Šta je to što povezuje Dodika, Suljagića i Mahmutćehajića

Fenomen da se u presudnim trenucima u visokom procentu samoprepoznaju kao posebnost – najprije u kategoriji “neopredijeljeni”, kada su 1948. godine u okviru Jugoslavije trebali birati između srpstva i hrvatstva, ili kao Jugoslaveni 1953. godine, ili kao Muslimani 1971., 981. i, ispostavit će se, presudne, 1991. godine, pa kao Bošnjaci 2013. godine – ostat će svojevrsna misterija

Na putu do svoga današnjeg imena Bošnjaci su lutali, ili su bili prisiljeni da lutaju, dulje od jednog stoljeća. Stvaranje nacionalnih država u okruženju te nacionaliziranje bosanskohercegovačkih pravoslavaca i katolika u smjeru srpstva, odnosno hrvatstva, ostavili su Bošnjake u procjepu i zaostatku tolikom da i danas nailazimo na stanovite nesigurnosti, zbunjenosti i kolebanja u imenovanju ove etničke skupine. Muhamedanac, Musliman, Turčin, neopredijeljen, bosanski musliman, bosanskohercegovački musliman – samo su neka od imena pod koja su se Bošnjaci kroz povijest svrstavali ili su to drugi za svoj račun činili.

U nedostatku detaljnih rezultata popisa iz 2013. godine, za ilustraciju mogu poslužiti i rezultati iz 1991. godine, kada su se Bošnjaci izjašnjavali kao Muslimani, Bošnjaci, Muslimani – Bošnjaci, Bošnjaci – Muslimani, Muslimani – Bosanci, Muslimani – Jugosloveni, Hercegovci, Bosanci – Muslimani, Jugosloveni – Muslimani, Bošnjaci – Jugosloveni, Jugosloveni – Bošnjaci, uporedo s onima koji su se, iako su pripadali istom kulturno-povijesnom krugu kao i većina koja se opredijelila kao Muslimani, odlučili biti Jugoslaveni, Srbi, Hrvati ili Bosanci. No, činjenica je da su, bez obzira na očigledna kolebanja kojima svjedočimo i danas, naročito među onima koje nazivamo intelektualnom elitom, pripadnici ovog naroda u važnim povijesnim trenucima nepogrešivo znali u ogromnoj većini prepoznati šta je ispravno i reagirati kao cjelina: na popisima i na Referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine naprimjer. Fenomen da se u visokom procentu kao posebnost samoprepoznaju u kategoriji “neopredijeljeni”, u trenucima kada su nakon Drugog svjetskog rata u okviru Jugoslavije trebali birati između srpstva i hrvatstva (1948. godine), ili kao Jugosloveni (1953. godine), ili kao Muslimani (1971., 1981. i, ispostavit će se, presudne, 1991. godine), pa kao Bošnjaci (2013. godine), ostat će svojevrsna misterija, naročito kada je riječ o prva dva popisa nakon Drugog svjetskog rata.

Iako to čine iz različitih razloga, danas na liniji muslimanstva u određenju nacionalnog imena za Bošnjake stoje Milorad Dodik, Emir Suljagić, Rusmir Mahmutćehajić i mnogi drugi kojima u uho i pod perom musliman (Dodik), bosanski musliman (Suljagić), Bosanski Musliman (Mahmutćehajić) i bosanskohercegovački musliman (Abazović) zvuče prikladnije. Iako u manjoj mjeri sva četverica, a oni su ovdje samo primjeri, upotrebljavaju i termin Bošnjaci, drugi su oblici u njihovim tekstovima ili izjavama zastupljeniji, premda ponekad nije lahko razlučiti kada termine koriste u etničkom, a kada u religijskom smislu.

