Šta je to patriotizam

Iako je pogrešno pretpostaviti da postoje samo dva jasna, jednostavna i međusobno suprotstavljena skupa uvjerenja o patriotizmu, za ovu priliku možemo prihvatiti takvu simplificiranu binarizaciju: na jednoj strani gledanje specifično za 19. stoljeće i veći dio povijesti (patriotizam kao neupitna vrlina), a na drugoj suprotno stanovište, koje je šezdesetih godina 20. stoljeća ponekad izražavano sa zapanjujućom jasnoćom – patriotizam je porok

U tradicionalnim je etikama (i mentalitetima) ljubav prema svojoj zajednici bila inherentno pozitivna emocija. Braniti svoje pleme, živjeti istu sudbinu, zaštititi sunarodnjaka, veličati heroje, učestvovati u ratu s braćom – to se podrazumijevalo poput brige za djecu, poštovanja prema roditeljima ili bračne vjernosti. Izdajnik nije bio tek onaj ko promijeni tabor, nego onaj ko ostane kod kuće dok drugi odmarširaju u bitku.

Poslije Drugog svjetskog rata, patriotizam je masovno označavan kao smrtonosni poriv, kao nimalo bezazlena strast koja u svom najrogobatnijem liku, nacionalizmu, negira temeljne etičke principe. Izdajnik je onaj ko u ime nacije ubije bilo kojeg čovjeka. Nigdje nije prisutnija crno‑bijela shema definiranja kao u slučaju patriotske onomastike: naš je kolektiv bezuvjetno dobar, tuđi je bezuvjetno loš, naš je patriotizam vrlina, tuđi je porok, naši su zločinci heroji, njihovi heroji zločinci itd. U ratu ginu, kao u pjesmi E. L. Mastersa, oni koji najmanje znaju značenje nejasne riječi “patria”.

Iako je pogrešno pretpostaviti da postoje samo dva jasna, jednostavna i međusobno suprotstavljena skupa uvjerenja o patriotizmu, za ovu priliku možemo prihvatiti takvu simplificiranu binarizaciju: na jednoj strani gledanje specifično za 19. stoljeće i veći dio povijesti (patriotizam kao neupitna vrlina), a na drugoj suprotno stanovište, koje je šezdesetih godina 20. stoljeća ponekad izražavano sa zapanjujućom jasnoćom – patriotizam je porok. Ali, ma koliko bilo očito da patriotizam nije samo vrlina i da, kao antropološka dispozicija, može oscilirati u širokim amplitudama čiji se krajevi, jednim zaista pojednostavljenim imenovanjem, mogu označiti kao vrlina i porok, ljudi se teško odlučuju da problematiziraju i preispitaju svoj patriotizam, a još teže ono što je instalirano kao vladajuća istina o patriotizmu.

Savremene etičke teorije polaze od neutralne vrijednosne pozicije po kojoj patriotizam nije inherentno moralno obojen i tek nakon analize, ili rasprave, kako se to danas još kaže, može pokazati svoju moralnu vrijednost. Tako Alister McIntyre u čuvenom eseju Da li je patriotizam vrlina? analizira fenomen ove vrline “kojom se iskazuje odanost”. Moral je univerzalan, a moralno je donošenje sudova impersonalno. To impersonalno prosuđivanje jeste prosuđivanje racionalne osobe, koje ne zavisi od nečijih interesa, privrženosti, društvenog položaja ili pripadnosti. Postupati moralno znači postupati u skladu s takvim impersonalnim sudovima. Moralno mišljenje i djelovanje traži, dakle, takvog moralnog djelatnika koji odbacuje svaku pristranost.

Potencijalni sukob između tako shvaćene moralnosti i patriotizma više je nego jasan. Patriotizam traži od svakog čovjeka odanost svojoj naciji. Od čovjeka se, dok odlučuje o ispravnosti nekog postupka, traži da vodi računa o takvim društvenim slučajnostima kao što su mjesto rođenja, vlast koja je tada tu postojala, roditelji, preci itd. Otud slijedi da su moralno i patriotsko stanovište u biti nespojivi.

Ali ne mora biti tako. Ako patriotizam poštuje moralne granice, ako prizna univerzalnost morala i svoju partikularnost, onda je između ovih dvaju fenomena moguća blaga harmonija. Patriotizam bi trebalo posmatrati kao odanost vlastitoj naciji kojoj se nikad ne smije dopustiti da prekorači ograničenja koja postavlja impersonalno moralno stanovište. Štaviše, moral i patriotizam mogu biti kompatibilni: patriotizam se ogleda u tome da odbijemo nasilje nad nedužnima, da prijavimo ili zaustavimo korupciju, da spriječimo silovanje, da zaštitimo nemoćne, da očistimo korito zaprljane rijeke, da ne bacimo papirić na ulicu, da platimo porez, i da ne nabrajamo više pošto je o tome toliko toga rečeno.

Ponekad se patriotizam očituje kao vlastita negacija; velike i slatke priče o domovini često su u funkciji njenog djelotvornog rastakanja; biti patriota ponekad znači ići protiv mišljenja većine, posebno protiv onih koji kažu: “Mi smo domovina.”

Ali niko ponaosob nije domovina. Domovina je, kaže Borges, trajni čin, kao što je trajan svijet – svijet, koji je, kako pjeva Benn, načičkan vrhovima mačeva. Svaki je mač gladan naših srca. Svaki moramo, nenaoružani, u svojoj krvi rastopiti.

Niko nije domovina, kaže Borges.

“Neka gori u našim grudima, stalno, taj čisti, zagonetni plam.”

PROČITAJTE I...

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!