Srpski političari o Miloševiću: “Ovaj čovek nije normalan”

Ovih dana BiH podnosi zahtjev za reviziju presude, te su učestale izjave bošnjačkih političara da to nije napad na Srbe, nego na rezultate djelovanja Miloševićevog režima. Ta vrsta logičnog argumenta očito nije zadovoljavajuća za srpske političare, pa je bilo interesantno istražiti kako sami Srbi gledaju na režim koji je i njima nanio velike patnje. Milošević je bio optužen za zločine u BiH koje su počinile srpske snage u razdoblju od 1992. do 1995. godine. Uz genocid, Milošević je bio optužen i za zločine protiv čovječnosti, uključivši progon i istrebljenje, teške povrede Ženevskih konvencija, te povrede ratnog prava i običaja. Miloševića se teretilo za sudjelovanje u “zajedničkom zločinačkom poduhvatu” čiji je cilj “prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba (...) s velikih područja Republike BiH”

Slobodan Milošević bio je na čelu Srbije u vrijeme kada je ova zemlja izvršila agresiju na BiH i Hrvatsku. Miloševićev je režim podsticao i učestvovao u masovnim zločinima u BiH, odgovoran je za genocid nad Bošnjacima. Međunarodni sud pravde u Hagu presudio je 2007. godine po tužbi BiH protiv Srbije za genocid i ustvrdio da je Srbija odgovorna za nesprečavanje genocida i nekažnjavanje počinilaca. Ovih dana BiH podnosi zahtjev za reviziju presude, te su učestale izjave bošnjačkih političara da to nije napad na Srbe, nego na rezultate djelovanja Miloševićevog režima. Ta vrsta logičnog argumenta očito nije zadovoljavajuća za srpske političare, pa je bilo interesantno istražiti kako sami Srbi gledaju na režim koji je i njima nanio velike patnje.

Milošević je bio optužen za zločine u BiH koje su počinile srpske snage u razdoblju od 1992. do 1995. godine. Uz genocid, Milošević je bio optužen i za zločine protiv čovječnosti, uključivši progon i istrebljenje, teške povrede Ženevskih konvencija, te povrede ratnog prava i običaja. Miloševića se teretilo za sudjelovanje u “zajedničkom zločinačkom poduhvatu” čiji je cilj “prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba (…) s velikih područja Republike BiH”. Milošević je svoje zločine ostvario uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA), kao i lokalnog vodstva bosanskih Srba i njihovih snaga koje je kontrolirao i finansirao. Milošević je umro tokom suđenja, a postupak protiv njega obustavljen.

Šta su o Miloševiću i njegovom režimu govorili njegovi protivnici, ali i oni koji su ga podržavali? Neke od tih izjava jasno pokazuju koliko je Miloševićev režim bio involviran u ratna dešavanja u BiH. Miloševićev najveći protivnik bio je Zoran Đinđić, vođa opozicije u Srbiji, koji je ubijen u atentatu. Đinđićeva vlada izručila je Miloševića Hagu. Večernje Novosti su svojevremeno pisale o jednom tajnom sastanku između Đinđića i Miloševića u jeku demonstracija protiv Miloševićevog režima. Susret je organizirao Jovica Stanišić, načelnik Državne bezbednosti, kojem se sudi u Hagu zbog ratnih zločina.

“Đinđić je tada prvi put imao kontakt s Miloševićem”, kažu operativci koji su nadgledali čitav događaj. “Trebalo je susret sakriti od javnosti, medija. Đinđić je doveden kod Miloševića. Sreli su se u vili broj 16 na Dedinju, preko puta bivše Titove rezidencije. Razgovarali su sami. Razgovarali su čak nekoliko sati. Jovica Stanišić nervozno je čekao u svom kabinetu. Sati su prolazili, a Đinđića nije bilo. Po dogovoru, poslije razgovora, Đinđić je trebalo da dođe kod njega s prvim utiscima razgovora. I tek oko 23 sata uveče, Đinđić je, krišom, da ga niko ne vidi, ušao na sporedni ulaz u zgradu. Stanišić je poskočio iz fotelje kada ga je ugledao na vratima kabineta.”

– I? – upitno ga je pogledao Stanišić.

Đinđić se nervozno spustio u fotelju i u dahu progovorio:

– Jovice, ne vredi! Ovaj čovek nije normalan!

