja u desperatnom lovu na glasove izaziva Erdoğana da se suprotstavi “EUropskom” diktatu?

U svakom slučaju, to spominjanje Konstantinopolja i Aja Sofije s različitih tačaka planete kao da je bilo svojevrstan (vrlo uvrnuti) uvod u čitanje Manifesta koji je terorista, bijeli supremacista Brenton Tarrant okačio na internet sedmicu prije nego što će u petak, 22. februara, ubiti pedeset i raniti još dvadeset ljudi.

Velika zamjena (The Great Replacement) naslov je koji to štivo dijeli s teorijom zavjere propagiranom od francuskog pisca i publiciste Renauda Camusa, a predstavlja značajan ogranak sveobuhvatnije, bijelim rasistima omiljene teorije zavjere nazvane genocid nad bijelcima (White Genocide). Ukratko, to su teorije bazirane na lošoj matematici, pogrešnim pretpostavkama i još pogrešnijim tumačenjem statistika koje tvrde da će za XY godina bijelci od dominantne rase u Evropi i Sjevernoj Americi postati manjina, s varijacijama u tome ko će ih “zamijeniti”. Logično, kažu te teorije, a zavisno od geografije, u SAD-u će to biti crnci i Latinoamerikanci, a u Evropi muslimani.

Iz tog teksta, koji će biti predmet brojnih i detaljnih analiza, jedino šta sa sigurnošću možemo zaključiti jeste da je radikaliziran i (ne)obrazovan na internetu. Za razliku od idola mu, sličnog monstruma, Andersa Behringa Breivika, Tarrant je bio sažetiji pa njegovo pisanije nije ni 5% od skribomanijakalnog Breivikovog. Svega 74 stranice naspram 1.518, što će analitičarima bitno olakšati posao.

Internet nije bio samo izvor mržnje na kojem se Tarrant napajao, on je ovom ubici bio platforma na kojoj je najavio i uživo prenosio masakr. Kako je primijetio novinar Washington Posta Drew Harwell, “masakr na Novom Zelandu uživo je emitiran na Facebooku, najavljen na 8chan, objavljen na YouTubeu, komentiran na Redditu i dijeljen širom svijeta prije nego što su tehnološke kompanije mogle uopće reagirati.” U nedjelju je ovaj dnevnik objavio da je Facebook uklonio 1,5 miliona klipova Tarrantovog krvavog pira, ali da je to svojevrsna igra mačke i miša, što pokazuje izvjesnu nemoć te gigantske kompanije. Čini se da su Facebook i YouTube mnogo efikasniji u cenzuriranju golotinje (uključujući i djela klasične umjetnosti) i zaštićene tzv. intelektualne svojine, nego što je to slučaj kada je u pitanju nasilje.

Iz Manifesta se može vidjeti da je Tarrant bio vrlo zainteresiran za efekte planiranog terorističkog nedjela. Akciona kamera na šljemu, koja je mnogima omogućila da likuju ili da se zgražaju u realnom vremenu, jedan je od najupečatljivijih. Iako je masakr bio emitiran na Facebooku, najviše tog (anonimnog) likovanja dešavalo se na 8chan, internet-forumu na kojem je i najavljen. Za razliku od drugih društvenih mreža, koje imaju pravila, 8chan mjesto je najšire “tolerancije” – tolerira se svaki oblik govora mržnje, a rečenica “dobrodošli u 8chan, najtamnije prostore interneta”, koja stoji na početnoj stranici, govori dovoljno.

“Niko još nije došao do odgovarajućeg odgovora na teško pitanje: Kako očistiti internet od opasnih riječi koje podstiču na zla djela”, piše na portalu Forbes Thomas Brewster i pretpostavlja da 8chan neće snositi nikakve konsekvence. Vjerujem da će tako biti, a sva je prilika da će rasprava o ulozi interneta u ovom terorističkom napadu otići u pogrešnom smjeru i da će voditi ka pogrešnim rješenjima. Međutim, volio bih (a to se neće desiti) da jedan dio diskusije bude posvećen toksičnosti Wikipedije. Naime, u dokazivanju supremacističkih somnabulija u Manifestu, najviše je referenci na taj, kada su u pitanju društvene nauke, kanalizacijski dio interneta.

