Šta Hrvati žele: federalizam je drugo ime hrvatske republike

Uvid u “Zbornik radova” sa Znanstveno-stručnog skupa u Neumu “Hrvati BiH – nosioci europskih vrijednosti?”

 

Već nekoliko mjeseci Hrvati u BiH, uz pomoć Hrvatske i hrvatskih zastupnika u Evropskom parlamentu, zagovaraju federalizaciju BiH. Bošnjaci, pak, rezolucijom u Parlamentu Federacije BiH osudili su federalizaciju i rezoluciju EP-a o federalizaciji. Rezolucija u Parlamentu Federacije donesena je bez Hrvata jer su oni napustili sjednicu. Nakon toga, predsjednik Hrvatskog narodnog sabora Božo Ljubić poslao je otvoreno pismo u kojem kaže da je rezolucija Parlamenta Federacije antidaytonska jer negira načelo konstitutivnosti naroda, produbljuje međunacionalne podjele, protivi se politici EU prema BiH i negira načela federalizma donesena EU rezolucijama. Zatim dodaje da negira postojeći ustroj BiH jer je zemlja već federalizirana, te na kraju pojačava nacionalnu dominaciju Bošnjaka nad Hrvatima.

Međutim, pravo pitanje jeste šta Hrvati podrazumijevaju pod pojmom federalizacija? Bosna i Hercegovina već je federalizirana. Sastavljena je od dvaju entiteta i 10 kantona, te Distrikta Brčko. Uzimajući ovu činjenicu u obzir, onda je posve jasno da je princip federalizacije ispoštovan. U tom slučaju, posve je nerazumljivo šta zagovaraju Hrvati.

Ali, uvidom u Zbornik radova sa Znanstveno-stručnog skupa u Neumu “Hrvati BiH – nosioci europskih vrijednosti?”, dolazimo do zaključka šta Hrvati misle pod pojmom federalizacije. Prije svega, treba se prisjetiti definicije pojma federalizam.

Zvonko Miljko, profesor s Pravnog fakulteta u Mostaru, u svom radu koji je objavljen u Zborniku navodi da “u svom izvornom značenju federalizam podrazumijeva ugovorno udruživanje u različite oblike saveza samostalnih subjekata u cilju suradnje i postizanja zajedničkih interesa, odnosno ciljeva. Takav vid federalizma možemo vidjeti još u srednjem vijeku i antičkoj Grčkoj. U suvremenom značenju taj pojam vezujemo za nastanak države koja se prema obliku svog državnog uređenja naziva federacijom, naspram unitarne države, kao drugoga mogućeg oblika. To vezujemo za pojavu prve suvremene federacije u svijetu SAD-a”.

 

Podjela vlasti, teritorije i nadležnosti

On ističe da federalizam ne traži višenacionalnost, ali, ako je država višenacionalna, trebala bi biti federalna. Ni jedna federacija ne može biti bez dviju ili više federalnih jedinica. Konačno, BiH je uređena na načelu federalizma. Ona je krenula tim putem u najnepovoljnijim uvjetima rata i raspada bivše Jugoslavije.

“Sam njen naziv Federacija BiH ukazuje na to da se mislilo na cijelu državu. Federalizam koji danas imamo nije dobar. On je kompliciran, asimetričan i nefunkcionalan, i kao i sami Ustav koji ga normira, svakodnevno generira nove probleme umjesto da rješava postojeće. Pravo pitanje jeste može li se BiH refederalizirati u mirnim uvjetima. Svaki federalizam zaista dijeli vlast, teritorij, nadležnosti i, na koncu, novac kao izraz političke moći, ali takvu podjelu ne smijemo izjednačavati s raspadom (podjelom) BiH, kako se to često danas neopravdano poistovjećuje. Na jednoj strani za (re)federalizaciju su uz Evropsku uniju i Republika Hrvatska, koja je i članica Unije, i većina Hrvata u BiH. Na drugoj su strani svi drugi: SAD, čiji predstavnici ponavljaju kako stoje uz suverenitet i teritorijalni integritet BiH, ali s dvama entitetima i trima konstitutivnim narodima. Tome se pridružuju Rusija, Srbija i RS, i na kraju Bošnjaci. Istini za volju, Srbi bi pristali na federalizaciju Federacije BiH”, piše Miljko.

Član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Dragan Čović glavni je zagovornik federalizacije, no, ni jednom riječju ne ukazuje na to šta tačno misli pod federalizacijom, za razliku od citiranog profesora Miljka, koji jasno kaže da ne traže federalizaciju nego refederalizaciju. Čović u uvodu Zbornika radova navodi da je “činjenica da su Hrvati najmalobrojniji i institucionalno najnezaštićeniji narod u odnosu na kojeg urođene i stečene manjkavosti sadašnjeg ustrojstva BiH najviše dolaze do izražaja”, te zagovara evropski federalizam kao prihvatljiv model uređenja odnosa između zajednica.