Jedinstvo u bošnjačko-srpskoj različitosti

Dodikovu sve češću javnu upotrebu termina muslimani za Bošnjake moguće je promatrati i u kontekstu njegove izjave na gostovanju u emisiji Aktuelno na RTRS-u 8. januara: “Čuo sam nekoliko puta da je predsjednik Amerike govorio da su muslimani najveći problem Amerike. Vjerujem da će u konstalaciji novoj razumjeti kad mi Srbi kažemo: ‘Imamo problema sa muslimanima koji nam stalno ovdje nameću rješenja putem institucija BiH’, i da će se to pitanje promijeniti.” Dodik očigledno jaše na nečemu što prepoznaje kao opće negativno raspoloženje prema muslimanima koje se izjednačava s terorizmom i koji u percepciji desničarskih politika postaju strano tijelo u zapadnom svijetu. Nazvati Bošnjake muslimanima u ovom mu se trenutku čini isplativim, a bude li politika američkog predsjednika radikalnija, što se nakon zabrane ulaska muslimanima iz nekoliko zemalja u Sjedinjene Američke Države može očekivati, vjerovatno slijedi zaoštravanje u retorici i kod Dodika. A on već širi tezu da je SDA formirana s ciljem da od Bosne i Hercegovine stvori islamsku državu, što su Srbi 1992. osujetili stvaranjem Republike Srpske. Korištenjem termina musliman, Dodik danas želi izazvati negativne konotacije na razini nekadašnje upotrebe termina T(t)urci za Bošnjake, u čemu su, kao što to čine i danas, sudjelovali, osim nebošnjaka, i sami Bošnjaci.

Emir Suljagić termin bosanski musliman koristi iz sasvim drugih razloga. Šetajući posljednjih godina između bošnjaštva i bosanstva, on je 22. novembra 2012. godine u javnoj raspravi održanoj u Sarajevu u povodu popisa 2013. godine rekao kako ga ne mogu “nikad ubijediti da bude Bošnjak” zato što smatra da je Bošnjak definiran kao vjernik musliman s velikim “M”. No, čini se da je današnji Suljagićev politički protivnik Željko Komšić i nekadašnji stranački šef imao sposobnost “ubjeđivanja” i onih koji se koriste riječju “nikad”, pa je već u julu 2014. godine Suljagić postao kandidat Demokratske fronte za člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka. Nakon što je na izborima završio kao treći, iza Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, Suljagić se opet vraća bosanstvu. Iz te se pozicije može razumijevati zašto termin “bosanski muslimani” tako često pronalazimo u njegovim novijim tekstovima: prelazak iz “bosanskog muslimana” kao opisne kategorije u “Bosanca” kao etničke mnogo je jednostavniji nego što je navesti Bošnjaka koji “nikad” nije bio “Bosanac” da u ime mutne budućnosti s imenom iza kojeg u golemoj većini ne stoje bosanski Srbi i Hrvati – čija bi opredijeljenost prema bosanstvu možda opravdala njegov otklon od bošnjaštva – sudjeluje u umanjivanju ukupnog broja Bošnjaka onako kako se nekada kroz jugoslavenstvo topio stvarni broj Muslimana.

Zašto Rusmir Mahmutćehajić mnogo rjeđe od termina “Bosanski Musliman” upotrebljava oblik Bošnjak, malo je teže odgonetnuti. Korijeni takvog opredjeljenja mogu se tražiti u periodu pred popis stanovništva 1991. godine, kada je, kao jedan od glavnih agitatora za nacionalno ime Musliman, u koautorstvu s Mustafom Imamovićem i Atifom Purivatrom objavio 1991. knjigu Muslimani i bošnjaštvo. Šaćir Filandra u svojoj knjizi Bošnjaci nakon socijalizma objašnjava da je Mahmutćehajić tada iznosio tri argumenta protiv bošnjaštva: “Prvi, Muslimanu Bosna i bošnjaštvo nisu odlučne odrednice njegova identiteta, jer one sužavaju osjećaj njegovog pripadanja. Ovo nije značilo zanemarivanje ili poricanje te dvije dimenzije identiteta, ali jeste značilo njihovo potcjenjivanje u odnosu na islam. Drugi njegov argument protiv bošnjaštva jeste da ono sužava perspektivu razvoja muslimanskog naroda kao cjeline, budući da petina tog naroda živi izvan Bosne i Hercegovine. Treći argument protiv bošnjaštva jeste i Mahmutćehajićevo uočavanje da bošnjaštvo kao nacionalnu ideologiju Bošnjaka zagovaraju uglavnom pripadnici begovskog staleža u Bosni koji u bošnjaštvu vide opravdanje i potporu za neku svoju ekskluzivnu i privilegiranu poziciju u politici i kulturi Muslimana.”

