SRETNA MI NOVA GODINA

Iz džamije žurim kući, ili nečemu što se kućom zove. Nekad davno, prisjećam se dok koračam pustom mahalom, ondje su me željno iščekivala moja djeca. Od tada su prošle godine i godine. Djeca su odrasla i otišla. Svako svojim putem, za svojom srećom. Rijetko se čujemo, još rjeđe viđamo. Završio sam roditeljski posao i više im nisam potreban. Tako, valjda, treba biti. Ili ne treba, ali hajdede

Kako starim, vrijeme mi ne znači mnogo. Zapravo, ništa. Vrijeme se ne obazire na moje halove, ne olakšava mi ih, ne čini me tvrđim, jačim, tek naprosto prolazi pored i kroz mene kao da me i nema.

Tako, pitaju me katkad, za rijetkih izlazaka – kako sam. Kažem – dobro. Potom šutimo. Pitac zatim – jer se nešto reći mora – othukujući počinje priču o teškom stanju u svemu i svačemu, o tome kako ne zna kamo sve ovo skupa vodi i sličnim podrazumijevajućim trivijalijama. Reda radi, i ja kažem ponešto, kratko i neodređeno. Slijedi kratka šutnja, rukovanje i svako na svoju stranu.

Hitro potom, ne bih li izbjegao nove smarajuće ljubopitce, skrećem s glavne ulice i mirnim, opustjelim sokacima, oprezno poput ilegalca u okupiranom gradu, polahko se došunjam do neke od obližnjih džamija.

Odmah po ulasku, zapljuskuje me prijatan, teško izreciv, metafizički miris i teška tišina, prekidana tek jedva čujnim otkucajima zidnog sata, tišina koju halapljivo gutam, srčem, zapravo, kratkim i brzim gutljajima kao vreo čaj i osjećam – u tim također teško izrecivim iluminirajuće ljekovitim trenucima koji će, nažalost, biti prekinuti ulaskom prvim namaščija – kako tegoba koja mi se hinjski ušančila u grudima zastajkuje, oklijeva, zbunjena je, pa malo‑pomalo malaksava i, na koncu, netragom nestaje.

Namaz obavljam mehanički, praznog, razbijenog srca. Ipak, ustrajavam, jer molitvu ostaviti ne mogu, srasla je sa mnom. A kako bih je i mogao ostaviti? Natrag nemam kamo i kome, naprijed moram, pa kako mi bude.

Iz džamije žurim kući, ili nečemu što se kućom zove. Nekad davno, prisjećam se dok koračam pustom mahalom, ondje su me željno iščekivala moja djeca. Obasuti pažnjom i ljubavlju, brzo su zaboravljali tragediju koja nas je pokosila, tragediju koja je tumbe okrenula cijeli moj život, do dana današnjeg.

Koračam i sjećam se njihove čudesne, nestvarne vedrine. Mali, krhki, nježni, trčali bi ka meni kad bih ulazio u kuću, grlili me, krupnim, lijepim očima, bez ijedne izgovorene riječi, pitali jesam li im nešto donio, a potom me bespogovorno uvodili u svoj djetinji svijet u kojem, osim za sreću, mjesta za tugu, brigu i slične trice nije bilo.

I uranjao sam u njihov svijet (i danas se čudim odakle sam crpio snagu za takvu iznimno zahtjevnu mentalnu transformaciju), jer takvog su me željeli i takav sam morao biti. A kada bi, nakon igre i pjesme, umorni, zadovoljni i zažarenih obraza zaspali u mom krilu, pažljivo bih ih polijegao u krevet, zatim kraj otvorenog prozora palio cigaretu, duboko othuknuo i prošaputao: “Dobro je, još jednom mi je uspjelo.”

Od tada su prošle godine i godine. Djeca su odrasla i otišla. Svako svojim putem, za svojom srećom. Rijetko se čujemo, još rjeđe viđamo. Završio sam roditeljski posao i više im nisam potreban. Tako, valjda, treba biti. Ili ne treba, ali hajdede.

Tekst, ipak, završavam odlučno i optimistično. Bliži se Nova godina, čestitanje, lijepe želje i tome slično. A kako sam gotovo pa siguran da takvu čestitku ni od koga neću dobiti, evo je: neka mi je sretna, berićetna i uspješna nova godina. Krajnje je vrijeme.

PROČITAJTE I...

Usred agresije na Bosnu i Hercegovinu i dotad nezapamćenih zločina nad Bošnjacima, njihova kulturna i politička elita sazvala je Prvi bošnjački kongres u Sarajevu 1993. godine, na kojem je donesena historijska odluka o službenom povratu nacionalnog naziva Bošnjak. Od tada, ni kod kuće ni u svijetu nema dileme, ili je ne bi trebalo biti, o nazivu, identitetu, kulturnom i civilizacijskom subjektivitetu Bošnjaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!