Raspravu o ulozi medija otvorio je istog dana novinar Sydney Morning Heralda C. J. Werleman tekstom čiji naslov vonja na bijeljenje ubica: Slomljeni bijelci i rasistički mediji koji potiču njihov terorizam. Werleman pravilno primjećuje da su “godinama tabloidne novine na Novom Zelandu, u Australiji, Britaniji i SAD-u objavljivale niz netačnih priča o muslimanima koristeći senzacionalističke naslove”, te piše da je “jedna studija utvrdila da su britanske novine bile prisiljene ispraviti priče o muslimanima više od dvadeset puta u periodu od tri mjeseca, a da je druga otkrila kako su zločini koje su počinili muslimani dobili gotovo četiri puta više izvještavanja iz medija od zločina koje su počinile sve druge grupe”. Međutim, dovoljno je bilo poslagati naslovnice portala najjačih globalnih medijskih kuća u prvim satima poslije terorističkog napada i/ili gledati / slušati njihove izvještaje pa da se uoči beznadežna predrasuda (rasizam?) – nigdje nije bilo riječi terorizam i/ili terorista. Napad je bio “pucnjava”, a terorista je bio “strijelac”.

Nepotrebno je reći, to je potpuno suprotno od izvještavanja kada je počinilac nepočinstva musliman. U tim slučajevima, riječi terorizam obavezno bi prethodila “islamski” ili “islamistički”. Sada, kada je počinilac bijeli supremacista, odjednom je ono što Erdoğan uvijek govori – da terorizam nema religiju – općeprihvaćeno pravilo. No, to smo se već imali prilike vidjeti – apsolutno sve prošlogodišnje terorističke napade u SAD-u počinili su bijeli supremacisti. Nijednom, ni u slučaju kada su počinioci bili religiozniji od Brentona Tarranta, nije upotrijebljena sintagma “kršćanski terorizam”.

Tarrant u svom Manifestu rijetko spominje kršćanstvo (šest puta). U dijelu koji je pseudo(auto)intervju, na pitanje da li je kršćanin, odgovara da je to komplicirano i da će reći kad sazna, ali zato kršćanima naređuje da se zapitaju šta bi papa Orban II radio – naravno, protiv te (ne samo od njega) ishalucinirane “najezde osvajača”. Isto tako, obećava Turcima da će, ako se dobrovoljno ne povuku na azijsku stranu Bosfora, biti pobijeni “kao žohari”, a Konstantinopolj će pripasti kršćanima, kao i Aja Sofija, što ipak govori da sebe vidi kao krstaškog ratnika.

Kada je identitet u pitanju, unatoč činjenici da je on, “tehnički gledano”, Australijanac, u Manifestu kaže: “Korijeni mog jezika su evropski, moja kultura je evropska, moja politička vjerovanja su evropska, moj identitet je evropski, a najvažnije – moja krv je evropska.”

Da li on zaista predstavlja evropske vrijednosti? Odgovorio bih citatom Emily Pothast iz teksta Šta nam manifest novozelandskog ubice govori o radikalizaciji bijelaca, objavljenom na portalu Medium.com: “U suštini, sve što Tarrant misli da drugi ljudi rade očigledno su stvari koje su bijelci evropskog porijekla doslovno činili drugim ljudima tokom nekoliko stotina godina. Bijeli Evropljani koji su se naselili u Sjevernoj Americi i Australiji ne samo da su nadjačali starosjedilačko stanovništvo već su ga desetkovali bolestima, uspostavili zakone kojima su potiskivali slobodnu praksu zatečenih kultura i religija, čak su i sankcionirali genocid.” Odnosno, kako kaže u međunaslovu: “Sve u ovom manifestu može se čitati kao jedan oblik projekcije.”

