Šta je nama Kuds

Da li je priča o Kudsu priča o jednom gradu bogate i bremenite historije, ili je to, ustvari, priča o nama? Da li je priča o Kudsu priča o statističkim podacima, broju stanovnika, klimatskim uvjetima, svetim mjestima, mezarovima Božijih poslanika i bogougodnika, ili je to priča o mjeri svih nas; mjeri razumijevanja religijskih nauka koje slijedimo i poruka vjere koju štujemo? Možemo li govoriti i pisati o Kudsu bez da se zapitamo: Kako je moguće da se jedan grad zove “gradom mira” koji je svet za sve tri velike abrahamovske religije, a da u isto vrijeme predstavlja i izgovor za trvenje sljedbenika tih religija? U čemu je problem

Piše: Elvir MUSIĆ

Pobjeda čovjeka nad samim sobom jeste pobjeda svih pobjeda, uspjeh nad uspjesima. Časni Poslanik (a. s.) zbog toga i kaže da je borba sa samim sobom, ustvari, veliki džihad, veliki trud u koji se mogu upustiti samo najhrabriji i najsmjeliji među savršenima. Pored razuma kao nepogrešivog analitičara trenutka i situacije, u čovjeku su pohranjene iznimno snažne emocije koje djeluju poput navigacijskog sistema koji ga usmjerava prema cilju do kojeg treba stići, a sam je cilj definiran njegovim težnjama, željama i htijenjima, ili, jasnije rečeno, njegovom ličnošću. Ako je čovjek uspio uspostaviti kontrolu nad destruktivnim emocijama, nad srdžbom, nad mržnjom, nad netrpeljivošću…, njegov navigacijski sistem usmjeravat će ga u suprotnom smjeru od svega toga. Uspije li u sebi pojačati pozitivne emocije, bit će usmjeravan prema činjenju dobrih djela i širenju pozitivne energije među ljudima. Naravno, time će svakim časom šutjeti kako postaje sve bolji i bolji, i sve kompletniji i savršeniji čovjek, odnosno, kako se približava mjestu na kojem će svim svojim bićem osjetiti pravo da se nazove čovjekom.

Na tom će putovanju sretati razne ljude, upoznavati mnoge gradove, običaje, navike, religijska učenja i mišljenja. Neki ljudi i gradovi prirastat će mu za srce, nekima se neće više nikada poželjeti vratiti, a na neke će jednostavno ostati ravnodušan. I malo je ljudi i gradova na svijetu koje će voljeti bez da ih sretne, upozna i obiđe. Takvi ljudi i gradovi moraju biti posebni po svemu i jedinstveni do te mjere da privuku čovjekovu misao i zavrijede njegove izraze ljubavi. Koliko takvih gradova ima na ovom prostranom svijetu? Na ovo bi pitanje svako mogao odgovoriti u skladu s vlastitim željama, težnjama i htijenjima, odnosno u skladu s vlastitom ličnošću. Vjerovatno ih nema mnogo. Postavi li neko to pitanje potpisniku ovih redova, odgovorit će: Takvih gradova nema mnogo, a jedan od takvih jeste, bez ikakve sumnje, grad s mnogo imena, isprepletenih religijskih i svakih drugih tradicija do te mjere da se doima savršenim iako je do njega teško doprijeti.

Grad kojim su mnogi željeli vladati, da bi na kraju shvatili da su bili samo prolaznici u vremenu, potčinjeni svetosti jednog grada, prah u prolaznosti. Grad bogate historije obilježene brojnim ratovima i previranjima, svađama i netrpeljivostima, ali i grad koji je, uprkos svemu tome, uspio u svom korijenu sačuvati mir i ne izgubiti svetost. Riječ je o Kudsu, Bejtu-l Mukaddesu, Bejtu-l Makdasu, Bejtu-l Makdisu, Uršalimu, Jerušalajmu, Hierusalemu, Iliai, Urišlimu… Riječ je o tako bitnom gradu da su mu ime nadijevali brojni narodi koji su među njegovim zidinama prepoznavali nešto za sebe sveto. I lijepo. A svet je skoro svima koji u svojim mislima imaju nešto što smatraju svetim. Ili religijskim naucima. Ili vjerskim težnjama.

Malo je koji grad u svojih više od četiri hiljade godina postojanja (arheološka iskapanja pokazuju da je bio nastanjen još u 3. stoljeću prije nove ere) iskusio tako bremenitu sudbinu poput Kudsa. Njime su vladali Ugariti (prema nekim tvrdnjama, ime je grada ugaritskog porijekla), zatim Kanaanci, koje oko 1300. godine prije nove ere poražava egipatski faraon. Međutim, ni faraonova nije do zore sijala pa je tri stotine godina kasnije gradom zavladao Davud / David. Vlasti su se smjenjivale. Smjenjivale su se i tradicije. Jer, smjene vlasti nad Kudsom nisu označavale promjenu svojevrsne ljevice ili desnice na čelu vladajuće garniture, ili pak vlastele i konkurentskih vladarskih dinastija iznjedrenih od strane domicilnog stanovništva. Smjene vlasti u Kudsu označavale su trenutačne civilizacijske krahove i istovremeno usvajanje novih civilizacijskih tokova. Davudovu, a potom Ezekijelovu i Jošinu vlast smijenit će ni manje ni više nego Babilonci, koji će srušiti i hram izgrađen u Davudovo doba. Babiloncima će odzvoniti pedeset godina kasnije (537), kada grad osvaja ahameneidski kralj Kir / Kurije Veliki. Baš će on Jevrejima dozvoliti da se vrate iz izgnanstva i ponovo se nastane u Kudsu. Dozvolit će im gradnju sinagoga, što je također bitan trenutak u jačanju svetosti ovog grada u judeanskoj tradiciji.

