Srpski specijalni rat u Sandžaku nikada nije prestao

Vaso Čubrilović u svom memorandumu Istjerivanje Arnauta predlaže: globe, hapšenja, nemilosrdno primjenjivanje svih policijskih propisa, kažnjavanje šverca, sječe šuma... Pored policijskih pritisaka, Čubrilović predlaže i privredne represivne metode: nepriznavanje starih tapija, obustavljanje rada na katastru, nemilosrdno utjerivanje poreza i svih javnih i privatnih dugova, ukidanje poslovnih dozvola za trgovine, zanate, istjerivanje iz državne službe itd.

Ubistvo mladića Fahrudina Skarepa (22), kojeg je tokom navodne akcije sprečavanja nelegalne trgovine cigaretama u selu Dolovo (Opština Tutin) ubio policajac Rajica Belojica iz Tutina, diglo je na noge stanovnike ovog grada, a, sudeći prema društvenim mrežama, i cijeli Sandžak. Ovaj slučaj iznova je pokrenuo temu nerazjašnjenih zločina nad Bošnjacima u Sandžaku još od devedesetih godina. Tu su slučajevi: ubistvo Rama Berba, Sabahudina Čauševića, otmice u Sjeverinu i Štrpcima, policijska tortura koja je, prema informacijama Sandžačkog odbora za ljudska prava, vršena na preko 17.000 sandžačkih Bošnjaka tokom devedesetih godina, ali i zločini u crnogorskom dijelu Sandžaka, odnosno u pljevaljskom selu Bukovica, kao i montirani sudski procesi i tortura nad političkim rukovodstvom tamošnjih Bošnjaka pod optužbom stvaranja države Sandžak.

BOŠNJACI KAO “ETNIČKI PROBLEM”

Iako se u više navrata od političkog rukovodstva sandžačkih Bošnjaka, prije svega Stranke demokratske akcije Sandžaka, kao i nevladinih organizacija, od nadležnih organa Republike Srbije tražilo rješavanje ovih slučajeva, to se do danas nije desilo. Da paradoks bude veći, mnogi izvršioci zločina i batinaši napredovali su u službi. Sve ovo dovodi u sumnju da se, zapravo, radi o kontinuiranom i dobro razrađenom planu srpske države prema sandžačkim Bošnjacima.

Zapravo, srpska država i srpski nacionalistički krugovi još od 1912. godine i zauzimanja Sandžaka ovaj prostor nisu prestajali gledati kao na nedovoljno pokorenu zemlju. Zanimljivo je da se u srpskim strategijama i nacionalističkim programima kao krucijalno pitanje postavlja etnički problem, kako na Kosovu, tako i u Sandžaku. Autori tih strategija kao glavni problem u etničkom smislu vide Bošnjake i njihovu brojčanu dominaciju na ovom prostoru, počevši još od 1912. godine i djela Novopazarski Sandžak i njegov etnički problem od Ivana Kostića, a s predgovorom Jovana Cvijića, pa do 2010. godine i opširne studije Ljubomira Gigovića pod nazivom Geopolitički i geostrateški značaj Raške oblasti.

Još je 1913. godine u srbijanskoj Skupštini pokrenuta zanimljiva rasprava na temu koju su tada imenovali kao Uređenje novih krajeva. Dakle, kakav će se politički poredak uvesti na teritorijama koje su tada pripojene Srbiji, odnosno na Kosovu, u Makedoniji i Sandžaku. Vladajuća Radikalna stranka Nikole Pašića smatrala je da se u tim novim krajevima treba uvesti specijalni vojno‑policijski režim, da su to krajevi koji nisu dovoljno kulturni, kako su govorili, da oni nisu dovoljno politički razvijeni, da se Ustav Srbije, koji je bio demokratski, ne može proširiti na te nove krajeve i da ti novi stanovnici ne mogu dobiti pravo glasa. Ta rasprava trajala je nekoliko mjeseci i, naravno, u novoosvojenim krajevima uveden je poseban vojno-policijski režim. Dodatan problem bio je način na koji je taj režim sprovođen, jer niko od činovnika, policajaca i vojnika nije htio ići u ove krajeve. Dakle, Srbija je htjela teritorije, ali nije htjela njima vladati demokratski i civilizacijski, tako da se u Sandžak i na Kosovo odlazilo po kazni, pa bi kažnjeni činovnici, a činovnici su u Srbiji najčešće bili kažnjavani zbog korupcije ili prekomjernog nasilja, odlazili tamo da rade u općinskim, poštanskim, željezničkim, policijskim i ostalim državnim poslovima. Tako se dobila jedna, ne samo u pravnom smislu, posebna uprava, jer ti ljudi nisu imali pravo glasa i na njih nije bilo prošireno važenje Ustava Srbije, već se dobila jedna kažnjenička, legionarska skupina koja je sprovodila svoju ličnu volju, koju više niko nije mogao kontrolirati. Ti ljudi su se, samim tim što su po kazni bili poslati, dodatno loše ponašali, a karakterizirao ih je bijes prema državi koja ih je na taj način kaznila. Žrtve su bili Bošnjaci.

