Šta povezuje prijeratnu tekmu u Vogošći i jedan njujorški sud

Stajao sam usred njujorškog lifta punog ljudi. Glasno sam se smijao prisjećajući se te neke davno zaboravljene nižerazredne utakmice odigrane prije Bog zna koliko godina. Ko zna kako i zašto sam se toga sjetio. Nisam mogao prestati sa smijehom. Napolju je padala kiša. Ušao sam smočen u zgradu suda. Tražio sam kroz mokre koridore sobu u kojoj će me testirati jesam li pogodan za porotnika u nekom slučaju

 

Odvukli su me za rukav prema Vogošći, gdje se tamošnji fudbalski klub borio da uđe u viši rang takmičenja. Klackali smo se u trolejbusu i pričali viceve, kalemili cigarete, bacali opuške kroz prozor. “Stadion” je bio pun puncat. Kompletna je Vogošća došla. Jedino je dio tribina predviđen za gostujuće navijače bio prazan. U neka doba stigoše i oni autobusima iz Viteza. I tamošnji klub bio je u samom vrhu tabele. I oni su se borili za ulazak u viši rang, trebala im je pobjeda. Gostujući navijači bučno su u velikoj grupi s dosta zastava ušli na tribine. Uslijedio je koncert zvižduka. Navijači Unisa psovali su i pljuvali prema gostima iz Viteza, odvaljivali beton i pokušavali ih pogoditi.

Utakmica je počela. Igrači su padali po terenu koji je više ličio na močvare Amazona. Ubrzo je bilo teško raspoznati ko igra za koji tim. “Sudija lopove”, zaorilo se nakon što nije dosuđen očigledan penal za Unis. Komadi betona i sića iz džepova letjeli su prema njemu. A onda je odsviran kraj prvog poluvremena. Sudija je morao biti u dobroj formi da pobjegne nekolicini navijača Unisa koji su za njim trčali prema svlačionici.

Drugo poluvrijeme donijelo je nešto bolju igru, a onda je zapadala kiša, pa je sve postalo mnogo kompliciranije. Raja je izvadila kišobrane i uskoro se ništa nije moglo vidjeti. U jednom trenutku bujica psovki i ostalih izljeva nezadovoljstva preplavila je tribinu. Vitez je poveo. “Sudija pederu”, urlali su svi. Komadi betona i upaljači poletješe prema dijelu terena na kojem su igrači Viteza proslavljali pogodak. Navijači Viteza krenuli su glasno navijati, a onda je u njihovom smjeru potrčala poveća grupa navijača Unisa u želji da se zbog primljenog gola fizički obračunaju. Letjele su cigle, pivske flaše i drške od zastava. Murija je reagirala i situacija se smirivala.

A onda – drama. Napadač Unisa oboren je u blatu kaznenog prostora i publika je urliknula. Sudija je pokazao na bijelu tačku koja se jedva nazirala. Sad su navijači Viteza zaurlali: “Sudija, lopove!” Komadi betona iznova su letjeli u teren. Napadač Unisa se zatrčao, opaučio mokru loptu iz sve snage. Golman se protegnuo koliko je mogao, lopta mu je prokliznula kroz ruke i završila u mreži. GOOOLLLL!

Oko mene nastade pravi pakao. Ne znam zašto, i ja se počeh veseliti, kao i moji jarani s kojima sam došao – čovjek se uvijek opredijeli za jedan od dva tima. U ovom slučaju, izbor je bio jednostavan, Vogošća je ipak sarajevsko predgrađe.

Fudbaleri su popadali od umora, obje klupe za rezervne igrače dimile su se od cigareta. Utakmica se bližila kraju. I publika je nervozno kalemila cigarete, trgala se rakija, zgažene mokre novine i mokre koledžice s bijelim čarapama dominirale su betonom. Utakmica je izgledala više kao vaterpolo, a manje kao fudbal.

Sudija odsvira kraj. Uzdasi nezadovoljstva preplavili su stadion. Jedanaesterci su trebali odlučiti ko će ići u viši rang takmičenja. Jedan za drugim svi su pogađali. A onda se jedan igrač Unisa zaletio i opalio loptu preko gola i zatim očajan legao u blato. Uslijedila je salva psovki. Igrači Viteza otrčali su prema svojim navijačima. Počelo je slavlje. Sudija je odmah poletio prema svlačionici, dok su na sve strane letjeli komadi betona.

Stajao sam usred njujorškog lifta punog ljudi i počeo se glasno smijati prisjećajući se te neke davno (od javnosti) zaboravljene nižerazredne utakmice odigrane prije Bog zna koliko godina. Ljudi mi pogledima dadoše do znanja da se trebam ponašati kao i oni. Nisam mogao prestati sa smijehom. Ko zna kako i zašto sam se toga sjetio.

Napolju je padala kiša. Ušao sam smočen u zgradu suda. Tražio sam kroz mokre koridore sobu u kojoj će me testirati jesam li pogodan za porotnika u nekom slučaju.

Došao je red i na mene. Sudija me pitao imam li nekih razloga zbog kojih bih mogao biti nepodoban za suđenje koje se pripremalo. “No, your honour!”, odgovorih. I dok sam stajao usred sudnice okružen advokatima i ostalim osobljem, ponovo prasnuh u smijeh prisjetivši se “vaterpolo” utakmice Unis – Vitez, letećih komada betona i promašenog jedanaesterca. Sudija me pogleda ozbiljno, a advokat koji je sjedio pokraj velikog stola nešto došapnu svom kolegi koji je potom dao znak sudiji.

“Dissmised!”, reče sudija, i pokaza prstom prema vratima.

PROČITAJTE I...

Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo), učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima

Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!