Helenistička vlast trpjet će nakon Kira / Kurija brojne pobune, a Rimljani će sa sobom donijeti brutalne zakonske procedure na osnovu kojih će biti suđeno i hazreti Isau (a. s.) / Isusu, sinu Merjeminom. Grad će time postati svet i za hrišćane / kršćane. Rimljani će nakon jevrejskog ustanka grad sravniti sa zemljom 79. godine. Tek 325. godine će hrišćanima / kršćanima u Rimskom carstvu biti data sloboda, što će označiti početak gradnje brojnih crkava i vjerskih objekata, među kojim će se svojom posebnošću isticati Bazilika Svetog groba. Kudsom će vladati i Arapi, dodatno ga ukrašavati islamskim vjerskim objektima i čuvati uspomenu na njegovu svetost prve kible i činjenice da se časni Poslanik (a. s.) baš iz tog grada uspeo na Mi’radž. Političke prilike i neprilike u Evropi u 11. stoljeću pokrenuti će val osvajačkih pohoda na muslimanske zemlje pod izgovorom oslobađanja Svetog grada i Bazilike Svetog groba. Pljačkaški pohodi kroz koje su punjene kase vladarskih dinastija, trgovaca, mutikaša i sjecikesa širom Evrope ostat će poznati kao križarski ratovi.

Ratovi koji su donijeli jednostoljetno trvenje u kojem je stradavala bijeda. Križare će konačno poraziti glasoviti islamski vojskovođa Salahuddin Ejubi, čija će mudra rečenica da je “Kuds i ništa i sve” odjekivati stoljećima poslije njega. Sulejman I će ovaj grad uvesti u osmansku vlast i dati ogroman doprinos njegovom razvoju. Slabljenje Osmanskog carstva označit će utrku grabljivaca za zone utjecaja na ogromnom geografskom prostranstvu kojim je upravljala porta iz Carigrada, a Kuds će i na Bečkom i na Berlinskom kongresu imati značajno mjesto. Britanci će na koncu 1917. godine dobiti mandat u Palestini i licemjernim planom probleme evropskih Jevreja početi rješavati njihovim nastanjivanjem u Palestini. Ni taj proces neće ostati tako jednostavan jer će se u cijeli projekt uključiti i Rusija, koja će svoje Jevreje slati u Palestinu kako bi osigurala utjecaj.

O tome kako je teklo nastanjivanje Jevreja u Palestini nakon lutanja njihovih brodova po raznim svjetskim lukama u koje se nisu imali pravo iskrcati, kako su se razvijale terorističke organizacije koje su širile strah među domicilnim stanovništvom, koja je filozofija nastanka Izraela moglo bi se pisati nadugo i naširoko. Međutim, za takvo što treba hrabrosti, jer svako ko se usudi pisati o tim temama mora biti svjestan da bi mogao trpjeti ogromne sankcije i stravične posljedice. Sjetimo se samo francuskog filozofa Garodija. Međutim, upuštanje u ovu temu nužno znači da ne želimo svjedočiti nastavku ogromne nepravde kojoj je izložen goloruki palestinski narod; kako muslimani, tako i hrišćani. Pa ipak, sve je te podatke moguće pronaći i u historiografskoj literaturi i na internetu.

Ovom prigodom postavit ćemo nekoliko pitanja vezanih za suštinu značaja Kudsa, odnosno: Šta je nama Kuds? Da li je priča o Kudsu priča o jednom gradu bogate i bremenite historije, ili je to, ustvari, priča o nama? Da li je priča o Kudsu priča o statističkim podacima, broju stanovnika, klimatskim uvjetima, svetim mjestima, mezarovima Božijih poslanika i bogougodnika, ili je to priča o mjeri svih nas; mjeri razumijevanja religijskih nauka koje slijedimo i poruka vjere koju štujemo? Možemo li govoriti i pisati o Kudsu bez da se zapitamo: Kako je moguće da se jedan grad zove “gradom mira” koji je svet za sve tri velike abrahamovske religije, a da u isto vrijeme predstavlja i izgovor za trvenje sljedbenika tih religija? U čemu je problem? Da li je priča o Kudsu, ustvari, priča o tome da nismo uspjeli razgovjetno razumjeti vjeru koju ljubimo? Ako nismo, jesmo li bar dovoljno hrabri da to priznamo?

I na koncu, da li je priča o Kudsu priča o sunovratu ljudske civilizacije, humanosti, čak i u onoj najminornijoj dozi koja je ustrijeljena snajperskim metkom koji je tako brutalno i osvetnički proletio kroz srce 21-godišnje medicinske sestre Razan al-Najjar? Da li nakon tog metka uopće ostaje prostora za izbjegavanje pitanja o pasivnosti islamskog svijeta i posljedicama razjedinjenosti i nespremnosti muslimanskih zemalja da se okupe bar oko zaštite svetih mjesta među kojim značajno mjesto zauzima i Kuds?

 

PROČITAJTE I...

Ratnom zločincu Marku Maki Radiću pravosnažno je presuđeno za torture kroz koje su prolazili logoraši u zloglasnom logoru Vojno. Osuđen je 2011. na 21 godinu zatvora. U oktobru ove godine, uz blagoslov Ministarstva pravde BiH, prebačen je iz Kazneno-popravnog zavoda u Mostaru na izdržavanje kazne u Hrvatskoj, gdje mu je Županijski sud u Zagrebu smanjio već izrečenu kaznu. Praktično, on je već slobodan čovjek.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!