Čović se zalaže za unaprjeđenje institucionalnog položaja hrvatskog naroda, prvenstveno kroz izmjene izbornog zakona, a onda i kroz njegovo pozicioniranje unutar bh. administrativno‑političkog sistema, kako bi u punom kapacitetu mogao i dalje djelovati na ostvarenju vizije evropske Bosne i Hercegovine.

“Sve upućuje na to da je 2017. ključna godina u kontekstu ukupnih napora na stvaranju europske BiH kao funkcionalne, suverene države ravnopravnih i jednakih naroda i građana, organizirane na federalnim načelima, koja može dati svoj puni doprinos EU kao prostoru mira, sigurnosti, stabilnosti i prosperiteta”, napisao je u svome radu Čović.

Franjo Ljubić, profesor emeritus, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ističe da je izostala pomoć Hrvatske oko rješavanja glavnog i najvećeg problema, nejednakopravnog položaja hrvatskog naroda u odnosu na druga dva konstitutivna naroda, srpski i bošnjački.

“To je pitanje od strateškog značaja za Hrvate u BiH, a trebalo bi biti i za Hrvatsku jednako tako važno. Ne riješi li se, Hrvati iz BiH će, prije ili kasnije, iseliti i izgubiti konstitutivnost, to nikako ne može ići u prilog ni Hrvatskoj, a taj problem Hrvati u BiH u proteklih dvadesetak godina nisu mogli riješiti bez pomoći drugih, a niko im je nije pružio. Predstavnici bošnjačkog i srpskog naroda načelno su podržali stajališta o potrebi rješavanja hrvatskog pitanja, ali na način na koji to njima odgovara, uvijek su nalazili izgovore i razloge zašto ne podržavaju hrvatske zahtjeve i prijedloge o teritorijalnom preustroju pod izgovorom da su protudejtonski, da se time želi podijeliti BiH i pripojiti Hrvatskoj i sl., a u biti štite pozicije i dominaciju stečenu Dejtonom. U RS-u naglašavaju da nisu protiv hrvatskog entiteta u FBiH ako se ne dovodi u pitanje opstojnost RS-a i njenih granica, što praktično znači da Hrvati u tom entitetu mogu računati samo na manjinska građanska prava, a jednaka je situacija i u FBiH, gdje su Hrvati uvijek u manjini. Ni Hrvatska nije podržala ove zahtjeve Hrvata u BiH, ponašala se kao da problem ne postoji i da se ne želi miješati u unutrašnje odnose u BiH. Bez Hrvatske Hrvati neće moći riješiti taj problem”, piše Ljubić.

  

Unitarna, federalna ili konfederalna država

Milan Vego s Filozofskog fakulteta u Mostaru naglašava da su u političkoj, ustavnoj konstrukciji tri naroda, dva entiteta, Hrvati u najlošijoj poziciji. U BiH, prema njegovim riječima, nema saglasnosti o stvaranju države koju iniciraju predstavnici hrvatskog naroda, jer Bošnjaci smatraju da Hrvati žele entitet i rušenje Bosne i Hercegovine. “Načela federalizma ne ruše državu nego poboljšavaju unutrašnji ustroj. Umjesto da se u cijeloj zemlji, pa i u tzv. političkom Sarajevu, radujemo što u Europskom parlamentu konačno bolje razumiju našu zemlju kao višenacionalnu zajednicu, na sceni je neskriveni žal koji podsjeća na predratnu formulu ‘Ili građanska ili rat’. Ostaje činjenica da ne postoji unutarnji konsenzus izgradnje države od strane tri konstitutivna naroda niti zajednička vizija kako bi ona trebala izgledati”, piše Vego.

On naglašava da postoje oprečna stajališta, na jednoj strani kod Bošnjaka da treba izgraditi unitarnu građansku državu, a na drugoj strani kod Srba i Hrvata nešto sasvim drugo. Ono što je realnost jeste da je BiH multinacionalna i multietnička država.

“Pitanje jednakopravnosti hrvatskog naroda s druga dva naroda vidim, u prvom redu, u postizanju jedinstva između Hrvata Hercegovine, Središnje Bosne i Posavine, a onda i političke volje i razumijevanja druga dva naroda, Srba, a posebno Bošnjaka da omoguće Hrvatima nešto što im je Ustav zagarantirao – jednakopravnost. Dva naroda u jednom entitetu od početka je bila zabluda onih koji su mislili da preko zajedničkog entiteta mogu onemogućiti Bošnjake da ostvare embrionalni nastanak islamske države na tlu Evrope, a Hrvate da se pripoje matičnoj hrvatskoj državi”, stoji u radu koji potpisuje Vego.