“Srbija je komplikovana zemlja. Da bismo je razumeli, moramo znati da Srbi imaju tri velika sna, koji su svi na neki način ispravni i legitimni, ali koji se nikad nisu obistinili: socijalizam, nacionalizam i tradicionalizam. S tim snovima se u Srbiji pravi politika”, rekao je Đinđić u intervjuu koji je dao Slavoju Žižeku, i dodao: “Milošević je prisvojio san o socijalizmu kad je 1986. postao prvi sekretar srpskih komunista. Njegova je poruka glasila: ‘Svi će dobiti ono što im pripada, niko neće izgubiti svoj posao, sve će ostati onako kako je bilo.’ Tako je pridobio mase za sebe. U temelju sna o nacionalizmu leži potreba ljudi da konačno jednom budu nacija koja neće biti lopta za igranje velikih sila. Nacija koja sama odlučuje kuda protiču njezine granice. Nacionalista Vojislav Šešelj je zastupao taj san i rekao: ‘Pođimo sad od toga da istorija ne postoji i da sad iznova određujemo pravila.’ A tu je i san o tradicionalizmu, potreba za sretnim svetom prošlosti. Naša istorija, naši kraljevi, naši carevi. Vuk Drašković reprezentira taj san. Milošević je vrlo spretno igrao sa sva tri sna da bi održao svoju vlast. Ali nije verovao ni u jedan. Milošević nije nikakav socijalista ni nacionalista ni tradicionalista. Milošević nije ništa drugo do hladni političar moći.”

Milošević samo Newtonov zakon nije prekršio

Ministar policije u prelaznoj Vladi Srbije i bivši sudija Boža Prelević izjavio je da je, kako piše Vreme, problem u tome što bi Milošević pred Tribunalom u Hagu odgovarao samo za ratne zločine – jer je Tribunal samo za njih i osnovan – a ne i za druga krivična djela koja građani Srbije vjeruju da je počinio. “Jedini zakoni koje Milošević nije prekršio jesu Newtonovi”, izjavio je svojevremeno Prelević.

Vojislav Koštunica, koji je Miloševića pobijedio na predsjedničkim izborima i kome je Milošević bio prinuđen predati vlast, za Miloševića je kazao da će o njegovoj sudbini odlučivati sudovi, ali se neće provoditi “revolucionarna pravda”. Međutim, dok su srpske snage ratovale u BiH 1995. godine, Koštunica, tada predsjednik Demokratske stranke Srbije, izjavio je: “Srbi se neće smiriti dok se ne prostru s obe strane Drine.”

Slobodan Milošević nikada nije izgubio podršku svoje supruge Mirjane Mire Marković, pa ni onda kada je bio u Hagu. “Haški tužioci su ružni zato što su nehumani i zli. S druge strane, Slobodan Milošević spada u lepe ljude. Najlepše”, izjavila je Mira.

Predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak nije dijelio njeno oduševljenje Slobom, pa je svojevremeno izrekao jednu nevjerovatnu rečenicu: “Kad Milošević u Hagu odsedi 500 godina zatvora, po povratku ćemo ga streljati.”

O ulozi Miloševića u ratu u BiH dosta govori izjava njegovog učenika, aktuelnog ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića, koji je ovih dana posebno glasan u protivljenju reviziji presude. “Slobodan Milošević je kao političar imao grešaka, ali je uradio i mnoge pozitivne stvari. Milošević je najzaslužniji za formiranje i opstanak Republike Srpske i to mora znati i rukovodstvo tog entiteta, koje se vrlo negativno i uvredljivo odnosilo prema njemu?! Pa nije Vojislav Koštunica stvarao i pomagao Republiku Srpsku! U Republici Srpskoj daju ordenje i odlikovanja Koštunici i Borisu Tadiću, kao da su oni s puškama na ramenim ratovali po bosanskim brdima!”, izjavio je Dačić za RTS. Tomislav Nikolić, dugo jedan od vodećih opozicionara, potom participant u vlasti Slobodana Miloševića, a danas predsjednik Srbije, inače ima pozamašnu listu izvala, a među njima su i one vezane za Miloševića.