Da Kati Piri i Tarrant imaju dodirnih tačaka vidi se u opsesivnom neprijateljstvu prema Turskoj i Turcima (a to je dodirna tačka EUropske ljevice i desnice). Dok je to za Kati Piri “posao”, kod Tarranta je to animozitet, zov koji se ne ogleda samo u Manifestu nego i u natpisima na oružju, na kojem, između ostalog, ličnosti kosovskog mita, kamen temeljac srbijanskog nacionalnog identiteta izgrađenog na mržnji prema Turcima posebno, a islamu generalno, zauzimaju prominentna mjesta. Međutim, tu se veza sa srpskim mitovima ne završava. Pjesma Od Bihaća do Petrovca sela, poznata u žargonu neonacista kao Remove Kebab (što je šifra za ukloniti Bošnjake), sve se stihom “Karadžiću, vodi Srbe svoje”, Tarranta je bodrila dok se vozio na mjesto zločina (praćeno oduševljenjem na forumu 8chan).

“Ivica Dačić ističe da napadač, bez obzira na razne izvještaje, nema nikakve veze sa Srbijom”, kaže beogradski Blic. Hmmm, ima. Ima itekakve veze, ako ne na, kako se to u globalnom internetskom žargonu kaže IRL (in real life), a ono na mentalnom nivou. A na Srbima i Srbijancima jeste da se pitaju i da odgovore na pitanje zašto je propagandna pjesma iz rata u Bosni i Hercegovini postala neka vrsta globalne himne neonacista, ultradesničara, alt-rightista i bijelih supremacista. Negiranje tu nije od pomoći.

Od ostalih reakcija političara svakako je najnotornije saopštenje australijskog senatora Frasera Anninga, kojim je žrtve proglasio krivcima. Nešto je slično u prvoj reakciji na događaj u Novom Zelandu izblebetao i Kemal Kılıçdaroğlu, lider kemalista: “Teror koji proizlazi iz islamskog svijeta otvorio je različite komentare u cijelom svijetu”, početna je rečenica bedastoće koju pas s maslom ne bi progutao. Teroristički čin u kojem je pobijeno pedeset ljudi je “komentar”. To može samo kemalista (istina, nekoliko sati kasnije, kada su mu valjda objasnili šta je rekao, izašao je s drugim, prihvatljivijim).

Napad u zemlji u kojoj su različitosti prihvaćene do mjere da se ne primjećuju i u kojoj je ova vrsta nasilja potpuno strana jeziva je trauma za Novi Zeland, ali bi morala biti i za cio svijet. Izuzetno mnogo pitanja, od kojih sam tek neka dotakao, otvoreno je ovim zlodjelom. Jedno koje do sada nisam spomenuo jeste da li će se iole ozbiljnije pristupiti borbi protiv bjelačkog rasističkog nasilja, islamofobije, odnosno mržnje uperene protiv muslimana, tako brižno gajene decenijama? İbrahim Kalın primjećuje da je zbog petnaest ubijenih članova redakcije (“kontroverznog”, a ja kažem rasističkog) časopisa Charlie Hebdo u Parizu protestno šetala svjetska politička elita i pita se da li se to može ponoviti za pedeset ubijenih muslimana. Ne treba zadržavati dah, pitanje je retoričko, ali bismo se svi morali nad njim zamisliti.

PROČITAJTE I...

Vrlo ružna i vrlo opasna poruka šalje se ovakvom neodlučnom i kalkulantskom politikom. Njome se Dodiku signalizira da slobodno nastavi s dosadašnjim političkim kursom jer istinske reakcije, a kamoli akcije, neće biti, a političare u FBiH prokazuje kao neodlučne i isprepadane konformiste koji više osluškuju šta kažu strane ambasade nego ono šta im poručuje narod ili historijski trenutak.

Knjiga Američki kongres i rat u Bosni i Hercegovini doktorska je disertacija Hamze Karčića o ulozi Kongresa SAD-a u kreiranju američke vanjske politike prema Bosni i Hercegovini od 1992. do 1996. godine odbranjena na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2014. godine. Osnova istraživanja jeste pitanje je li, na koji način i u kojoj mjeri Kongres Sjedinjenih Američkih Država utjecao na oblikovanje američke politike prema Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine. Stav prenosi dijelove ove izvanredne, važne i temeljito napisane knjige

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!