Šta je ostalo od novinarstva u Bosni i Hercegovini

Demokratskom društvu nisu potrebni mediji koje kontrolira vlast jer je to u osnovi nedemokratski. S druge strane, međutim, cjelokupnom društvu ogromnu štetu nanosi obmanjivanje javnosti zarad rušenja te iste vlasti, pozivanje na linč i anarhiju, bez ikakve odgovornosti za izgovorenu riječ. A samo objektivni mediji i novinari koji istinski profesionalno rade svoj posao mogu biti korisni tumači društvene stvarnosti i procesa koji bitno utječu na sadašnjost i budućnosti cjelokupne zajednice i svakog pojedinca u njoj.

Piše: Elvir RESIĆ

Zapisano je i posvjedočeno da su komunisti nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji hapsili ljude zato što su slušali Radio London. I tada svjesni značaja medija za cijelo društvo, plašili su se da narod ne bude “zatrovan” demokratskim “zabludama” i kapitalističkim “prevarama” koje su dolazile sa Zapada. Od tada pa sve do kraja osamdesetih, urednici u državnim medijima, a privatnih svakako nije ni bilo, mogli su biti samo provjereni partijski kadrovi. Koliko je režim kontrolirao medije, ilustrira i jedna sarajevska crtica. Kada jedno jutro iz štampe nije izašlo Oslobođenje, vlast je posumnjala da je riječ o sabotaži, pa su proveli opsežnu istragu, saslušavajući sve aktere, da bi se na kraju uvjerili da se pokvarila štamparska mašina.

U to vrijeme televizijski dnevnici počinjali su Titovim govorima, napuhanim izvještajima o privrednim uspjesima i kosmičkom razvoju. Politički komesari nisu dopuštali da se izvještava o ekstremnom siromaštvu u nerazvijenim krajevima, o masovnom odlasku mladih ljudi na rad u zapadnoevropske zemlje, o inflaciji, nestašici goriva, kahve itd. Kao spasonosne mjere predlagale su se i provodile stabilizacije, narodni zajmovi, a koji uistinu nisu imali nikakvog efekta. Ali sve je moralo izgledati lijepo i savršeno. Sve se činilo da narod stvori što pozitivniju sliku o cjelokupnom sistemu u kojem živi i da voli partiju koja ga predvodi. Da je životni standard u susjednim zemljama Italiji, Austriji ili Grčkoj bio daleko bolji od jugoslavenskog, mogli su saznati samo oni rijetki koji su imali priliku putovati jer se iz medija o tome ni riječ nije mogla čuti.

Nije bilo slobodnog i nezavisnog novinara koji bi objektivno pisao o nedužnim civilima koji na Golom otoku razbijaju kamen niti se bilo ko usudio javno suprotstaviti procesuiranju bošnjačkih intelektualaca u Sarajevskom procesu. Sve je moralo izgledati savršeno kako bi se lakše upravljalo heterogenom, ali ideološki unificiranom državnom zajednicom. Zato su urednici pažljivo birani, a mediji strogo kontrolirani. Svako slobodnije glasno razmišljanje bilo bi shvaćeno kao udar na državni poredak.

S propašću komunističkog režima dolazi i sloboda za novinare, da pišu o svemu i svačemu, iz raznih vizura i uvjerenja, političkih, ideoloških, vjerskih i svakih drugih. Slično kao u drugim zemljama bivše zajedničke države, i kod nas se oslobađaju državni mediji i osnivaju privatni, od dnevnih i sedmičnih novina, do radio i televizijskih stanica. U posljednje vrijeme šarolika medijska slika upotpunjena je stotinama “nezavisnih” portala, blogova, Twittera, profila. Medijska sloboda ušla je na velika vrata u naše društvo. Čak i tokom odbrane od oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu, novinari su u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću pisali otvoreno, slobodno, bez straha da će zbog toga biti saslušavani, proganjani, zatvarani. Vlast nije postala samo formalno nego i suštinski demokratska, jer ju je uspostavio čovjek koji je i sam bio progonjen zbog iskazivanja vlastitog stava, zbog čega nije želio na bilo koji način ograničavati slobodu novinarskog djelovanja.

Danas je uloga medija u našem društvu, najblaže rečeno, živopisna. Moglo bi se reći da postoje najmanje tri vrste medija, iako, srećom, nije mali broj onih koji ne pripadaju nijednoj od njih. Prvi su oni koji se direktno finansiraju novcem građana, i dobro je da njihova uređivačka politika nije pod kontrolom vlasti. Ali prostora za zloupotrebe itekako ima. Tako smo iz studija javnih servisa godinama bombardirani pričama o aferama, korupciji, kriminalnim hobotnicama u kojima su glavni akteri bili visoki državni funkcioneri, predsjednici, premijeri, ministri, načelnici općina, policijski komesari, tužioci, sudije, dekani, rektori. Jedan politički šezdesetominutni magazin kontaminirao je javni prostor proizvodeći slučajeve, afere, optužujući i unaprijed osuđujući ugledne ličnosti. Meta napada najčešće su bili upravo ljudi iz vladajućih struktura. Bilo bi to itekako korisno za društvo da iza medijskih hajki nisu stajali politički motivi. Kada se urednik jednog takvog magazina našao u ulozi kandidata za bošnjačkog člana državnog Predsjedništva, postalo je jasno da njegovo uređivanje nije bilo ni slobodno ni nezavisno.