Božo Žepić, član HAZU‑a, navodi da je najbolji znak da narodima i građanima neke države u njoj nije dobro jeste kada napuštaju svoju, a idu raditi i zarađivati u tuđu zemlju. Domoljublje je značajna vrjednota, ali, pred kušnjom boljega života drugdje, ono gubi na snazi i podliježe tom izazovu. “Za BiH nema veće opasnosti od toga da je ljudi masovno napuste, i to najkvalitetniji dio stanovništva, odnosno ljudi koji rade, odgajaju djecu, plaćaju poreze i time financiraju sustav. Nažalost, masovno iseljavanje, upitna opstojnost, nepravedna država, asimetričan i nefunkcionalan politički sustav, neravnopravnost naroda i građana, nepostojanje zajedničke državne politike, odsustvo vizije složnog života u zajednički uređenoj državi po mjeri sva tri naroda, nacionalnih manjina – naša su stvarnost”, piše Žepić.

Žepić je u svome radu prezentirao nekoliko dilema. Prva je može li ovakva BiH opstati kao država. “Bh. društvo se nalazi u stanju permanentne krize i pat pozicije. Mnogi s pravom upozoravaju na mogućnost raspada države. Čini se da političke aktere to ne zabrinjava u dovoljnoj mjeri. Danas je to tabu-tema jednako kao nekada raspad Jugoslavije. Čini se da iz iskustva nismo izvukli pouke”, zaključuje Žepić.

Druga dilema jeste da li je moguć miran razlaz. “Predsjednik RS-a je poručio da bi spajanje RS-a i Srbije dugoročno stabiliziralo stanje na Balkanu, te da, ako ne bude razumijevanja za dogovor u BiH, nemamo razloga ostati u njoj. S druge strane, prvi čovjek bošnjačke politike rezolutno tvrdi da Bošnjaci nemaju alternativnu domovinu i za njih je raspad potpuno neprihvatljiva stvar te će oni takav scenarij spriječiti na svaki način. Mi pak najboljim od svega držimo zajedničko, kompromisno, miroljubivo, znanstveno utemeljeno rješenje koje će očuvati cjelovitost države, omogućiti njezinu dugoročnu održivost”, ističe Žepić.

Dilema broj tri: Kako promijeniti Ustav? Svi bi ga mijenjali ako bi bio onakav kakav njima odgovara i kako oni predlažu. To je, pak, nemoguće jer on mora biti rezultat kompromisa i minimalnog zadovoljenja interesa svih i svakog pojedinačno. “Međunarodna politika, Srbi i Bošnjaci su protiv promjene Ustava, kažu još nije vrijeme. A kada će doći vrijeme, ne znaju. Hrvatska politika rado bi promjene – odmah i temeljite. Vrijeme ne ide na ruku Bosni i Hercegovini. Ona i dalje ostaje bolesnik na Balkanu, na vjetrovitom Balkanu: trusna, konfliktna, neučinkovita, upitna i siromašna”, kaže Žepić.

Čuvati ili činiti upitnom Federaciju BiH četvrta je dilema. Glede Federacije, jednog entiteta za dva naroda, Hrvati su trostruko prevareni, ističe Žepić i objašnjava: “Prvo, načelo federalizma je trebalo biti primijenjeno na cijelu državu, a nije. Provedeno je u pola države i za dva naroda. Drugo, Federacija BiH je trebala stupiti u konfederalni odnos s Hrvatskom, a nije, treće, između Federacije BiH i Hrvatske trebao je biti sklopljen sporazum o specijalnim odnosima, a nije. Federacija funkcionira primjenom neograničene majorizacije najmnogobrojnijeg naroda nad najmalobrojnijim. Za vođe bosanskih Hrvata iz ‘Herceg-Bosne’ i njihove pokrovitelje u Zagrebu, Federacija je međupostaja prema secesiji, a za bosansko rukovodstvo u Sarajevu međupostaja prema jednom drugom putu – na putu prema reintegraciji čitave BiH. Očito je kako je Federacija BiH shvaćena kao put za stvaranje unitarne BiH i da kao takva nije po mjeri hrvatskog naroda u njoj.”

 

Patriotizam na hrvatski način

Peta dilema jeste čuvati ili ukinuti kantone. Žepić objašnjava, dok su u ovakvoj Federaciji, Hrvati i njihova politika moraju se na sve načine boriti za opstanak i razvitak županija, a protiv prenošenja njihovih prava i oduzimanja njihovih sredstava s viših razina vlasti. Županije su jedine institucije u kojima Hrvati imaju kakvu-takvu razinu i oblik autonomije. Krene li ustavna i administrativno-teritorijalna reforma u pravcu ukidanja entiteta, normalno je da bi ukidanjem Federacije nestale i njezine sastavnice. Dotle se boriti za njihov opstanak i razvitak.