Toma Grobar nagovarao Slobu da se ubije

Prvo je Slobodana Miloševića je optuživao za rat. “(…) Ja sam pošao u rat jer je on (Milošević, op.a.) pozvao u rat.” (Narodna skupština Srbije, 1994) Ili možda i nije bilo tako. “Mi smo socijaliste naučili patriotizmu. Za nama su pošli u ovaj rat!” (Narodna skupština Srbije, 1995) No, ostat će upamćen njegov prijateljski savjet Miloševiću: “Ja lično već dve godine pokušavam da nagovorim Miloševića da se ubije.” (Miting SRS-a u Beogradu, 21. septembar 1995)

Bez previše takta, ali jasno i iskreno, Danica Drašković, aktivistkinja, supruga lidera Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, rekla je ono što većina Srbije ne želi čuti: “Išli smo u Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, pa najzad na Kosovo. I šta smo uradili? Poraženi svuda, isterani smo iz Slovenije, Hrvatske, iz Bosne i, naravno, s Kosova. Ostavili smo krvave zločinačke tragove za sobom koji se sada otkrivaju po Haškom tribunalu na suđenjima našim političkim i vojnim komandantima. Već dvanaest godina razvlačimo poraze, ne priznajemo da smo krivi, da smo zločinci, agresori, da smo u tuđe zemlje slali vojsku i kriminalce, ubijali, pljačkali, palili, rušili, silovali”, napisala je Danica Drašković u autorskom tekstu u NIN-u. Danica Drašković je na političku scenu stupila prije svoga supruga Vuka Draškovića, a ostala je zapažena u davnim prosvjedima protiv vojvođanskih autonomaša i protesta ispred Ambasade Albanije. Mediji su pisali i o događaju kada je na ravnogorskom pikniku kišobranom krenula tući specijalce.

Još je 1996. godine javno poručivala kako Miloševići nisu zaslužili ništa drugo nego da ih narod razapne, a u vrijeme najžešće nacionalne euforije rekla je: “Ovo je strašno, ta laž koju pričaju Dobrica Ćosić i Slobodan Milošević kako mi ne ratujemo u Bosni, a znamo da je Srebrenicu osvojila jugoslovenska vojska koja je krenula iz Bajine Bašte. Mi to znamo jer imamo tamo ljude koji su to videli – 280 tenkova je bilo, a vatrom su zasipana sva okolna muslimanska sela dok ih nisu pretvorili u krvavu kašu.” Potom je ustvrdila i kako je njen suprug, kontroverzni Vuk Drašković, kum Vojislava Šešelja poznat po romanu Nož i po, uoči rata, otvorenoj četničkoj ideologiji, u svojoj Hercegovini branio muslimane koji su tamo “žrtva etničkog čišćenja”, a ne Srbe koji su se u Hercegovini osramotili. Jednom prilikom u intervjuu za Borbu rekla je i otprilike ovo: “Žao mi je što nisam imala priliku da pljunem Arkanu u lice kada je paradirao Terazijama žedan krvi srpske omladine.” Taj dio intervjua urednici Borbe odbili su objaviti. U to vrijeme, opet 1993. godine, zajedno je sa suprugom uhićena, premlaćivana i držana mjesec i po u zatvoru. Zbog pokušaja atentata na njenog supruga (u jednom je poginuo njen brat), vodi i osobni rat protiv srbijanskih tajnih službi.

Sličnog je stava i Nenad Čanak, koji podsjeća da je politika Miloševićevog režima završila svoj bilans s četiri izgubljena rata, četiri miliona raseljenih, preko 130.000 ubijenih i jednim međunarodno presuđenim zločinom genocida.

Čedomir Jovanović, lider Liberalno‑demokratske partije Srbije koji će ostati upamćen kao čovjek koji je uhapsio Miloševića, kaže da prihvatanje istine o Srebrenici nije ni izdaja Srbije ni vrijeđanje srpskih žrtava, već izraz najdublje ljubavi i poštovanja prema zemlji, narodu i našoj djeci koja odrastaju u ovom haosu društva lišenog osnovnih vrijednosti. Time se skida teret zla sa svih nevinih koji pod tim zlom nestaju ili će nestati sutra. Za Ratka Mladića je rekao da je on, nažalost, klasična potvrda definicije o genocidnoj politici koju je zajednički vodilo rukovodstvo bosanskih Srba i Milošević u Beogradu.

Među onima koji su podsticali rat i zločine jeste i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, koji je svojevremeno izjavio da nije mogao svjedočiti u Hagu na poziv Slobodana Miloševića zbog stava nadležnih u Srpskoj pravoslavnoj crkvi da to ne bi bilo dobro za njega kao mitropolita, iako mu je, kako je rekao, srce suprotno govorilo.

“Svjedočim danas da sam trebao i morao da kažem u Hagu da oni koji su trebali da budu suđeni, i koji će biti suđeni pred Božijim sudom i sudom istorije i pravde, oni su Miloševiću sudili, a sebi presudili”, rekao je mitropolit Amfilohije. Međutim, Milošević nije baš pozitivno govorio o njemu. U jednom transkriptu sa sjednice za Amfilohija je rekao: “Ma, pusti ga, đubre!”