Malezijsko-malajski primjer

Upotreba bilo kojeg termina za etničku skupinu koja danas nosi naziv Bošnjak, osim što je višestruko štetna, u političkom smislu i u kontekstu svjetskih zbivanja u čijem su negativnom fokusu upravo muslimani, duboko je pogrešna i netačna. Ne postoji etnička skupina “Bosanski Muslimani”. Ovaj naziv po prirodi stvari isljučuje sve one Bošnjake koji nisu muslimani, ateiste prije svega. Također, njegova opisna upotreba (“bosanski muslimani”) podrazumijeva sve muslimanske vjernike stanovnike Bosne i Hercegovine bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Francuski muslimani, američki muslimani, britanski muslimani… nazivi su za religijske, a ne za etničke skupine i gotovo po pravilu podrazumijevaju manjinsko i neutohtono stanovništvo, pa čak i ako je riječ o građanima koji su već generacijama nastanjeni u tim državama.

Ali imamo i oprečne primjere. Za razliku od zapadnih država, u Maleziji većinske Malajce, koji čine nešto više od 50% stanovništva ove zemlje, baš kao i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, niko ne naziva malezijskim muslimanima. Malajci su, također slično Bošnjacima, autohtono stanovništvo i susjednih država – Indonezije, Tajlanda i Singapura. Ako bi neko koristio oblik “malezijski muslimani”, on bi time obuhvatao i one Malezijce koji nisu Malajci. Naime, muslimana u Maleziji ima 61,3%, znatno više nego Malajaca, kao što je i u Bosni i Hercegovini više muslimana od Bošnjaka, jer među muslimanima ima i Roma, Albanaca i drugih etničkih grupa, a ima i ateista, kojima nikako ne pristaje vjerska odrednica u imenu. Nadalje, imenom bosanski muslimani ne mogu se nazivati pripadnici ove etničke grupe koji su autohtone nacionalne manjine Srbije i Crne Gore, naprimjer. U Sandžaku, ali i drugdje širom Srbije i Crne Gore, zasigurno ne žive “bosanski muslimani”, ali s većinskim stanovništvom Bosne i Hercegovine dijele istu etničku pripadnost.

I konačno, pada li nekome na pamet da piše o B(b)osanskim K(k)atolicima i B(b)osanskim P(p)ravoslavcima kao o etničkim skupinama, pa makar to bio sam ljubavni poj kojim ih se zove u Suljagićevo ili čije već nepostojano bosanstvo, kojem će temeljna odrednica biti politički oportunizam?!

 

PROČITAJTE I...

Miniranje džamije 1993. godine Večernji list okarakterizirao je “nerazumnim potezom”, da bi odmah potom ustvrdili kako se njenom obnovom neće okončati stoljetni prijepori oko kojih se nisu usuglasili čak ni povjesničari, ali ni pripadnici crkava i vjerskih zajednica, kao i triju naroda, oko jednog drugog povijesnog pamćenja koje se taloži i često bude povod za novo nasilje, a to je da je, prema crkvenim izvorima, tačno na tom mjestu, na Babunu u naselju llićima, do osmanske okupacije bila smještena katolička bogomolja, crkvica ili kapelica svete Ruže Viterbijske

Beogradski aplauzi na Rankovićevoj sahrani ozvaničili su vaskrsnuće velikosrpske ideologije koja će se iznutra, kroz partijske redove, uskoro etablirati i krenuti u pokušaj uspostavljanja dominacije koju, sudeći prema povijesno-političkim i ratnim reperkusijama, niko izvan Srbije nije dočekao s naročitim simpatijama. U konkretnom slučaju, aplauzi koji su odjekivali u Aleji velikana u Beogradu bili su podrška sarajevskom egzekutorskom timu koji je postupio rankovićevski, čvrsto i beskompromisno, kao što je i on svojevremeno činio, otpremajući svako sumnjivo lice u ondašnje kazamate

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!