“Unitarizam i unitaristička politika bošnjačkih stranaka, s jedne, i separatizam i separatistička politika srpskih stranaka, s druge strane, predstavljaju trajni i do sada nerješivi problem. Potporu unitaristima dali su određeni krugovi međunarodne zajednice koji odbacuju primjenu etničkog, a po svaku cijenu žele nametnuti primjenu građanskog modela. Kao srednje rješenje, hrvatska politika i znanost predlažu primjenu načela federalizma, ali bezuspješno.

Bošnjaci u zamjenu nude regionalizam kao princip uređenja, Srbi opet nude konfederalizam, prvi je samo privid blago centralizirane unitarne države, a drugi nedovoljno integrirana država. Srednje rješenje između tih dviju krajnosti jeste federalizam. Dok Bošnjaci odbijaju svaku pomisao o federaciji triju republika, Srbi ne prihvaćaju razgovor o bilo kakvom unutarnjem uređenju koje bi značilo ukidanje Republike Srpske. Ostajući pri tome relativno zadovoljni postignutim. Bošnjaci, Hrvati i Srbi relativno se slažu u vezi s postojanjem Bosne i Hercegovine kao države, ali ne mogu da se usaglase o njenom uređenju”, piše Žepić u Zborniku radova.

Ni znanost ni politika, prema njegovim riječima, nisu ponudili ovom napaćenom narodu viziju zajedničkog suživota, bilo kakvu platformu utemeljenu na načelu zajedništva. U ovoj je zemlji nužno potrebno napraviti novi, u miru stvoreni društveni ugovor o suživotu u zajedničkoj državi umjesto novog mirovnog sporazuma zaraćenih strana nakon nekog realno mogućeg rata.

Špela Cvitković-Iličić, dopisnica HRT-a iz BiH, parafrazirajući riječi Majke Tereze, kaže: “Ne mogu učiniti ništa veliko za moju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Samo male stvari, ali s velikom ljubavi. Želim istaći da je Bosna i Hercegovina zemlja i hrvatskog naroda koliko i bošnjačkog ili srpskog. Tu sam rođena, odrasla i veći dio školovanja provela u njoj. Neizmjerna je moja ljubav prema njoj, kao i prema Hrvatskoj.”

Na kraju, ono što prešućuju kada govore o federalizmu, to se jasno vidi iz objavljenih tekstova sa skupa u Neumu, jeste da Hrvati traže novo administrativno-političko uređenje koje podrazumijeva podjelu Federacije BiH na dva entiteta, hrvatski i bošnjački, odnosno Bosnu i Hercegovinu sastavljenu od triju entiteta, odnosno republika: bošnjačka, hrvatska i srpska. Godina u kojoj ovi ciljevi hrvatskog naroda trebaju biti ostvareni jeste 2017., što je najavio Dragan Čović. Dakle, sve blokade državnih institucija koje su sve češće u posljednje vrijeme pokazatelj su toga.

I na kraju, jesu li iskrene namjere Hrvata? Žele li zaista samo svoj entitet unutar BiH ili entitet koji u budućnosti žele pripojiti Hrvatskoj? Postoji li hrvatski‑bosanskohercegovački patriotizam? Primjer Špele Cvitković-Iličić, koja kaže da je njena domovina Bosna i Hercegovina i neizmjerna je njena ljubav prema njoj, pokazuje da postoji, ali praksa je nešto drugo. Recimo, na skupu u Neumu nije bilo nijedne zastave BiH, sve su bile zastave Republike Hrvatske. Da ne nabrajamo druge primjere kada ne možete vidjeti zastavu BiH u zapadnoj Hercegovini, osim na graničnom prelazu. Zastava nije pokazatelj koliko neko voli domovinu, ali jeste znak poštovanja. A bez poštovanja nema ni ljubavi.

PROČITAJTE I...

Upravo zato što hrvatski političari, mediji i akademski autoriteti ulažu velike napore da se iskrivljeno predstave i falsificiraju ratni događaji i odnosi na ratištima u Hrvatskoj (1991–1995) i Bosni i Hercegovini (1992–1995), nužno je nepristrano sagledavanje i rasvjetljavanje istine. Ako bi se to činilo primjenom naučnih metoda, kao tačna bi se potvrdila hipoteza koju donosimo u ovom tekstu

Poskok je, po istom principu kao i Građanski savez, Konakovićevo pisanje o Kiseljaku stavio u kontekst džume, klanjanja, džamije, hadža, objavljujući uz svoj komentar premijerovu fotografiju s hadža, nazivajući njegov dolazak u Kiseljak vjerskim turizmom. Još se jednom pokazalo da je ekstremizam uvijek jednako isključiv, odvratan i prljav, bio crven ili crn, ili bilo koje druge boje – svejedno je.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!