Šta nama znači Dan nezavisnosti

Jer, kada se slegne prašina dignuta prejakim riječima, kratkoročnim dnevnopolitičkim borbenim pokličima, u svakom kutku Bosne i Hercegovine i dalje će živjeti njezini građani koji, bez obzira na razlike, dijele iste ili slične vrijednosti, baš one koje su u njezine temelje utkane, a potvrđene referendumom o nezavisnosti čiju obljetnicu obilježavamo.

Prvi mart u Bosni i Hercegovini. Praznik kojim se obilježava Dan nezavisnosti, odnosno drugi dan referenduma o nezavisnosti, uspješno proveden prije 26 godina. Kao državni praznik obilježava se samo na onim područjima Federacije BiH u kojima vlast nema HDZ. U malom entitetu ne obilježava se uopće. Tamo se obilježava neustavni 9. januar, dan kojim je prije istih 26 godina započeo pokušaj nasilne i zločinačke secesije. Ove općepoznate činjenice počesto se koriste kao ilustracija da u Bosni ne postoji konsenzus niti oko najvažnijih historijskih datuma koje treba obilježavati.

No, ovi što ne obilježavaju Dan nezavisnosti vrlo rado koriste slobodan, neradni dan koji im se praznovanjem zakonski omogućava na područjima Federacije BiH. Licemjerje, rekli bismo. Ili možda tek fizikalni princip najmanjeg rada, makar i navodnim uvjerenjima uprkos. No, zanemarimo ove koji ne priznaju fakat nezavisnosti, integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Oni su brojčana manjina i neće moći sami odlučivati o sudbini zemlje. Puno je važnije drugo pitanje, upućeno većini, onoj koja obilježava 1. mart, priznaje historijski značaj tog dana i sve njegove posljedice, suverenitet, teritorijalni integritet i političko-pravni subjektivitet države.

Stvarno, šta je nama 1. mart? Kako ga obilježavamo, osim što državne, federalne i kantonalne institucije izvjese zastave, naravno, niko ko nužno ne treba ne radi, prave se “mostovi” da se spoji dan s vikendom ako je ikako moguće, bude protokolarnih sjednica i drugih svečarskih događaja koji su počesto svedeni na komorne institucionalne domjenke. No, doživljavamo li taj praznik onako kako ga, recimo, doživljavaju Amerikanci ili Francuzi? Jesmo li stvarno percipirali njegov značaj i posljedice?

U diplomatskom protokolu, svaka država ima svoj nacionalni dan. Šta pojedina država obilježava, njena je stvar, od donošenja deklaracije o nezavisnosti, do građanske revolucije ili prvog zasjedanja parlamenta. Negdje je to suverenov rođendan, čak i u nekim demokratski naprednim državama. Nacionalni dan Bosne i Hercegovine jeste Dan nezavisnosti jer je tada, nakon dugog perioda, ponovo samostalno, bez krovne države ili carstva izašla na međunarodnu scenu, i to po svim demokratskim uzusima.

Neki se još sjećaju da je nacionalni dan bivše, socijalističke Jugoslavije bio 29. novembar, dan 2. zasjedanja AVNOJ-a, nazvan Danom Republike, koji se obilježavao jednoumnim kolektivističkim scenarijima, a mnogim je Bošnjacima bio nešto mio, koliko god siromašan, nepriznat i zaboravljen u rudnicima Kreke ili zeničke željezare Bošnjak bio. Turski nacionalni dan je Dan Republike, kao i u Francuskoj, a za povod su uzeti događaji zasjedanja parlamenta u Ankari 1923. godine, kojim je proglašena Republika, odnosno napad rulje na zatvor Bastille kraj Pariza 1789. godine, kojim je formalno započeta građanska revolucija.

U Hrvatskoj je specifična situacija. Kako je Dan nezavisnosti, kojim se obilježava polutajno zasjedanje Sabora 1991. godine u ratnim uvjetima na kojem su prekinute sve državno-pravne veze s Jugoslavijom, poslije 2000. godine zamijenio Dan državnosti kojim se do tada obilježavalo prvo zasjedanje višestranačkog Sabora 1990. godine, a tek poslije ponovo uveden Dan državnosti kojim se obilježava proglašenje nezavisnosti 1991. (sic!), malo ko u zemlji razlikuje ta dva praznika i njihovu svrhu, a zbog ideoloških i političkih zloupotreba koje je započeo simbolizmom opterećen Tuđman, malo je kome do toga i stalo. Osim, naravno, kao mogućnost spajanja i “premoštavanja” s jednim ili dva vikenda.

Šta se slavi ili obilježava Danom nezavisnosti? Ako je suditi po nekim novim trendovima, u trenucima povećanja osjećaja ugroženosti zbog secesionizma i opstrukcija, snažnijim obilježavanjem i 1. marta i 25. novembra u BiH jača se svijest o državi i iskazuje prkos. No, postoji i drugi, važniji aspekt. Država je, prije svega, društveni okvir, organizirano društvo koje omogućava pojedincu i njegovoj porodici siguran i dostojanstven život, rad, školovanje, zdravstvenu i mirovinsku zaštitu, napredak. Nezavisna država jamac je očuvanja i unapređivanja tih vrednota. Stoga bi obilježavanje Dana nezavisnosti trebalo predstavljati izraz nade i povjerenja u plodove koje nezavisnost nosi, odnosno država jamči pojedincu i zajednici.

U modernim uvjetima malo je koja država potpuno nezavisna, čak i politički. Ekonomski niti jedna to stvarno nije nikada ni bila. Svi eksperimenti koji su tome težili propali su, uglavnom u raljama totalitarizma i uskrate sloboda. Stoga se ne bi trebalo pitati jesmo li i koliko nezavisni, već koliko dio nezavisnosti koji imamo koristimo za opće dobro, koliko taj okvir koji, osim domaćih avanturista, niko u svijetu ne dovodi u pitanje, koristimo za izgradnju zajedništva, promociju zajedničkih vrijednosti i ciljeva, a ne partikularnih, materijalnih interesa pojedinaca i njihovih klijenata.

Zato bi se povodom Dana nezavisnosti možda trebalo upitati koja je stvarna svrha obilježavanja ovog praznika, osim izraza prkosa zbog sve većeg i glasnijeg ugrožavanja države i simboličkih manifestacija. Ne bi li se Dan nezavisnosti trebao obilježavati manifestacijama izraza sloge i saglasnosti svih građana o vrijednostima ugrađenim u državne temelje, pa time jačati osjećaj pripadnosti državi, odnosno osjećaj dijeljenja zajedničke sudbine i odgovornosti za nju.

Jer, kada se slegne prašina dignuta prejakim riječima, kratkoročnim dnevnopolitičkim borbenim pokličima, u svakom kutku Bosne i Hercegovine i dalje će živjeti njezini građani koji, bez obzira na razlike, dijele iste ili slične vrijednosti, baš one koje su u njezine temelje utkane, a potvrđene referendumom o nezavisnosti čiju obljetnicu obilježavamo.

PROČITAJTE I...

Ovogodišnje obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru proteklo je, kao i uvijek, dostojanstveno. Protokolom je bila predviđena šetnja glavnom gradskom ulicom, te okupljanje na centralnom gradskom trgu, na kojem se svake godine polože 102 ruže obilježene imenima 102 ubijene prijedorske djece. Redovno godišnje okupljanje obilježe povremene diskusije, oprečni istupi u javnosti ili u izbornim godinama demonstracija sile lokalnih vlasti zloupotrebom skupštinske sale

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!