Šta će ti ovo malo Bosne kad imaš čitavu njemačku bauštelu i navijaš za hrvatsku reprezentaciju

Nakon fudbalskog prvenstva treba živjeti i nositi se sa svakodnevnim životom. On za bosanske Hrvate, ako će povjerovati riječima bivšeg obavještajca Ive Lučića u Otvorenom, nema perspektivu jer u BiH prijeti libanonski ili sirijski scenarij.

U emisiji Otvoreno na HRT-u 18. juna 2018. godine bila je tema migrantska kriza i promjene Izbornog zakona u BiH. Riječ je o jednom vrlo bitnom pomaku na HRT-u, a tek treba razlučiti je li riječ o promjeni paradigme u pogledu na krizu u BiH ili tek profesionalnom odnosu urednika Mislava Togonala.

Naime, osim dvojice visokopozicioniranih HDZ-ovaca porijeklom iz Ljubuškog, potpredsjednika Hrvatskog sabora Miljana Brkića i HDZ-ovog historičara-stratega iz sjene Ive Lučića, u emisiji se moglo čuti i mišljenje SDP-ovca Ive Jelušića rodom iz Bosanske Posavine, ali i generalnog sekretara SDA Hrvatske Armina Hodžića rodom iz Zagreba, a zatim i stručnjaka za ustavno pravo Kasima Trnke i Vlade Rogića iz Središnjeg izbornog povjerenstva BiH, koji su se komentarima javili iz Sarajeva.

Kažemo promjena jer je rijetkost da na hrvatskoj televiziji možemo dobiti i mišljenje druge strane. No, uskoro su se hrvatski portali bliski HDZ-u obrušili na sekretara SDAH Armina Hodžića, koji je evidentno činjenicama razbijao ustaljene predrasude o položaju Hrvata u BiH.

Voditelj je priupitao sudionike rasprave hoće li glasati u BiH. Ivo Jelušić je prije četrdesetak godina došao u Zagreb i smatra da se ne treba miješati jer nema boravište u BiH, a Miljan Brkić tvrdi da hoće. Ivu Lučića nije trebalo ni pitati, jer ZNA SE šta on radi kao profesionalni dušepazitelj hercegovačkih Hrvata. Međutim, zanimljiv je odgovor Armina Hodžića: “Neću glasati jer nemam državljanstvo BiH.” Naime, Hodžić je rođen u Zagrebu i, osim u srcu (što nije malo), nema rezervne domovine, prve ili druge domovine, poput Miljana Brkića i Ive Lučića.

Vrlo je zanimljiv podatak koji je jednom prigodom iznio Ivan Lovrinović, hrvatski političar i ekonomista porijeklom iz BiH, da je svaki treći hrvatski građanin porijeklom iz BiH. Naravno, ova statistika vidljiva je u svim segmentima društva kada je riječ o istaknutim pojedincima u politici, kulturi, znanosti, ali i sportu. Posebno je interesantno da je veliki broj hrvatskih nogometaša svoje porijeklo ili izravno ili u drugom koljenu vuklo iz BiH. Govorimo većim dijelom o bosanskim Hrvatima, ali ne zaboravimo da je jedno vrijeme kapiten hrvatske reprezentacije bio Darijo Srna. Mnoge je Hrvate zaboljela spoznaja da je kapiten najvažnije sporedne stvari u njihovim životima sin fudbalskog vratara rahmetli Uzeira iz Čajniča, koji je branio okvir gola “Sarajeva” i “Čelika”.

Polemika koja je trebala uključivati prebrojavanje krvnih zrnaca bila je na pomolu, ali to nikome nije bilo u interesu pa je utišana. Polemika se ipak vodila oko opredjeljenja tada perspektivnog igrača “Dinama” Alena Halilovića, koji je u međuvremenu nestao s liste igrača koji obećavaju, hoće li zaigrati za reprezentaciju Hrvatske ili BiH.