Srpska pravoslavna crkva tokom velikosrpske agresije imala je vrlo kontroverznu ulogu. Iako je u početku rata bilo poziva na pomirenje i prestanak sukoba, kako je rat odmicao, SPC izdaje niz priopćenja kojima ohrabruje da se rat nastavi, a da se ono što je u ratu osvojeno održi. Mnogi predstavnici SPC-a podržavali su javno srpske vojne i paravojne formacije. Čak je i patrijarh Pavle blagosiljao Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Željka Ražnatovića Arkana. Kao glasnogovornike nacionalizma unutar Crkve, kritičari navode Amfilohija Radovića, Artemija Radosavljevića, Atanasija Jevtića i Irineja Bulovića. Suočen s nacionalizmom svojih episkopa, srpski patrijarh Pavle pozivao je na poštovanje ljudskih vrijednosti poznatim riječima: “Budimo ljudi, iako smo Srbi.”

Aktuelni premijer Srbije i kandidat za predsjednika Aleksandar Vučić mišljenja je da je Slobodan Milošević napravio dvije neoprostive greške, koje se tiču uvođenja zemlje u vojni sukob i ubistava s političkom pozadinom.

“Narod se ne sme tome izlagati, ne sme se ulaziti u sukobe bez cilja i strategije jer izađeš poražen. A drugo, ne mogu njega direktno da okrivim, niti da se mešam u odluke suda, ali mislim da je uvek loše kad imate ubistva s političkom pozadinom”, rekao je Vučić i dodao da je Milošević bio ozbiljan državnik i da su mu namere “da sačuva srpski narod” bile bolje od rezultata, koji je bio loš: “Gleda se samo semafor i konačan rezultat, a Srbija je izgubila s 0:3.”

Ministri na ribanju zbog Miloševića

Ne treba zaboraviti da je Vučić 90-ih bio poštovalac Miloševićeve politike, ali, tvrdi da je pogriješio: “Osetio sam da moram da kažem da sam teško pogrešio. To što sam želeo da ponovo pokrenem Srbiju nateralo me je da priznam greške.” Vučić je za italijansku Republiku rekao da mu je bilo bolno to što je u prošlosti bio uz Slobodana Miloševića, pa potom priznao da je pogrešio jer je želio okrenuti novi list zarad evropske Srbije. Mediji su u Srbiji prošle godine pisali da je Vučić na sjednici Vlade “izribao” ministre Ivicu Dačića i Aleksandra Vulina zbog njihovih izjava o tome da je Tribunal u Hagu u osuđujućoj presudi Radovanu Karadžiću oslobodio Slobodana Miloševića krivnje za ratne zločine u BiH.

“Premijera je naljutilo veličanje Miloševićeve politike. Vučić je rekao da nije trenutak da se govori o Miloševiću dva dana uoči posjeta američkog potpredsjednika Joea Bidena i da se to može tumačiti kao provokacija”, citirao je beogradski dnevni list Blic neimenovanog ministra.

Predsjednik Pokreta socijalista Srbije Aleksandar Vulin jedan je od poštovalaca lika i djela Miloševića, a tome svjedoči i njegovo redovno obilaženja Miloševićevog groba. “Istina o Miloševiću u ovom je narodu dovoljno dugo i dovoljno duboko i ona se ne može promeniti”, rekao je Vulin, dodajući da je Milošević iznad svega volio Srbiju i svoju porodicu, i da je zbog toga “surovo proganjan i surovo kažnjavan”.

“Ne može se govoriti o uspešnom Dejtonskom sporazumu i o tome da su Srbi prvi put u svojoj istoriji dobili institucionalnu zaštitu zapadno od Drine, da im se ne može ponoviti Jasenovac, a ne govoriti o ulozi Slobodana Miloševića i ne reći bar jedno hvala”, rekao je Vulin.

Potpredsjednica Vlade Srbije Zorana Mihajlović poručila je Ivici Dačiću da bi prošlost trebalo ostaviti historičarima, a da bi energiju koja se troši na “kopanje” po prošlosti trebalo uložiti u izgradnju pristojne zemlje zadovoljnih građana. Ona je navela da je i sama 5. oktobra 2000. godine bila ispred Skupštine i vikala: “Gotov je”, te da ne misli ništa lijepo o Miloševiću, “koji je s ostalim nacionalistima na svim stranama prouzrokovao samo rat i ljudske patnje”.

