ŠTA JE U VREĆI

Gorštak, naravno, na njih ne obraća pažnju. Vidio ih je kad je ušao i sve ostalo mu je jasno. Međutim, neki ne odustaju od pitanja. Nepoznati im nije bio posebno zanimljiv. Vreća jest. – Izgleda da je teško to ništa? – Ništa je uvijek teško. Najednom su svi počeli razmišljati o vreći. Otjerala ga žena pa ponio nešto crkavice da mu se nađe za početak. Možda nosi nešto vrijedno, a u vreći da se ne primijeti? Ko bi to samo pomislio

Jednog dana nepoznat čovjek uđe u “Išaret” s vrećom na leđima. Pokraj prozora bio je prazan sto. Spustio je vreću pokraj stolice i onda, nekako oprezno, sjeo.

Svi vide veliku i jaku ruku kojom dobuje po stolu dok smireno i pristojno čeka. Prepletenu žilama. Gorštačka je to ruka.

Niko ga od prisutnih ni ovdje niti bilo gdje drugdje nije vidio. Tako su bar poslije govorili.

– Šta ti je u toj vreći?

– Ništa.

Odgovorio je nekako odsutno.

– Čuj ništa, a sav se usafunjao…

Nepoznati je bio žedan. I nikakve ga upadice nisu mogle omesti.

Gorštak. Šta bi drugo bio?!

Dok pije, jabučica mu skakuće kao zarobljena ptica koju je progutao.

Gdje li je samo sakrio mač, pita se jedan ljubitelj pustolovnih filmova.

Gorštak, naravno, na njih ne obraća pažnju. Vidio ih je kad je ušao i sve ostalo mu je jasno.

Međutim, neki ne odustaju od pitanja. Nepoznati im nije bio posebno zanimljiv. Vreća jest.

– Izgleda da je teško to ništa?

– Ništa je uvijek teško.

Najednom su svi počeli razmišljati o vreći.

Otjerala ga žena pa ponio nešto crkavice da mu se nađe za početak. Možda nosi nešto vrijedno, a u vreći da se ne primijeti? Ko bi to samo pomislio.

Kad potegnu pogolem gutljaj, nepoznati se zamisli.

A nevidljiva, slučajna istraga nastavljala se. U šutnji.

Možda je neko živo biće? Mačak?

Jazavac? Čuj jazavac. Jesi li ga ikad vidio uživo? Sve su to književne igre. I lektira, naravno.

Čovjek? Pomisli ljubitelj pustolovnih romana. Tako su bacili mnoge. Ponekad čak i sa živom životinjom. Zar nije tako i grof Monte Cristo stigao do mora, a potom do svog blaga i osvete.

A rog u vreći? Čitava hrpa. Koliko sam to samo puta čuo. Možda zato što se nekad nekome vreća razderala…

Činilo se da su se svi u “Išaretu” duboko zamislili.

Čovjek iskapi dokraja veliku čašu, obrisa usne i nagrnu preko vrata.

Osta vreća sklupčana pokraj stolice.

I sad svi gledaju u vreću. Obična vreća, čak i nešto piše na njoj, ali, naravno, na zgužvanoj, kakva jeste, nije moguće pročitati. A i isprano je. Kao da bi to otkrilo šta je sad u njoj. Nekad je bilo nešto. I to piše.

 

Vreća koju koristimo u svakodnevnom govoru ponekad se doima kao dio mađioničarske opreme.

Te mačak.

Te rogovi.

Te ko zna šta.

A tu je i jazavac.

Sve same nevolje.

A nevolje su povezane. I nikad onako kako bismo željeli. Uvijek protiv nas.

Vreća se ne pomjera.

Složila se onako kako ju je neobični neznanac ostavio.

Vreća kao vreća. Po svemu sudeći, nekad je bila svijetlosmeđa. S crnim slovima na sebi. A pisalo je nešto važno. Krompir. Kahva. Brašno.

 

Vreća se u govoru otvara.

Šta sve čovjek pomisli kad ne vidi ono o čemu je riječ.

 

Otvara se vreća. Otvara se džak.

A u džaku đak. I đačka bilježnica s vježbama za ispisivanje nejasnih glasova. Dž i đ.

Koga nosimo na leđima, a ko trčkara u školu? Ako ne razlikuješ slova, ne možeš ni znati.

Trči đačić s džačićem na leđima, a unutra ko zna šta je.

 

Doselio se taj u Sarajevo. I odmah dobio stan. Samo je on još nedostajao. I ponio, bezbeli, čakmak i kremen. Kakva su vremena, nije ni čudo…

Svako svoje misli.

Krenem ka nužniku i kao slučajno zapnem za vreću, ali dovoljno jako da se otvori i prospe ako se ima šta prosuti…

Ništa od tog.

 

Neznani čovjek proviri kroz vrata, vidje da je vreća na svom mjestu, uđe, nijemo pozdravi konobaricu i slegnu ramenima, kao zaboravio sam.

Najednom se njeno lice pretvori u znak upitnika.

Duga šutnja bila je prekinuta.

– Nosiš nešto važno, a skoro si zaboravio…

– Nije to ništa važno. Ništa.

Potom nabaci vreću na leđa i okrenu se.

Šta nosim u vreći? upita se nepoznati čovjek osjećajući i sam težinu pitanja koja su ga okruživala. Više ni sam nije znao.

I tako je izišao.

Nekolicina povremenih stanovnika “Išareta” nastavila je gledati ono mjesto pokraj stolice gdje je bila vreća.

I niko od njih nije znao šta je zapravo gledao. O čemu je razmišljao.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo), učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima

Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!