Dakle, pitanje fudbala direktno je vezano s osjećajem nacionalnog ponosa, a pobjeda ili gubitak utakmice, posebno ako je riječ o rivalima čije su politike u tradicionalnim historijskim zavadama, smatra se ravno nacionalnoj tragediji. Tom analogijom, i odbijanje reprezentativnog dresa bilo bi ravno činu nacionalne izdaje.

Nama je interesantno i to da bosanski Hrvati masovno navijaju za hrvatsku reprezentaciju, pa su povodom održavanja aktuelnog Svjetskog fudbalskog prvenstva hercegovački gradići većinski naseljeni Hrvatima obojeni u kockaste boje dresova hrvatskih fudbalera. Ovakav događaj iznimno pogoduje i političarima koji mogu odahnuti dok igra reprezentacija. Za to vrijeme nikoga se ne tiče šta se događa u državi jer fudbal je glavna tema.

Da su malo okretniji, na račun krpanja državnog deficita, hrvatski političari su na Kajmanskom otočju mogli prodati čitav Markov trg, Vladu i Sabor i “Agrokor”, mogli su nekim čudom provesti konačnu privatizaciju čitavog Ljubuškog, Tomislav‑Grada, Čitluka i Širokog Brijega, a da to niko ne bi od silne fudbalske euforije ni primijetio.

I bosanski Srbi navijaju za reprezentaciju Republike Srbije, pa su nadigli orlove da slave pobjede fudbalera iz susjedne države. Bez obzira na to, nekadašnji izbornik reprezentacije BiH, živopisni Miroslav Ćiro Blažević, rodom iz Travnika, jednom je ustvrdio da bi i bosanski Srbi navijali za BiH samo da je uspio izboriti ulazak na mundijal, a zatim postići rezultat kakav je postigao s Hrvatskom 1998. godine izborivši treće mjesto. Zašto? “Zato jer se svi priklanjaju pobjedniku, da je bilo više sreće, Bosna bi se ujedinila”, rekao je.

Ali, i to je kratka vijeka jer nakon fudbalskog prvenstva treba živjeti i nositi se sa svakodnevnim životom. On za bosanske Hrvate, ako će povjerovati riječima bivšeg obavještajca Ive Lučića u Otvorenom, nema perspektivu jer u BiH prijeti libanonski ili sirijski scenarij. I prije nego utišaju svirci hrvatskih fudbalskih truba, bosanski Hrvati morat će se vratiti u svakodnevicu koju im kreiraju Dragan Čović i neki Ivo Lučić. Ne čudi da odlaze iz BiH jer ko bi i ostajao ako te vodeći historičar i obavještajac rodom iz Ljubuškog uvjerava da ti prijeti sirijski scenarij.

Sjetiš li se Sirije, svih onih odrubljenih glava i strijeljanja, sve one klaonice pune slika mrtve djece, a zatim pogledaš u svoju porodicu – ne treba dvojiti kakve se misli vrte u glavi nekog bosanskog Hrvata. I bris! E sada, pitanje je hoće li se zbrisati u Njemačku ili Austriju, a zatim iz Münchena direkt na utakmicu hrvatske fudbalske reprezentacije s Nigerijom u Rusiji. Jer, prvi televizijski kadar hrvatskih fudbalskih navijača na toj utakmici bio je čovjek kojem je na majici pisalo “Ljubuški”. Uostalom, šta će ti ovo malo Bosne i Hercegovine kad imaš čitavu njemačku bauštelu i navijaš za hrvatsku reprezentaciju?!

 

 

PROČITAJTE I...

Dok je sasvim jasno zašto na ovakvo okupatorsko ponašanje ne reagiraju okupatorski saradnici, tj. strani projekti, poltroni i klijenti, nejasna je šutnja autentične bošnjačke politike, javnosti i javno angažiranih ličnosti kojima je valjda jasno da je atak na jazik atak na samo središte nacionalnog bića i identiteta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!