Drugi su privatni mediji koji preživljavaju zahvaljujući trgovini s različitim političkim moćnicima, pa su čas portparoli jednih, čas drugih političkih opcija, a na udaru su im oni od kojih nemaju finansijsku korist. Ima i onih čije bi se djelovanje u javnom prostoru moglo nazvati i ucjenjivanjem ili, žargonski, “reketiranjem”. A to se radi po principu – ako se ne reklamiraš u mojim novinama, ili na mojoj televiziji, bit ćeš predmet napada mojim urednicima i novinarima, o tebi ćemo objavljivati i što jeste i što nije, sve dok ne počneš uredno plaćati medijsku zaštitu.

U treću vrstu ubrajaju se oni mediji čiji su osnivači i vlasnici izvan granica Bosne i Hercegovine i kojima je do interesa javnog mnijenja i razvoja demokratskih vrijednosti u našoj zemlji stalo kao do lanjskog snijega. Oni često otvoreno rade za interese svojih šefova, stranih tajkuna i nezvaničnih centara političke moći.

Rijetki su izuzeci oni koji rade za račun aktuelne vlasti, a još rjeđi oni objektivni koji sve što objave prvo dobro provjere i koji su za pogreške, namjerne ili slučajne, spremni preuzeti odgovornost. Sveprisutno je propagandističko i antidemokratsko djelovanje medija. Nisu cijenjeni novinari koji ne napadaju demokratski izabranu vlast i koji izvještavaju o pozitivnim društvenim procesima, razvoju, perspektivama. Takvi čak nemaju pravo ni na zaštitu novinarskih udruženja ako su izloženi političkim pritiscima i prijetnjama. Da bi stekao novinarsku reputaciju i naklonost esnafskih asocijacija, moraš pljuvati, blatiti, skrnaviti, pozivati na građansku neposlušnost, na rušenje sistema nelegalnim putem. Najvažnije je da ukazuješ kako je politika najprljaviji posao, kako su svi političari lopovi i kako ovakva država ne može opstati.

Zato pozitivni procesi u industriji, poljoprivredi, turizmu, evropskim integracijama nisu dovoljno prisutni u javnom prostoru. Statistički podaci o sve većem broju zaposlenih, o porastu izvoza, broja stranih turista u našoj zemlji, o uspostavljanju efikasnih mehanizama kontrole javnih prihoda nisu dobro došli u informativnim emisijama i na novinskim naslovnicama.

Objektivnost u novinarstvu posebno biva zaboravljena u izbornim godinama, kada neke zvaničnike, za potrebe njihovih političkih protivnika, treba prikazati u najgorem svjetlu, pri čemu se ne biraju sredstva. Ima vlasnika medija koji su i vlasnici političkih stranaka, koji bez ikakvih skrupula medijskim spinovima, na osnovu iskrivljenih podataka, s izmišljenim svjedocima nastoje političke rivale proglasiti državnim neprijateljima, čak se ne libeći da oskrnave naše najsvjetlije historijsko naslijeđe. Rukovodeći se Machiavellijevom krilaticom da cilj opravdava sredstva, u stanju su otvoreno djelovati protiv zajednice koja im je dala sve. Za svoje dnevnopolitičke interese mediji su proizveli i eksperte za sve i svašta, koji komentiraju stvarnost s unaprijed naručenim zaključcima.

Kao rezultat takvog djelovanja jednog broja medija, umjesto precizno definiranih problema i otkrivenih aktera stvarnih korupcijskih afera, zloupotreba i nerada, imamo zamućenu sliku sveopćeg nazadovanja, haosa i besperspektivnosti, a koja treba ilustrirati tvrdnje kako ova država ne može opstati na demokratskim principima, nego su joj potrebni tutori iz susjedstva, isti oni koji su je početkom devedesetih bezuspješno pokušavali uništiti.

Demokratskom društvu nisu potrebni mediji koje kontrolira vlast jer je to u osnovi nedemokratski. S druge strane, međutim, cjelokupnom društvu ogromnu štetu nanosi obmanjivanje javnosti zarad rušenja te iste vlasti, pozivanje na linč i anarhiju, bez ikakve odgovornosti za izgovorenu riječ. A samo objektivni mediji i novinari koji istinski profesionalno rade svoj posao mogu biti korisni tumači društvene stvarnosti i procesa koji bitno utječu na sadašnjost i budućnosti cjelokupne zajednice i svakog pojedinca u njoj.

PROČITAJTE I...

Dok je sasvim jasno zašto na ovakvo okupatorsko ponašanje ne reagiraju okupatorski saradnici, tj. strani projekti, poltroni i klijenti, nejasna je šutnja autentične bošnjačke politike, javnosti i javno angažiranih ličnosti kojima je valjda jasno da je atak na jazik atak na samo središte nacionalnog bića i identiteta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!