Srpski aktivist Muharem Bazdulj na braniku otadžbine

Kome i čemu Bazdulj ustvari pripada, otkriva se, po ko zna koji put, kada tvrdi da “nema nikakve potrebe da se ‘našim’ proglašavaju i zločini na drugom kraju svijeta”. Niko zločin na Novom Zelandu nije proglasio srpskim, ako su to već kategorije kojima Bazdulj barata.

 

Kako se sve više raspliće pozadina stravičnog terorističkog napada na muslimane Novog Zelanda i kako sve očitije postaju veze velikosrpsko-četničke ideologije i antimuslimanskog šovinizma koji je inspirirao teroristu Brendona Tarranta, tako dolazi i do sve veće panike u određenim latentno srbofilnim krugovima.

Dugo su ti krugovi igrali dvostruku igra sa srpskom historijom. Mitomanski i neumjereno veličala se politika Srbije ili njenih predstavnika u svakom historijskom periodu dok su se kompromitirajući kosturi žrtava takve politike držali u ormaru i pokazivali samo odabranoj publici podjednako morbidnog ukusa.

Igralo se na dva kolosijeka, javno na onom slobodarskom, garibaldističkom, savezničkom, antifašističkom, pristojnom, ali i tajno, na onom šovinističkom, protuturskom, antimuslimanskom, krstaškom, zavjereničkom i skarednom. Tome je, očigledno, došao kraj, ne samo zbog pojave interneta već i nemogućnosti da se kontroliraju vlastite budale pa time i narativ.

Velikosrpstvo kao historijski nehumanu, zločinačku i smrtonosnu ideologiju ogolili su upravo njeni poštovaoci i baštinici, šireći je po svijetu i hvaleći se njenom iskonskom antimuslimanskom brutalnošću. Zato se ovih dana mnogi u Srbiji stavljaju u dobro znani defanzivni položaj pa kukaju o ugroženosti i nepravdi, a na teren istrčavaju i neki s klupe za rezervne igrače.

Takav je i približno svježi transfer iz Bosne, novi igrač u odbrani Srbije, zadnji vezni, Muharem Bazdulj.

Tako nam Bazdulj sa stranica Oslobođenja, a odakle bi drugo, poručuje da ne bismo trebali povezivati teroristički napad na Novom Zelandu s bilo čime s ovih prostora, pogotovo ne s velikosrpstvom, iako je sam terorista očigledno do guše uronjen u srpsku mitologiju i ikonografiju, od koljača i hajduka Baje Pivljanina pa do ratnog zločinca Radovana Karadžića.

Zabrinuti Bazdulj bazdulja i relativizira pokušavajući sve na silu ugurati u nepriličan historijski kontekst imperijalizma po principu “eto ih tamo, neka nas puste na miru” i “oni kao pucaju, mi se kao branimo”.

Samog teroristu Tarranta Bazdulj predstavlja kao usamljenog i bizarnog luđaka umjesto kao sasvim normalnog, ali krajnje radikaliziranog teroristu koji je dio šireg fenomena islamofobnog ekstremizma u kojem velikosrpska ideologija ima počasno i značajno mjesto.

Bazduljeva relativizacija ide čak dotle da pokušava minimalizirati velikosrpsku konekciju s antimuslimanskim terorizmom na Novom Zelandu, praveći neke paralele i ko biva zabrinuto napominjući i da teroristički napad u Parizu iz 2015. godine ima neku vezu s Bosnom i Hercegovinom (hoće reći s Bošnjacima), pritom spominjući municiju korištenu u napadu na redakciju magazina Charlie Hebdo, zaboravljajući pritom da je riječ o municiji proizvedenoj 1986. godine koju je izvezla SFRJ, tačnije njene vanjskotrgovinske službe sa sjedištem u Beogradu.

Bazdulj čak, mučki, u stilu Riste Đoge, podmeće da “oni koji nastupaju iz bošnjačke perspektive” likuju zbog ubistva tolikog broja nevinih muslimana od ruke islamofobnog teroriste. (Strašno, zaista strašno da takvo nešto neko može i pomislit!?)

Kome i čemu Bazdulj ustvari pripada, otkriva se, po ko zna koji put, kada tvrdi da “nema nikakve potrebe da se ‘našim’ proglašavaju i zločini na drugom kraju svijeta”. Niko zločin na Novom Zelandu nije proglasio srpskim, ako su to već kategorije kojima Bazdulj barata.

Taj zločin stvar je fenomena radikalne i ekstremne islamofobije, čega je velikosrpska mitologija neizostavni dio. A nadamo se da Muharem nije. I da će konačno naučiti razliku između tih dvaju pojmova.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

Podržite nas na Facebooku!