Nekada vođa najjače opozicione stranke u Beogradu, jedan od najvećih neprijatelja režima Slobodana Milošević, veliki protivnik ratova koje je Srbija vodila na prostoru bivše Jugoslavije. Po njegovoj naredbi, više puta zatvaran i premlaćivan, žrtva nekoliko pokušaja atentata. Početkom devedesetih sa svojim kumom Vojislavom Šešeljem osniva stranku pročetničke orijentacije, međutim, zbog ideoloških mimoilaženja, taj se savez brzo raspada. Po izbijanju rata u Hrvatskoj Drašković osniva paravojnu formaciju “Srpska garda”, koja ratuje u Hrvatskoj. Zbog javnog propagiranja četništva i nastojanja da prikaže “drugu stranu istog”, Drašković se u velikoj mjeri u bh. i hrvatskoj javnosti smatra negativnom i nepoželjnom ličnošću. O Srbiji iz 90-ih i Miloševiću Drašković danas priča ovako: “Srbija koju je vodio Milošević i njegovi eskadroni smrti proizvodila je nesreću, smrt… Druga jedna Srbija, o čemu ljudi u BiH i Hrvatskoj malo znaju, svih tih strašnih godina rata vodila je ovde rat, svakodnevni. Stotine hiljada ljudi su demonstrirali protiv te politike, protiv rata, zločina, etničkog čišćenja… Prije svega, osuđujući dela činjena u ime Srbije i Srba. Ta druga, brojna Srbija, dodatno obavezuje današnju Srbiju da se u celini očisti od te strašne, Miloševićeve politike. Preskupo je nas u Srbiji koštao otpor toj politici. Srbija je puna grobova onih koje je Miloševićev režim poubijao u Srbiji.”

Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić smatra da je 5. oktobar 2000. godine u Srbiji označio prekid s Miloševićevom vlašću i politikom. I građani Srbije i političke stranke koje su tada došle na vlast pokazali su neprihvaćanje te politike. “Bilo bi pogrešno reći da je Miloševićeva politika jedina izazvala stradanja, razaranja i rat, ali ja, kao predsjednik Srbije, mogu se baviti samo onim dijelom odgovornosti koja je u domeni Srbije. I sve što činim doprinos je tome. Nije na meni da sudim ko je najveći krivac. Jasno je da Miloševićeva politika ima svoj dio krivnje za ono što se događalo, njegova je uloga apsolutno katastrofalna za zbivanja na ovim prostorima. Ali ja neću uspoređivati uloge Miloševića, Tuđmana ili Izetbegovića, o njihovim ulogama neka sudove donose povjesničari i pravnici”, izjavio je Tadić svojevremeno za Jutarnji list.

“Još samo pederi nisu protiv Srba”, izjavio je svojevremeno Jovan Rašković, predsjednik SDS‑a, ali zašto se čuditi ako se uzmu u obzir krvavi tragovi koje su iza sebe ostavljali Srbi 90‑ih godina predvođeni Miloševićem. I danas, kada veličaju takvu politiku, teško da Srbi u komšijama mogu imati prijatelje.

PROČITAJTE I...

Cerić je danas posve potrošen, osim što nas podsjeća na prošle političke procese, a na njih smo dužni upozoriti. Naime, kako je uopće Cerić došao u priliku da iz vjerske pozicije krene u pohod na nacionalno-političke visine? Ovaj fenomen indirektno je povezan s jednim novokonstruiranim mitom, bez obzira dolazio iz usta Fahrudina Radončića ili notornog Envera Kazaza, o tome da je Sulejman Tihić navodno bio sekularno i proevropski orijentiran za razliku od Alije Izetbegovića i Bakira Izetbegovića.

Stanoviti Jelica, Nikola i Ranko bili su pripadnici srpske agresorske vojske, ali i partneri i vezni kontakti Fahrudina Radončića i njegove kriminalno-švercerske i ratnoprofiterske družine za vrijeme odbrane Republike BiH od agresije. Oni su za vrijeme opsade Sarajeva zarađivali na preprodaji robe pod izlikom da nabavljaju humanitarnu pomoć za bolnicu. To možemo zaključiti po dokumentu kojega je sačinila tadašnja Služba državne bezbednosti RBiH u operativnoj akciji za više osoba prema osnovanoj sumnji da provode kriminalnu djelatnost i da su u vezi sa osobama na neprijateljskoj strani, a glavna ličnost i naredbodavac u tom lancu je bio „novinar“ Fahrudin Radončić. U svakom slučaju bilo je riječ o „velikoj lovi“ kako tvrdi sam Radončić u transkriptu razgovora. O kolikoj nepravdi i profiterstvu je bilo riječ, pažljivo pročitajte i sami zaključite:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!