STVARANJE PSIHOZE PRVI JE UVJET ZA ISTJERIVANJE

Ipak, kao temeljni velikosrpski dokument koji je praktično razrađivao srpsku državnu politiku prema Kosovu i Sandžaku, bio je manje poznati memorandum Vase Čubrilovića pod nazivom Isterivanje Arnauta, napisan 1937. godine. Čubrilović je slične ideje 1944. godine ponudio novim komunističkim vlastima. Plan je službeno odbačen kao nekompatibilan s komunističkom ideologijom. Međutim, Čubrilović je, uprkos tome, primljen u KPJ, ali je spis Isterivanje Arnauta “izbrisan” iz njegove službene biografije.

No, međunarodna javnost doznala je za spis prvi put šezdesetih godina, kada je do njega došao Enver Hodža, tadašnji komunistički vođa Albanije, i počeo o njemu javno govoriti. Dok je jugoslavenska javnost za Isterivanje Arnauta prvi put čula kada su neki njegovi dijelovi u januaru 1988. godine objavljeni u beogradskom listu Borba, a nešto kasnije i u zagrebačkom časopisu Start. Tada je izazvao skandal jer je njime načeta reputacija ne samo uglednog historičara nego i nobelovca Ive Andrića, koji je tridesetih podržavao Čubrilovićeve planove. Iako se ovaj plan poglavito i svojim nazivom odnosio na Albance, mnogi su mišljenja da se on uporedo primjenjivao i prema sandžačkim Bošnjacima. On naročito dobija svoj značaj na prostoru Sandžaka poslije nezavisnosti Kosova, kada srpska država više nije imala funkcije sile na ovoj teritoriji.

U ovom memorandumu Čubrilović detaljno razrađuje oblike specijalnog rata i državnog pritiska na nesrpsko stanovništvo kako bi se podstaklo njihovo iseljavanje. Čubrilović tvrdi da je prvi uvjet stvaranje psihoze. Radi toga je potrebno, tvrdi autor ovog memoranduma, što prije naći agitatore koji će agitirati za iseljavanje. “Dobro je poznato da su muslimanske mase generalno podložne uticajima, naročito vjerskim, da su lakovjerni, pa čak i fanatični. Stoga, treba pridobiti njihovo sveštenstvo i ljude od uticaja, bilo novcem ili strahom” (Izvod iz Memoranduma).

Drugo sredstvo jeste pritisak državnog aparata. U tom cilju, Čubrilović predlaže: globe, hapšenja, nemilosrdno primjenjivanje svih policijskih propisa, kažnjavanje šverca, sječe šuma… Pored policijskih pritisaka, Čubrilović predlaže i privredne represivne metode: nepriznavanje starih tapija, obustavljanje rada na katastru, nemilosrdno utjerivanje poreza i svih javnih i privatnih dugova, ukidanje poslovnih dozvola za trgovine, zanate, istjerivanje iz državne službe itd.

Pored državnog pritiska, Vasa Čubrilović napominje da i “privatna inicijativa u tome pitanju može mnogo učiniti”. On predlaže da se srpskom stanovništvu podijeli oružje i da se započnu četničke akcije. Dalje predlaže izazivanje sukoba i lokalnih buna koje bi bile “krvavo ugušene najefikasnijim sredstvima”. Pored navedenih sredstava pritisaka na civilno stanovništvo, Čubrilović predlaže još jedno sredstvo, odnosno, tajno paljenje sela i četvrti po gradovima.

Dobri poznavaoci prilika u Sandžaku znaju da su mnoge od ovih mjere prisutne i danas, ili su, pak, bile prisutne u vrijeme agresije na BiH, kao što je slučaj napada, granatiranja i paljenja pribojskih i pljevaljskih sela. Posljednji slučaj ubistva Fahrudina Skarepa možda je samo najeklatantniji primjer toga.

PROČITAJTE I...

Esad Džudžo, jedan od najistaknutijih bošnjačkih intelektualaca u Sandžaku, pojašnjava razloge zbog čega srbijanski zvaničnici i najutjecajniji mediji toliku pažnju, važnost i “histeriju” iskazuju ovih dana prema Bošnjačkom nacionalnom vijeću (BNV) i predsjedniku tog predstavničkog tijela Bošnjaka u Srbiji te lideru SDA Sandžaka Sulejmanu Ugljaninu, kao i Bošnjacima generalno. Džudžo se u bošnjački nacionalni pokret uključio prije devedesetih godina zbog tadašnjeg osjećaja historijske odgovornosti i saznanja da su “Bošnjaci stari evropski narod koji nema elementarna ljudska prava”. Od devedesetih godina aktivni je sudionik u svim političkim dešavanjima u Sandžaku. U institucionalnom organiziranju i djelovanju sandžačkih Bošnjaka posebno

„Dajte Ugljaninu fotelju i sve će biti uredu u Sandžaku“, komentarisao je, između ostalog, Zukorlić. Međutim, mnogi su se zapitali da li ovo Zukorlić govori iz vlastitog iskustva jer se do ulaska u Vučićevu vlast grlato zalagao za autonomiju Sandžaka. Radio je to duži vremenski period, posebno u dijelu karijere kada je bio od nekadašnjeg reisa Cerića krunisan kao „novi Zmaj od Bosne“. Od Zmaja od Bosne na koncu nije ostalo ništa, osim „kula“ koje je gradio za svoj užitak, po uzoru na Gradaščevića, pa od muftije i Zmaja dobismo srpskog privatnog poduzetnika i političara

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!