Šta su ljudi, nego debela crijeva

Islamska jurisprudencija, jednako i fascinirana i opsjednuta taharetom, puštanju vjetrova posvetila je značajan prostor: tu se uvijek znalo gdje se i kad smije zasvirati. To je izgleda motiviralo samog šejtana da se duboko zainteresira za ovu oblast, pa je još od Poslanikovog, a.s., vremena došaptavao muslimanima da su nakon abdesta pustili vjetar

Neki mi dan navratio u kabinet moj dragi profesor iz medrese Mustafa ef. Sušić i donio na USB‑u dvadesetak stranica na kojima je sakupio i probrao lokalne događaje iz Umoljana, sela na Bjelašnici, pa mi sad ostavlja u amanet – meni, također bjelokapiću – da nekad nešto eventualno od toga napravim. U jednoj crtici leži izvjesni Šaban na samrtnoj postelji, i po običaju, komšije se iskupile u hastinoj sobi, sjede i pričaju o svemu i svačemu da bolesniku olakšaju rastanak s dušom, da mu koliko-toliko, kako se to već kaže, podignu duh, ili da mu, ako ništa, odvrate pažnju od njegovog trenutnog bijednog stanja smečujući s vremena na vrijeme jedan drugom – u nedostatku pametnije priče – ono čuveno, omnipotentno: “Jah, brate!” U jednom momentu Šaban ispusti vjetar tako bučno da svi u sobi štrecnuše, nije duša ovako glasna, potom oboriše glave i začepiše nos da priguše smijeh. Šaban zaječa: “Gotovo je sa mnom.”

“Šta je gotovo, Šabane, ako Boga znadeš”, skoro uglas ga razuvjeravaše prisutni domaćini, “dobro izgledaš, a, mašala, i fino odapinješ! Ih, uskoro ćeš ti na noge – akobogda!”

Na to će Šaban, trezveno, neutješno: “Pričajte vi šta hoćete, sa mnom je sve gotovo. Ja sam imao kera koga smo zvali Zelov, pa pošto ostari i oboli, primijetih da često pušta vjetar. Ubrzo nakon toga, krepa. Tako ti je i sa mnom sada. Prn'o sam u šišu.” Ne prođe hefta, a Šaban zaista ispusti dušu. Neko jutro razmišljam o Šabanu za doručkom, šta su ljudi, nego debela crijeva, puke svirale vjetrova: usta i prkno povezani jednom cijevi. Treba čitati Krležinu Baraku Pet B ili Bennovu Mrtvačnicu svaki dan da se ne zaboravi šta je zaista jadni insan: “grudva masti i truhlih sokova”, “i đavolja staja i Božiji dom”, “krevet uz koji navire njiva”. Nisam posebno istraživao je li ko u zapadnoj književnosti puštao vjetrove prije Leopolda Blooma, ali se ovaj baš i naprdio i narazmišljao o fenomenu. Šta da se radi, diže ruke Joyce, čovjekova svakodnevnica jeste njegov depo smisla, čovjek jeste svoje tijelo.

I kažem ženi: “Napisat ću kolumnu o puštanju vjetrova.” Skočila je povrijeđena: “E, Allaha mi, nećeš! Što je previše – previše je!”

“Hoću, Allaha mi!”

“Nećeš, Allaha mi!”

“Kako ti kažeš.”

I tako mi zabrani da pišem o ovoj temi. Ali ako je meni zabranjeno, nije bilo starim dobrim muslimanskim pravnicima, domišljatim i neumornim majstorima usulu-d-dina, koji su vrlo temeljito, pozivajući se na zabilježene hadise i koristeći, poput našeg Šabana, nevjerovatno kreativne analogije, samouvjereno pisali o flatulenciji. Islamska jurisprudencija, jednako i fascinirana i opsjednuta taharetom, puštanju vjetrova posvetila je značajan prostor: tu se uvijek znalo gdje se i kad smije zasvirati. To je izgleda motiviralo samog šejtana da se duboko zainteresira za ovu oblast, pa je još od Poslanikovog, a.s., vremena došaptavao muslimanima da su nakon abdesta pustili vjetar kako bi posumnjali u vlastito pranje, tačnije, kako bi u toku namaza dumali o tome jesu li ga izvukli ili nisu, umjesto da usmjere pažnju ka prozračnim visinama, ka rafiniranim svjetlostima svojih duša. A šejtan k'o šejtan – kosmički prdonja, ne bira sredstva ni busiju iza koje će kletom robu Božijem zagorčati život. U nekim predajama čak stoji kako postoji poseban šejtan za produkciju ove neugodne šubhe, koji izgleda da ima i vlastito ime – ne stigosmo ga, nažalost, iščeprkati.

Uh, niko ne zna kakva je trauma kad vam se na posljednjim teravijskim rekatima uskuha u stomaku, kad stane da klokoće kao da ste čaša mineralne vode, mjehurići proizvode žigove, žigovi grče lice – skupljate mišiće, stišćete zube, više vam abdest nije ni primisli, sam’ da ne pukne bruka, da rika lava ne prepadne džemat. Ako ste imam – dodajte kvadrat na sve ovo. Da li prekinuti namaz, izaći i promijeniti abdeset, i tako se obrukati pred cijenjenim džematom ili jednostavno nastaviti bez abdesta i džentlmenski preuzeti grijehe ostalih klanjača?

Ali za ramazan je najgore. Stomak je nakon iftara napuhan kao mješina, meteorizam je nemoguće izbjeći, a odmah se poslije, baš odmah, ide klanjati, rijetko ko ima toliko izdresiran metabolizam da gasove kontrolira uprkos silnim pregibanjima. Svi znate onu priču o efendiji kome je na jednoj sedždi popustila koncentracija: trpio hodža, trpio, ali kako kaže Arthur Koestler, duh je jak, ali tijelo slabo. I pukne kao hidrogenska bomba, džemat bio seoski, povaljaju se po serdžadama, kakav namaz, kakvi bakrači, čitav su život samo ovo čekali. Hodža preko vrata put bijela svijeta. Lutao nesretan prdekanom svijeta i vrati se nakon dugih dvadeset godina, ali što ti je kontinuitet predaje, sretne u selu nekog momka i pita ga kad je rođen, a on mu odgovara: “One godine kad je hodža prno na teraviji.” Zato iskusnije efendije istinski jedu tek poslije teravije, a za iftar samo malo šalabrcnu, čisto da ne smaknu od gladi, nipošto gazirano, nipošto grah, nipošto kiseli krastavac, nipošto ništa što nadima ili proizvodi jake plinove koji mogu poslije prouzrokovati eksploziju u džamiji.

Čovjek je svoje tijelo, a tijelo ispušta gasove. Kada insan konačno prdekne, fina materija duše ostavlja tijelo praznim poput drvene svirale. Mrtav ne prdi.

 

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Posljednjih mjeseci muslimansku javnost u SAD-u trese “skandal” s Noumanom Alijem Kanom, uglednim vaizom, profesorom arapskog jezika na “Nassau Community Collegeu”, osnivačem instituta za arapske i kur'anske studije “Bayyinah” i istinskom zvijezdom društvenih mreža. Neke edicije uvrstile su ga u 500 najutjecajnijih muslimana na svijetu. Nedavno ga je na svojoj stranici na Facebooku optužio jedan džematski zvaničnik za nepristojno ponašanje prema nekolicini žena

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!